Dok ispravne i pogrešne stvari koje se događaju u ratu u Gazi raspiruju ideološke strasti diljem svijeta, strateška greška najviše razine odvija se u Europi. Naime, postoji stvarna opasnost da će prevrtljivi i brojnim smetnjama opterećeni Zapad dopustiti ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da se izvuče sa svojim osvajanjima u Ukrajini, i to sa zastrašujućim implikacijama po vjerodostojnost liberalnih demokracija i sigurnosnog sustava NATO-a u Europi, upozorava u svojoj analizi Ambrose Evans-Pritchard, urednik globalne ekonomije u The Daily Telegraphu.
"Ovo su opasna vremena za Ukrajinu", citira on Iana Bonda, bivšeg britanskog obrambenom planera i veleposlanika u Baltičkim zemljama. "Sve je jasnije da Ukrajina ne može postići brzu pobjedu. Ali postoji li opasnost od brzog poraza?", upitao se on u kritičkom izvješću za londonski think tank Centre for European Reform.
Čini se da je u vojnom pogledu pobuna pokojnog šefa plaćeničke grupe Wagner Jevgenija Prigožina bila davno. Ukrajinska ofenziva zapela je u međuvremenu u blatu rasputice, država ostaje bez vojno sposobnih muškaraca za borbu, a prosječna dob mobiliziranih postrojbi od početka rata porasla je s 35 na 43,4 godine.
Europska unija istovremeno ne može nastaviti jeftino ugovarati svoju vanjsku obranu s ukrajinskim oružanim snagama. Bond je s toga pozvao na suspenziju pravila o deficitu iz Maastrichta i dopuštanje ponovnog velikog naoružavanja te djelomičnu "ratnu ekonomiju" sve dok Rusija ne bude poražena i univerzalno prihvaćeno da je poražena.
Ruska trgovina naftom cvjeta
No, ništa se od toga ne događa, primjećuje autor. Pravila su pravila - Bruxelles i Berlin inzistiraju na tome da mehanizam fiskalnog stezanja remena mora ponovno stupiti na snagu u siječnju, a sva dodatna potrošnja na obranu mora se nadoknaditi smanjenjem sredstava negdje drugdje. Rusija je najavila povećanje svog vojnog proračuna za 70 posto za iduću godinu, što će biti plaćeno rastućim prihodima od nafte. Gornja cijena koju je odredila skupina G7 od 60 dolara po barelu sada je samo fikcija, S&P Global kaže da se popust na sirovu rusku naftu Urals smanjio na 4 dolara.
Ruska ‘flota u sjeni‘ danas provodi vrlo laganu trgovinu s Indijom i Kinom, tako da Putin praktički dobiva cijenu svjetske tržišne cijene za svoju naftu. Količine bujaju - S&P navodi da su isporuke u listopadu u prosjeku iznosile 3,5 milijuna barela dnevno, u odnosu na 3,1 milijun prije rata. Prihodi Kremlja od izvoza fosilnih goriva u posljednja dva mjeseca kreću se u iznosu od 800 milijuna dolara dnevno, kao da sankcija nikad nije ni bilo.
A Zapad je, smatra Evans-Pritchard, suučesnik u tome. VesselsValue, tvrtka koja se bavi pružanjem objektivnih i transparentnih tržišnih podataka za zainteresirane klijente, navodi da su grčki brodovlasnici prodali 290 brodova od početka rata, uglavnom ruskom Sovcomflotu ili drugim fantomskim trgovcima koji pomažu Putinov rat. EU je zažmirila na to i još uvijek je najveći kupac ruskog LNG-a. Washington je, pak, oduvijek bio vrlo rezerviran prema gornjoj cijeni nafte. Predsjednik Joe Biden želio je zadržati dotok nafte kako bi spriječio bijes zbog rasta cijena benzina kod kuće, dok je Putina istovremeno pokušavao lišiti prihoda, no to se balansiranje, kako se ocjenjuje, pokazalo nemogućim.
Rusija je u stanju graditi snažnu ratnu ekonomiju na ovim prihodima. Strukturna šteta za Rusiju jest duboka, ali neće biti dovoljno brzo očita da promijeni političku računicu Kremlja. Ukrajina je izgubila 30 posto svog gospodarstva, većinu teške industrije i petinu proizvodnje žitarica. Zapad očekuje da će se zemlja boriti u ofenzivnoj kampanji protiv ruskih rovova i minskih polja bez zračne zaštite, s neadekvatnom protubaterijskom vatrom, protuminskom i sposobnosti elektroničkog ratovanja.
Europa opet zaokupljena sobom
General James Jones, bivši vrhovni zapovjednik NATO-a, ističe da su SAD bile prespore u isporuci oružja i previše uplašene Putinovim praznim prijetnjama. "Moraju se boriti u ratu s jednom rukom svezanom na leđima", rekao je on kad su Ukrajinci u pitanju. To je gledište koje dijeli cijeli popis uglednih bivših NATO zapovjednika. Ukrajina još uvijek čeka borbene zrakoplove F-16, SAD i Njemačka još uvijek zadržavaju isporuke krstarećih raketa. SAD imaju izliku, vjerojatno je da moraju planirati rat na tri fronta protiv autokracija koje su u savezu i moraju ekonomično raspolagati svojim zalihama oružja, odnosno ne iscrpljivati ih.
Europa, pak, nema takvih ograničenja. Ona se suočava s neprijateljem koji želi obnoviti granice nekadašnjeg ruskog carstva i ponovno osvojiti dijelove teritorija EU-a.
