NOVA INICIJATIVA OKO KOSOVA MOGLA BI IZAZVATI TEKTONSKE POREMEĆAJE Tko će zadržati Republiku Srpsku i Hrvate u BiH, Albance u Makedoniji i Crnoj Gori?

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prije nekoliko je tjedana u Bruxellesu, nakon sastanka s kosovskim kolegom Hashimom Thaçijem, najavio unutarnji srpski dijalog o Kosovu i namjeru da u odnosima s Kosovom riješe, kako se izrazio, nešto puno veće od tehničkih pitanja. Potom je u Beogradu, što u autorskim tekstovima, što u javnim nastupima ili intervjuima stranim medijima, dao izjave koje su protumačene kao spremnost za prihvaćanje realnosti da je Kosovo neovisna država i da se Srbija i Srbi s time trebaju pomiriti, kako to pitanje ne bi ostavili kao teret budućim naraštajima. Nadovezali su se zatim na njegove ideje njegovi ministri Ivica Dačić i Rasim Ljajić.

Svi su iznijeli neke ideje, ali suština svih jest da Srbija smatra da status Kosova nije riješen i da se sada mora konačno riješiti. Ovakav pristup pogreška je već u prvom koraku jer Kosovo ima status i Kosovo je država, bez obzira na mane koje ima zbog kompliciranog sustava koji je čini nefunkcionalnom državom i veliku razinu povezanosti korupcije i organiziranog kriminala s političkim strukturama, uz blagoslov Europske unije, čija je najveća i najskuplja misija u povijesti EULEX doživjela krah.

U Srbiji se može održati dijalog o tome kako vide odnose s Kosovom, ali ne više o tome kakva država Kosovo treba biti i treba li uopće biti država. Niti se u Srbiji više može razgovarati o granicama Kosova, osim ako se ne želi novi kaos, pa i sukobi u cijeloj regiji. Vrijeme za ideje i pokuse o statusu Kosova prošlo je 2008. godine, kad je Kosovo proglasilo neovisnost. Iako se često govori da je to bilo "jednostrano proglašena neovisnost", pa se čak i u međunarodnoj zajednici koristi kratica "UDI" (Unilateral Declaration of Independence), to proglašenje bilo je najmanje jednostrano.

U prirodi su sva proglašenja neovisnosti jednostrana jer jedan entitet proglasi za sebe neovisnost, a ne netko drugi za taj entitet. A neovisnost Kosova proglašena je u potpunoj koordinaciji s međunarodnom zajednicom, kao rezultat višegodišnjeg međunarodnog procesa i na osnovi međunarodnog prijedloga. U tom procesu isprobani su svi scenariji, od suštinske autonomije unutar tadašnje savezne države do podjele i pune neovisnosti. Tražilo se dogovoreno rješenje. U tom je procesu sudjelovala i Srbija, i Rusija, i SAD, i Europska unija.

Neovisnost, pod međunarodnim nadzorom, proglašena je na osnovi sveobuhvatnog prijedloga o statusu Kosova koji je u svojstvu posebnog izaslanika UN-a, i kao šef šire međunarodne skupine, predložio bivši predsjednik Finske, nobelovac i jedan od najboljih i najuspješnijih međunarodnih posrednika Martti Ahtisaari. I nakon njegova prijedloga, na inicijativu tadašnjeg predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja i ruskog predsjednika Vladimira Putina, održani su dodatni pregovori pod vodstvom Trojke sastavljene od predstavnika EU, SAD-a i Rusije.

I nakon tih dodatnih pokušaja ostalo se pri Ahtisaarijevu prijedlogu. Ta opcija, i proglašenje neovisnosti Kosova, dobila je od Međunarodnog suda pravde u Haagu, i to na zahtjev Srbije, potvrdu da ne krši međunarodno pravo, što baca u vodu sve argumente i Srbije i svih drugih koji se pozivaju na međunarodno pravo kad odbijaju priznati neovisnost Kosova.

Tadašnji predstavnik EU u tim pregovorima, njemački veleposlanik Wolfgang Ischinger, danas voditelj Minhenske konferencije o sigurnosti, poslije je rekao da je predložena i opcija podjele Kosova, ali da su je odbili i Albanci i Srbi. Na pitanje tko je i zašto to predložio kad se stalno govorilo da je podjela apsolutno neprihvatljiva, on je odgovorio: "Predložio sam ja. Htjeli smo doista dokazati da niti jedan kamen nije ostao neprevrnut u potrazi za obostrano prihvatljivim rješenjem, da ne bi kasnije netko rekao da nismo pokušali". Naravno, priznao je da je bio prilično siguran da strane tu opciju neće prihvatiti.

Nakon što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pozvao faktore o Srbiji da daju ideje, jedan od najaktivnijih političara u toj državi, nekad bliski suradnik Slobodana Miloševića, Ivica Dačić, istupio je s idejom o podjeli Kosova. On nije koristio izraz "podjela", ali je jasno što je mislio, pogotovo ako se zna tko je to izrekao.

