Više od pola stoljeća, vlade diljem svijeta oslanjale su se na proizvode švicarske tvrtke Crypto AG. Tvrtka je proizvodila kriptografske uređaje kojima su se služili špijuni, vojnici i diplomati. Svoje je strojeve prodavala u više od 120 svjetskih država - među njima i Jugoslaviji, Iranu, Indiji, Pakistanu, Italiji, južnoameričkim i afričkim državama, pa čak i Vatikanu.
Iako su bili rasprostranjeni i na dobrom glasu, tvrtkini strojevi nisu bili sigurni. Dolazili su u dvije verzije koje je bilo nemoguće razlikovati bilo kome tko nije znao što traži. Većina svjetskih vlada dobila je, ne znajući, verziju čiju je enkripciju bilo lako dešifrirati. Proceduru za dešifriranje znali su stvarni, skriveni vlasnici Crypto AG-a: CIA i zapadnonjemački BND. Nevjerojatnu povijest ove tvrtke, koja je u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća zarađivala milijune dolara, razotkrili su novinari Washington Posta i njemačkog ZDF-a, koji su došli u posjed tajnog CIA-inog dosjea o povijesti operacije prvotno nazvane “Thesaurus” (rječnik), a kasnije “Rubicon”..
“Bio je to obavještajni uspjeh stoljeća”, stoji u zaključcima CIA-ina dokumenta. “Strane su vlade plaćale velik novac SAD-u i Zapadnoj Njemačkoj, za privilegij da im najtajnije poruke čitaju najmanje dvije (a moguće čak i pet ili šest) stranih država.”
Uz pomoć Crypto AG strojeva, CIA i BND su nadgledali komunikacije iranskih vođa za vrijeme talačke krize 1979., slali su obavještajne podatke o argentinskoj vojsci Ujedinjenom Kraljevstvu za vrijeme Falklandskog rata, te otkrili kako je Libija stajala iza bombaškog napada na noćni klub u Berlinu 1986. dokumenti iz arhive CIA-e, kao i paralelni dokumenti koje je ZDF dobavio iz BND-a, otkrivaju kako su podaci dobiveni iz Crypto AG programa predstavljali čak 40 posto ukupnih informacija iz stranih država koje je prikupljala Nacionalna sigurnosna agencija (NSA). Za njemački BND, radilo se o gotovo 90 posto.
Milijuni u igri
Dvije strane priče - američka i njemačka - otkrile su i da su se dvije tajne službe često svađale oko detalja samog projekta. Njemački BND protivio se lakoći s kojom je CIA špijunirala i vlastite saveznike. CIA je inzistirala da se ranjivi uređaji prodaju svim vladama koje prodavači uspiju prevariti, a BND je htio saveznicima prodavati sigurniju opremu. S druge strane, CIA je optuživala Nijemce da su bili više zainteresirani za novac nego za obavještajne podatke - tvrtka je godišnje zarađivala milijune koji su se preko tvrtki u poreznim koristili za druge obavještajne svrhe.
Osnivač Cryptoa bio je Boris Hagelin, poduzetnik i izumitelj rođen u Rusiji, koji je prebjegao u Švedsku kada su boljševici preuzeli vlast. Ponovno je prebjegao u SAD kada je nacistička Njemačka okupirala Norvešku 1940.
Počeo je proizvoditi mehanički stroj za šifriranje, M-209, za američku vojsku. Proizveo je oko 140.000 primjeraka prenosivog stroja, koji se koristio za slanje taktičkih poruka. Enkripcija nije bila jaka - vojska je znala da je poruke moguće dešifrirati već nakon nekoliko sati truda - ali je bila idealna za slanje poruka čiji sadržaj za par sati više neće biti bitan. Nakon rata, Hagelin se vratio u Švedsku i tamo otvorio svoju tvornicu. Razvio je novije strojeve za šifriranje, koje su američki špijuni teško mogli dešifrirati. CIA je postala zabrinuta da neće moći prikupljati podatke o svjetskim državama ako će kupovati sigurne strojeve od Hagelina.
Uz pomoć Williama Friedmana, oca američke kriptografije i bliskog prijatelja Hagelina, CIA je postigla dogovor s Hagelinom. Početkom 1950-ih, Hagelin je preselio tvrtku i tvornicu u Švicarsku, a CIA-i je obećao da će ograničiti prodaju svojih najsigurnijih modela samo državama za koje dobije odobrenje od SAD-a. Svi ostali dobivali bi starije, manje sigurne sustave. Zauzvrat, CIA bi mu nadoknadila gubitke. Početkom šezdesetih, CIA je Hagelinu platila 855.000 dolara u komadu, te 70.000 dolara godišnje da se nastavi pridržavati dogovora. Počeli su mu i plaćati po 10.000 dolara za “troškove marketinga”, kojima se služio kako bi izgurao konkurenciju s tržišta. Kada su mehanički strojevi postali zastarjeli, a tvrtke diljem svijeta su se počele okretati elektroničkim uređajima, Hagelin je imao problema uhvatiti korak s vremenom. CIA i NSA su se ponudile da mu dizajniraju elektroničke sklopove za nove uređaje. Uređaji bi se doimali kao da proizvode nasumične nizove znakova, no zapravo su se ponavljali u dovoljno kratkim intervalima da su ih superračunala koje je imala NSA mogla lako dešifrirati.
