Njemački savezni predsjednik želio se pokazati solidarnim i otputovati u Kijev. Ali je iz Ukrajine došao signal da je njegov posjet nepoželjan. To je razumljiva, ali ipak pogrešna odluka, smatra Rosalia Romaniec.
Kada je Frank-Walter Steinmeier u utorak (12.4.) otputovao u Varšavu, javnost još nije znala ništa o još jednom putovanju koje se trebalo dogoditi u pozadini tog posjeta i u strogoj tajnosti. Poljski predsjednik Duda već nekoliko dana radio je na zajedničkom putovanju na najvišoj razini: pet predsjednika je trebalo zajedno posjetiti ukrajinskog kolegu Volodimira Zelenskog. Da je sve išlo po planu, ta grupa bi upravo bila na putu. Ali iznenada su događaji u Varšavi počeli prestizati jedni druge, piše Deutsche Welle.
Kada je Steinmeier na konferenciji za novinare s Dudom iznenađujuće izbjegavao određena pitanja, postalo je jasno: nešto nije u redu. Nekoliko minuta kasnije bomba je eksplodirala - najveći njemački tabloid je naslovio udarnu vijest: "Zelenski odbio posjet saveznog predsjednika Stainmeiera Ukrajini!" Ubrzo nakon toga, pred kamerama se pojavio i savezni predsjednik.
Nepoželjan u Kijevu
Njegov kolega i prijatelj, poljski predsjednik Andrzej Duda, predložio je da njih dvojica, zajedno s predsjednicima baltičkih država, otputuju u Kijev kako bi odande "poslali snažan signal solidarnosti s Ukrajinom", naveo je Steinmeier u kratkoj izjavi . "Bio sam spreman za to, ali očigledno - i moram to primiti na znanje - to nije bilo poželjno u Kijevu", dodao je.
Na predsjedniku je bilo vidljivo da je time osobno pogođen. Upravo on, koji se godinama veoma intenzivno bavi Ukrajinom, sada se mora zapitati kako je došlo do toga da su njegovi napori propali.
O razlozima za otkazivanje nije bilo objašnjenja. Ali o tome se u međuvremenu pojavilo dovoljno špekulacija. Koliko bi god svi ti razlozi mogli biti opravdani, oni ne mogu odvratiti od pomisli koliko je to otkazivanje pogrešno.
Frustracija je loš savjetnik
Da, kratkoročno to može poslužiti kao ventil za frustraciju i očaj Kijeva zbog Njemačke i posebno Steinmeierove uloge. Savezni predsjednik godinama je njegovao bliske odnose s Moskvom i nije dovoljno ozbiljno shvatio upozorenja o ruskoj prijetnji istočnoj Evropi, a posebno Ukrajini. Steinmeier je podržao plinovode Sjeverni tok i kao ministar vanjskih poslova u vladi Angele Merkel 2008. godine bio je uključen u donošenje njemačkog veta na članstvo Ukrajine u NATO-u. Lista frustracija Kijeva je duga i opravdana. Stainmeier je nedavno i sam priznao greške.
Očigledno, političar SPD-a je premalo razlikovao namjeru i učinak. Ako se to tako promatra, nitko se ne treba čuditi da se zaboravlja privrženost Njemačke Ukrajini, kao i ogromna financijska pomoć tokom godina. Da, njemački političari su se ponašali naivno i arogantno. Nekima je potrebna i nova era u vanjskoj politici - više razumijevanja za Istok, manje za Rusiju. Ipak, Steinmeiera se ne može optužiti za zle namjere.
Nažalost, sada se frustracija iz prošlosti potencirala novim greškama: blokiranjem sankcija, izostalom isporukom oružja, kao i izostalim putovanjem kancelara Scholza u Kijev koje se davno trebalo dogoditi. A ako Scholz ne želi doći i pomoći, zašto bi Zelenski u ratnoj zoni trebao primiti reprezentativnog šefa države iz Njemačke? Jasno je da su predsjedniku zemlje koja se bori za opstanak potrebnije odluke, a ne simbolične geste. Jasno je i da on ne želi ulogu statista. Sva ta razmišljanja su nekako razumljiva.
Fatalne posljedice
Pa ipak, odbijanje Steinmeiera je kratkovido, politički razorno i u odnosu na budućnost krajnje lakoumno. Ukoliko se djeluje zato što ste u pravu to ne znači da se postupa ispravno. Proglašavajući Steinmeiera nepoželjnim, ukrajinska vlada promašila je cilj, jer ruši mostove. Sada njemački kancelar definitivno neće putovati u Kijev. To mu ne dozvoljava poštovanje najviše dužnosti u vlastitoj državi. Tako da bi mogao biti veliki jutarnji mamurluk u Ukrajini - to što ostala četiri predsjednika i dalje dolaze u posjet ništa ne mijenja. To samo naglašava pukotine u Europi koje nikome nisu potrebne.
Osornost Zelenskog stavlja na kocku i velike simpatije u Njemačkoj prema Ukrajini. Ali one su saveznoj vladi potrebne, ako unutarnjopolitički želi ostati jaka i stabilna, kako bi nastavila pomagati u budućnosti. Podijeljena Njemačka nikome nije od pomoći.
Ili jest? Tu je još netko kome sve ovo neočekivano ide na ruku. Riječ je o despotu iz Rusije, kome je svaki dan potreban novi materijal za njegovu propagandnu mašineriju. Nažalost, ovoga puta mu je Zelenski to i isporučio.