"I zato ću, lično, prilikom dijaloga o Kosovu, sa predsjednikom Srbije još jednom provjeriti mogućnost onoga za šta sam se godinama zalagao. Razgraničenja, ili kako god da se zove. Šta je srpsko, šta je albansko. U dogovoru Srba i Albanaca to je jedino moguće trajno kompromisno rješenje, uz poseban status za naše crkve i manastire. I uz zajednicu srpskih općina na jugu Kosova", napisao je Dačić u autorskom tekstu u Blicu.

Nije prvi put da Dačić govori o nekakvom "pravednom razgraničenju". Već dugo on govori da "Srbi neće prihvatiti vlast Prištine kao što Albanci nisu prihvatili vlast Beograda". I u Bruxellesu, nakon rundi dijaloga s Kosovom, Dačić je govorio o tome da "nikada neće albanski sudac suditi Srbima" ili "nikad čizma albanskog policajca neće kročiti na sjever Mitrovice" - i tako dalje.

Još od vremena Slobodana Miloševića srpski političari znali su da Kosovo ne može biti dio Srbije. Zato su stalno radili na realizaciji rezervne varijante, a to je podjela Kosova. Dijalog u Bruxellesu, i naivnost predstavnika EU i Kosova, Beograd je iskoristio za jačanje svoje uloge na Kosovu. Učinio je to koristeći upravo neke mogućnosti koje daje kosovski Ustav i Ahtisaarijev prijedlog, a da taj prijedlog i taj Ustav nisu priznali. Danas se bez dozvole Beograda ne može osnovati vlada Kosova, ne može se mijenjati Ustav Kosova. Upravo prema prijedlogu Ahtisaarija u kosovski Ustav ugrađena je dvostruka dvotrećinska većina za njegovu primjenu. Za takvu promjenu treba osigurati dvije trećine glasova u Skupštini i dvije trećine od 20 glasova zajamčenih za predstavnike manjina. Od tih 10 imaju Srbi. Dakle, bez potpore najmanje četiri glasa predstavnika kosovskih Srba Ustav se ne može promijeniti. U ovom trenutku predstavnici kosovskih Srba u Skupštini slušaju Beograd i kad kažu "naša vlada", ne misle na onu u Prištini, nego na onu u Beogradu.

Srbija će teško dobiti potporu međunarodne zajednice za podjelu Kosova, premda bi možda među Albancima našli sugovornike o tome, koristeći ucjene prema Kosovu i blokirajući svaki mogući napredak. Prihvaćanjem te ideje međunarodna zajednica odustala bi od prvog načela na koje se pozivala pri traženju rješenja za status Kosova. Prvi članak općih načela prijedloga o sveobuhvatnom rješenju statusa Kosova, koji je nakon dugog procesa predložio nobelovac Marti Ahtisaari, počinje time da Kosovo treba biti "multietničko društvo". Isti dokument ne dopušta ni podjelu Kosova ni mogućnost spajanja Kosova s nekom drugom državom ili dijelom teritorija neke druge države.

Podjelom Kosova otvorila bi se Pandorina kutija u regiji. Tko bi onda mogao zadržati Republiku Srpsku u BiH, Albance u Makedoniji i Crnoj Gori, Hrvate u BiH? Što bi bilo sa Srbima koji bi ostali na Kosovu (a takvih je više južno, nego sjeverno od rijeke Ibar). Što bi bilo s pravoslavnim crkvama na Kosovu, od kojih većina ne bi bila u zamišljenom Dačićevu dijelu Kosova koji bi pripao Srbiji? Tko bi imao pravo onda tražiti od Kosova da pristane na ono na što je pristao prema sadašnjem Ustavu, na poseban status tih vjerskih objekata i na to da su oni dio Srpske pravoslavne crkve sa sjedištem u Beogradu?

Danas nisu problem "odnosi između naroda", kako to govore Vučić i Dačić, nego odnos Srbije prema Kosovu. Da nije u pitanju spor oko statusa Kosova, odnosi između Albanaca i Srba ne bi bila ništa lošiji, ili bolji, nego između Srba i Bošnjaka, Hrvata i Srba. Na Kosovu već dulje nema ozbiljnih etnički motiviranih incidenata, što je čudo za državu gdje slabo funkcionira pravosuđe i vladavina prava. I kad bude nekih tenzija, uglavnom su to državno sponzorirane, kao što je bila provokacija s "ruskim vlakom", koji je vlada Srbije pokušala uputiti na sjever Mitrovice bez odobrenja kosovskih vlasti. Srbi danas uglavnom bez ozbiljnijih problema (izuzmemo li životne egzistencijalne probleme s kojima se suočavaju i Albanci) surađuju s Albancima na većem dijelu Kosova, osim na sjeveru koji je praktički pod kontrolom Beograda.

Albanci najviše kupuju u dućanima na Kosovu upravo robu iz Srbije, a i Srbi u sve većem broju idu na godišnji odmor u Albaniju. Kad bi ovisilo od ljudima, i kad se politika ne bi umiješala, normalizacija bi se dogodila odavno. A ideje o podjeli samo će dodatno pogoršati situaciju, i to ne samo na Kosovu, nego i šire.