Motorola
Prvi takav uređaj, H-460, proizveden je 1967. Od tog trenutka na dalje, Crypto AG više nije samo prodavao slabije uređaje ciljanim vladama, već uređaje koji su bili dizajnirani da prevare svoje korisnike. Hagelin je već imao 80 godina i spremao se za mirovinu. Američke agencije htjele su kupiti tvrtku, ali su se NSA i CIA svađale oko toga tko bi trebao platiti. Tada su Hagelinu zajednički prišli BND i francuski obavještajci, koji su shvatili koji je poslovni model tvrtke. Ponudili su se da kupe tvrtku, što je Hagelin smjesta prijavio CIA-i. Dvije godine kasnije, CIA i BND postigli su dogovor o preuzimanju tvrtke, no CIA je imala jedan uvjet: Francuzi ne smiju biti uključeni.
Hagelin je dobio 5,75 milijuna dolara za svoju tvrtku, a CIA je prepustila BND-u brigu oko organiziranja transfera. Iskorištena je lihtenštajnska pravna tvrtka Marxer i Partner, koja je skrivala prave vlasnike, a zauzvrat je dobivala godišnji iznos kako bi čuvala tajnu. Samo je jedan član nove uprave, Sture Nyberg, znao da je tvrtka paravan za obavještajne službe. Svi ostali menadžeri i zaposlenici vjerovali su kako se radi o neutralnoj, privatnoj tvrtki. Kako bi osigurali stabilno poslovanje, Nijemci su u tvrtku doveli Siemens kao konzultante za poslovanje i tehnička pitanja, dok su je Amerikanci povezali s Motorolom, koja je popravljala probleme s proizvodima.
Od 1970. do 1975. prodaja je narasla s 15 milijuna franaka godišnje na više od 51 milijun. Tvrtka je upošljavala više od 250 djelatnika. Do 1980., vodeći klijenti tvrtke uključivali su Iran, Italiju, Indoneziju, Irak, Libiju, Jordan i Južnu Koreju. No, nikada Sovjetski Savez koji je s prvaom bio sumnjičav prema tvrtki.
CIA se upuštala u tajne operacije ocrnjivanja konkurentskih tvrtki, a državnim dužnosnicima nudilo se mito. Prodajni predstavnik poslan je u Saudijsku Arabiju s deset skupocjenih Rolexa u koferu, a kada su organizirali trening za Saudijce u Švicarskoj, odveli su ih u bordele na račun tvrtke.
Ispitivanje
Mito i poticaji katkad su završili prodajom državama koje nisu znale što s tehnologijom. Nigerija je, primjerice, kupila veliku zalihu strojeva, no u sljedeće dvije godine špijuni nisu imali nikakve koristi od toga. Kada su poslali predstavnika da istraži što se zbiva, našli su svu opremu u skladištu, neraspakiranu. Prvi velik udarac programu zadao je predsjednik Ronald Reagan, koji je medijima izjavio kako ima dokaze da je Libija upletena u bombaški napad u Berlinu 1986. Kazao je kako je libijska ambasada dobila naređenja te da je dan nakon napada potvrdila uspjeh misije. Libijska vlada shvatila je da se koriste kompromitiranim sustavima.
Iran je počeo sve više sumnjati u Crypto strojeve te je 1992. uhitio tvrtkinog prodavača dok je bio u Teheranu. Hans Buehler bio je jedan od najuspješnijih prodajnih predstavnika, no nije uopće znao da prodaje kompromitirane uređaje. Pušten je devet mjeseci kasnije, psihički rastrojen od ispitivanja i tretmana u zatvoru, nakon što je Crypto platio Irancima milijun dolara da ga oslobode. Novac je u cijelosti dao BND, jer je CIA odbila prekršiti pravilo da se plaćaju otpremnine za taoce. Buehler se vratio u Švicarsku s osjećajem da Iran zna više o njegovoj tvrtki od njega. Pojavio se na švicarskoj televiziji 1994., zajedno s bivšim djelatnikom koji je otpušten jer je popravio “sigurnosnu grešku” u opremi koja je prodana Siriji. Glavna žrtva tog skandala bilo je partnerstvo dvije obavještajne agencije. BND se našao pod pritiskom političara tada ujedinjene Njemačke, te je prodao svoj udio za 17 milijuna dolara.
Iako je zadnji datum naveden u dokumentima CIA-e 2004. godine, mnogo je indikacija da se projekt nastavio. Tvrtka Crypto AG likvidirana je tek prije dvije godine i podijeljena na dvije sljednice - CyOne i Crypto International. CySec je zadržala istog direktora koji je bio na čelu Cryptoa zadnje desetljeće, koji je gotovo sigurno znao za vezu s CIA-om, dok je vlasnik Crypto Internationala vjerovao kako kupuje brend koji ulijeva povjerenje.
Švicarska vlada, koja je također morala znati za pravu svrhu Crypto AG-a, tek je ove godine odlučila ukinuti dozvolu za izvoz CyOne-u, vjerojatno čim su doznali da se mediji spremaju razotkriti slučaj. Ista lihtenštajnska tvrtka koja je kupila Crypto od Hagelina provela je i likvidaciju. Iako se ne zna iznos, procjenjuje se da se radilo o 50 do 70 milijuna dolara - što je bio povrat investicije CIA-i.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....