Nakon što je Christiaan Triebert, član istraživačke skupine građana novinara Bellingcat, prešao u mainstream, u The New York Times, gostujući kod Christiane Amanpour na CNN-u objašnjavao je razlike u pristupu novinarstvu. Među ostalim, rekao je da je jedna od vještina bila reći urednicima da će provesti dan-dva, možda i tjedan-dva, ne na terenu, nego samo gledajući u svoj kompjuter.
Pritom možda nešto pronađe, a možda i ne. No, nastavio je, iz američkih dnevnih novina, kaže, među prvima su prepoznali i odlučili uložiti u ovu vrstu tzv. open source novinarstva. I prije njegova su dolaska oformili tim za vizualne istrage.
Iz Bellingcata za sebe kažu kako se koriste svakom raspoloživom digitalnom platformom u potrazi za istinom u našem, postčinjeničnom dobu. Teme kojima su se dosad poprilično uspješno bavili među ostalim su tko stoji iza napada kemijskim oružjem u Siriji, trovanje Sergeja Skripala te pad aviona Malaysia Airlinesa MH 17 iznad Ukrajine.
Sklonost prema detaljima
Hans Pool snimio je film o građanima novinarima Bellingcat koji ćemo imati prilike vidjeti na Rab Film Festivalu, festivalu istraživačkog igranog i dokumentarnog filma (RAFF) od 23. do 27. kolovoza. Uz film “Bellingcat – Truth in a Post-Truth World”, među mnogima, moći će se pogledati i film “The Cleansers”, čiji redatelji Moritz Riesewieck i Hans Block prate skupinu ljudi koja odlučuje što će se brisati s društvenih mreža, a što ne, odnosno otkrivaju nam lica onih koji odlučuju što je nepodoban sadržaj.
Uoči festivala, imali smo priliku pogledati ova dva filma.
Film “Bellingcat - Truth in a Post-Truth World” prati Eliota Higginsa i suradnike u njihovoj svakodnevici. Redakciju nemaju. Svatko od njih radi od kuće, na različitim su stranama svijeta. Higgins, o kojemu se u posljednje vrijeme često pisalo, objašnjava u prvim minutama filma kako je kao dijete bio poprilično sramežljiv i nije puno izlazio te kako je bio opsesivan u djetinjstvu. Sve je uvijek morao istražiti do samog kraja, a u igricama je uvijek bio najbolji. Takva opsesivnost i sklonost prema detaljima, objašnjava, pomogle su mu u mnogim otkrićima. Drugim riječima, za nekoga jest ova vrsta pristupa pronalaženja informacija, za nekoga nije. Potrebni su, svakako, sati i dani promatranja naizgled dosadnih snimki pronađenih preko društvenih mreža. A i sve to ne jamči rezultat, osim ponekad. Higgins ovako opisuje svoje suradnike: “To je posao koji je zanimljiv za pravu osobnost. Ljudi su to koji žele riješiti zagonetku. U pravilu, naši suradnici nisu aktivisti i ne zauzimaju strane. Zanima ih istraga, a ne interpretacija događaja.”
Protagonisti su filma sami sebe prijavili kao tragače za činjenicama i dobar su dio posla obavili na volonterskoj bazi. U filmu sjede u prostorima svojeg stana u polumraku, nalik su likovima iz špijunskih romana Johna Le Carréa. Sebe predstavljaju kao vjerodostojnu alternativu konvencionalnim načinima distribucije vijesti.
Higgins je započeo karijeru kao bloger iz svoje sobe u Leicesteru 2010. godine. Čuvao je kćer i u slobodno vrijeme istraživao. Kada je počeo pisati blog Brown Moses, prvo je pisao o Siriji, nije znao arapski niti imao iskustva s oružjem, fakultet je napustio i brinuo se, dakle, o djetetu. Sve su to podaci koje su iznijeli članovi sirijske vlade dok su o njemu govorili. Kad je o Higginsu pisao Guardian, naslov je bio “Kako je čovjek koji je napustio studij postao šampion istraživačkog novinarstva”, a Christiane Amanpour nije propustila reći kako je on “tata koji ostaje kod kuće”. Poola je, kako je rekao u kasnijim intervjuima, temi privukla i ta Higginsova osobna priča.
Ipak, u filmu se ponajviše fokusira na pojedina otkrića. Primjerice, kad su bijeli supremacisti brutalno pretukli mladića, Afroamerikanca u Charlottesvilleu, postojale su fotografije, no nitko nije identificirao ljude na njima. Iz Bellingcata su prvo pronašli web-stranicu bijelih supremacista i na njoj članove iz Virginije te preko njihovih društvenih mreža došli do glavnog napadača. Identificirali su ga, naposljetku, po neobičnom rasporedu madeža na vratu.
Namještena eksplozija
Već spomenuti Christiaan Triebert pak ukazao je na širenje fake newsa. Naime, krajem listopada 2016. mnogi su mainstream mediji prenijeli vijest kako je bomba eksplodirala u Bagdadu i ubila najmanje osam ljudi, ranila njih trideset. Na Twitteru se dan poslije pojavila nadzorna snimka, koja je pokazivala kako isti auto eksplodira na istom mjestu, no ulica je prazna. Tek nakon što auto eksplodira, ljudi dotrče, padaju na cestu i glume da su ozlijeđeni. Sve je, naime, bilo namješteno, a do tog je otkrića došao Triebert.