A što EU radi u vezi s tom egzistencijalnom prijetnjom, pita se autor kritički i odmah odgovara da je zaokupljena svojim uobičajenim prepirkama oko financija, eura i procedura. Mujtaba Rahman, čelnik za Europu u Eurasia Group, tvrtki za procjenjivanje političkog rizika, kaže kako postoji rizik da će se potpora Ukrajini "raspasti" uoči summita u prosincu.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen želi vidjeti dodatni paket od 100 milijardi eura, uključujući 50 milijardi eura za Ukrajinu. No, postoji opasnost da to ne prođe - Berlin je bio gladan svježeg novca i prije nego što je njemački ustavni sud donio svoju šokantnu presudu prije dva tjedna, kojom prisiljava vladu na duboka fiskalna ograničenja (zabranivši korištenje novca iz posebnih, izvanproračunskih fondova, op.a.).
Šanse su sada zbog toga još manje. Multinacionalna privatna Berenberg banka sa sjedištem u Hamburgu, procjenjuje da Berlin, koji se nakon presude suočava s rupom u blagajni od barem 60 milijardi eura, mora nekako doći do nekih 30 do 40 milijardi eura tijekom 2024. te 20 do 30 milijardi eura 2025. godine, odnosno ukupno 130 milijardi eura do 2027.
Mujtaba Rachman kaže da je von der Leyen gadno pogriješila povezujući pomoć Ukrajini s proračunom EU-a, nadajući se da će iskoristiti rat kao ‘booster‘ za druge ambicije. Umjesto toga, sada se sve oko nje ruši. Italija, Španjolska i Grčka traže ustupke, blok vjerovnika koji se sastoji od Finske, Švedske, Danske i Austrije, zajedno s Njemačkom, inzistira na proždiranju sredstava iz postojećih fondova EU-a umjesto da plaćaju više.
Ni u SAD-u nije puno bolje
Dugotrajne napetosti počele su izbijati na vidjelo. "Sada je jasno da je dogovor ozbiljno ugrožen. Igra okrivljavanja već je u punom zamahu", kaže Rachman. Mađarski premijer Viktor Orbán i dalje ucjenjuje, prijeteći da će uložiti veto na početak pristupnih pregovora s Ukrajinom ako Bruxelles ne oslobodi 37 milijardi eura sredstava EU-a zadržanih zbog narušavanja vladavine prava i medijskih sloboda u Mađarskoj.
Stanje sa zamorom od ukrajinskog rata u Washingtonu je možda još i gore - od 44 milijarde dolara koje je Kongres odobrio kao vojnu pomoć, ostaje 5 milijardi. Bidenov zahtjev za još 61 milijardu dolara pomoći - od toga polovica za obranu - u Kongresu je u slijepoj ulici, zapetljan u spor oko granice s Meksikom, a svakim tjednom republikanci sve više padaju pod zov i utjecaj proputinovskih stavova Donalda Trumpa.
Neke medijske tvrdnje da Biden i njemački kancelar Olaf Scholz izvršavaju pritisak na Kijev da prihvati "brutalne kompromise" možda su malo pretjerane, ali to nedvojbeno odražava način razmišljanja u objema prijestolnicama. Ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog neki pozivaju da prihvati svaki dogovor koji može - dok još može. Pritom je, kako ocjenjuje autor, nepotrebno reći da Putin nema namjeru postići trajno rješenje. On Ukrajinu, kako kaže Bond, smatra umjetnom tvorevinom koju su stvorili neprijatelji Rusije i koja nema pravo na postojanje. "Čak i da je bio postignut dogovor, on bi ponovno napao u kratkom roku", citira Evans-Pritchard Iana Bonda.
Alan Riley iz think tanka Atlantic Council smatra, pak, da rat za Putina ide dobro. "To je za režim postalo opravdanje, olakšava održavanje represije. Može uvoziti sve što mu treba preko Turske ili središnje Azije, dok osjeća da Zapad slabi", ističe Riley. Istovremeno, kako kaže, ministarstva obrane europskih zemalja to shvaćaju i prisutan je strah da se to može potpuno oteti kontroli. "Oni znaju da mora doći do ponovnog masovnog naoružavanja".
Odluku donijeti odmah
Političari, pak, navodi dalje autor, to još ne shvaćaju. Kako stvari stoje, ruski predsjednik bi mogao nadživjeti Zapad, razotkrivajući sva silna obećanja potpore "koliko god to bude potrebno" kao laž.
Europljani, kako stoji dalje, moraju odlučiti hoće li se braniti sami ili će se osloniti na SAD u kojima Trump ima pet bodova prednosti u istraživanjima javnog mnijenja - a odluka mora biti donesena odmah. Pritom se kreće iz teške pozicije - Zapadna Europa je srezala izdvajanja za obranu na najniže razine tijekom proteklog ‘Izgubljenog desetljeća‘, uglavnom kako bi udovoljila zahtjevima strogog rezanja troškova u sklopu fiskalnog režima eurozone.
Njemačka je to učinila zbog svoje manije štednje i strateškog samozadovoljstva. Srezali su izdatke za oružane sustave i opremu jer je te troškove bilo najlakše smanjiti.
No, zato Europa danas tako malo može dati Ukrajini, a sat ne može vratiti unatrag. Ono što, pak, može jest odbaciti svoje pravilnike koji mute vodu i ponašati se kao da napokon razumije prijetnju. To još uvijek može razuvjeriti Putina da je Rusija izdržljivija jer ako europski projekt ne može odgovoriti ovom izazovu, koja je uopće njegova svrha, pita se u zaključku Ambrose Evans-Pritchard.