Kod Bellingacata se, naravno, postavlja pitanje financiranja. Naime, spekulacije su, s obzirom na vrstu otkrića, da ih financiraju “sile zapadnog kolonijalizma”. No, iz Bellingcata upozoravaju da su u više navrata razotkrili upravo američku vojsku. Što se tiče novca, nastavljaju, financiraju se djelomice od radionica koje drže na temu open source novinarstva, a djelomice od fondova, no oni koji ih financiraju, napominju, nemaju nikakva utjecaja na uređivačku politiku. Nekad ih je bilo šest, danas ih je šesnaest, a zahvaljujući novim izvorima financiranja, od fundacija, namjeravaju otvoriti ured.
Naziv je, inače, iz basne Belling the Cat, u kojoj skupina miševa raspravlja kako bi trebalo staviti zvonce mačku oko vrata da ga čuju kad dolazi pa da se lako sklone, no kad treba odlučiti tko će zvonce staviti, svi se miševi povlače, svaki ima neku izliku.
Bellingcat tragaju za istinom posvuda po internetu, dok sadržaje na internetu brišu cleanseri, čistači, protagonisti drugog filma koji će se moći pogledati na festivalu u Rabu, a bio je i na festivalu u Sundanceu. Milijunima korisnika društvenih mreža i platformi čistači su posve nepoznati, no upravo oni odlučuju koji je sadržaj nepodoban, a koji nije, te u potpunoj tajnosti obavljaju popriličan posao uređivanja virtualne sfere.
Negdje prije samog kraja filma jedan od tih čistača objašnjava najpotresniji prizor s kojim se susreo, a pritom mu drhti glas. Naime, naišao je na čovjeka koji je uživo preko društvenih mreža pitao da li da se objesi, odgovarali su ga od toga, u manjini su bili oni koji su ga u šali poticali na to. No, čistač, kako priča, nije mogao ukloniti sadržaj kao nepodoban sve dok se čovjek uistinu nije objesio. Inače bi njegov potez bio označen kao pogreška, a kako bi zadržao radno mjesto, dopuštene su samo tri pogreške. Čovjek se ipak ubio i čistač je uklonio post.
Film prati one koji taj posao rade na Filipinima. Dnevno moraju pogledati 25 tisuća postova. Mnogima je nakon što pogledaju toliko sumnjivih postova, od kojih su neki uistinu stravični, vjera u ljudski rod ozbiljno poljuljana. “S vremenom počinjete vjerovati da je nasilje sasvim uobičajena pojava”, objašnjava jedan od njih. Kako je i pojasnio jedan od čistača koji je uživo morao gledati vješanje (ne spominju se njihova imena), neke situacije zaborave odmah, druge će pamtiti doživotno. Kad su u pitanju sredstva kojima se služe, imaju uglavnom crno-bijeli izbor. Ako vide sadržaj koji ne smatraju podobnim, stisnu delete, a ako pak smatraju da je u redu, stisnu tipku ignore. I to je to. Većinom su tisućama kilometara udaljeni od mjesta gdje je nastao post o kojemu odlučuju.
Ne pojavljuju se svi čistači u filmu, ne žele da se zna što rade, pa su neke samo citirali. U pravilu, ovim poslom prehranjuju svoje obitelji. Da ga ne rade, bili bi, po svoj prilici, na rubu egzistencije. A njihove obitelji, kako u filmu objašnjava majka jednog mladića, znaju tek da rade nešto s kompjuterom.
Algoritmi ne mogu zamijeniti ljude
Mnogi od njih, ipak, vide svoj posao u pozitivnom svjetlu, smatraju da virtualnu platformu čine zdravijom: “Netko je treba čuvati. Poput policije u stvarnom svijetu, u virtualnom ja štitim korisnike, to je moj posao”, kaže jedan od njih. Smatra da pomaže ljudima, čini svijet ljepšim mjestom, i to je, vjeruje, njegova povlastica, pa je tako rekao: “Algoritmi ne mogu raditi što mi radimo.” Slično tvrde neki od šefova Facebooka, Googlea i Twittera koji se pojavljuju u filmu.
Čistači, nadalje, imaju i svoje specijalizacije, dječja pornografija, terorizam ili snimke u kojima ljudi sami sebe ozljeđuju neki su od njih. Jedna žena u filmu, katolkinja, primjerice, vidi svoj posao kao borbu protiv grijeha, kao žrtvu. U filmu priznaje kako je imala noćne more o penisima, koje je gledala svakodnevno.
Kroz film se provlači pitanje tko je taj koji diktira što se smije napisati i objaviti. Kako je napisao jedan od kritičara nakon što je pogledao film: “To je toliko neugodno pitanje da se redatelji ne usuđuju postaviti ga javno.”
Jedan od lakših, očitijih primjera koji su uzeli slučaj je koji je dobio velik publicitet, crtež umjetnice Ilme Gore koji predstavlja Donalda Trumpa s malim penisom. Taj je crtež, podsjetimo, izazvao poprilične kontroverzije. Na pitanje što bi učinila s tom slikom, jedna od sugovornica razmatra neko vrijeme, no na kraju odlučno kaže da bi za taj rad stisnula tipku delete.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....