SUROVA STVARNOST

‘Ne, nije ni pravedno niti pošteno, no ostao je samo jedan način da se izbjegne katastrofa za Ukrajinu, ali i cijeli svijet!‘

Washington mora redefinirati ciljeve u Ukrajini, inače zemlji prijeti poraz, gubitak neovisnosti, pa čak i nestanak

Volodimir Zelenski i Oleksandr Sirski

 Handout/Afp/Profimedia/Handout/afp/profimedia

Oči svijeta uperene su u SAD. Svi čekaju rezultate izbora. Isto je i u Moskvi, a pogotovo u Kijevu jer se Ukrajina i zapadni partneri pitaju što će biti s potporom njezinoj obrani od ruske agresije ukoliko pobijedi republikanski kandidat Donald Trump, sklon što ranijem završetku rata i nesklon slanju vojne i druge pomoći Kijevu - u najmanju ruku.

Tijekom rasprave između američkih predsjedničkih kandidata 10. rujna, voditelj ABC Newsa David Muir postavio je pitanje republikanskom kandidatu Donaldu Trumpu: "Želite li da Ukrajina dobije ovaj rat?". Trump je odbio izravno odgovoriti. "Želim da rat prestane", rekao je. Kada je Muir ponovio pitanje, Trump je ponovno izbjegao odgovor: "Mislim da je u najboljem interesu SAD-a da se ovaj rat završi i da se jednostavno završi", rekao je Trump.

Mnogi su promatrači bili kritični prema Trumpovom odbijanju da pruži potporu Ukrajini u njezinom ratu protiv ruske agresije. No, kako u svojoj analizi za Foreign Affairs navodi Richard Haass, predsjednik emeritus američkog think tanka Vijeće za vanjske odnose i ugledni znanstvenik sa Sveučilišta New York, bivši američki predsjednik jedva da je jedina osoba koja odbija izravno odgovoriti na takav upit. Većina američkih stručnjaka za nacionalnu sigurnost, uključujući vanjskopolitički tim američkog predsjednika Joea Bidena, rekli su da žele da Ukrajina porazi Rusiju. Ali odbili su definirati što to točno znači, često govoreći da je na Ukrajini da o tome odluči.

Osnovi cilj - suverenost i neovisnost Ukrajine

Kad bi bili pritisnuti da jasno odgovore, većina bi vjerojatno definirala pobjedu na način sličan onom kako to definira Kijev, pa u svom najnovijem "planu pobjede", dakle izbacivanje ruskih snaga s cjelokupnog teritorija Ukrajine, uključujući Krim, i ponovno uspostavljanje kontrole nad ukrajinskim granicama iz 1991. godine. Osnovna, iako ne i uvijek poštovana, norma međunarodnog poretka jest da se granice moraju poštovati, odnosno da se teritorij ne smije stjecati prijetnjom ili uporabom oružane sile.

Ipak, iako poželjna, u konačnici ova definicija nije uvijek neprovediva. U načelu, Ukrajina bi mogla osloboditi svoj izgubljeni teritorij ako bi SAD i europski partneri intervenirali vlastitim snagama, što bi značilo odbacivanje strategije koju su odabrali 2022. godine, uz veliku ljudsku, vojnu i ekonomsku cijenu. A da se ne govori o još većem riziku jer bi to značilo rat između NATO-a i Rusije, nuklearne sile. Stoga takva politika neće biti provođena.

image

Volodimir Zelenski i Joe Biden prilikom nedavnog susreta

Ukrainian Presidency/handout/Anadolu Via Afp

Umjesto da se drži nedostižne definicije pobjede, navodi autor, Washington se mora uhvatiti ukoštac sa sumornom stvarnošću rata i pomiriti se s vjerojatnijim ishodom. Potrebno je definirati pobjedu prema kojoj Kijev ostaje suveren i neovisan, slobodan pridružiti se svim savezima i asocijacijama koje želi, ali istovremeno odbaciti koncept potpune pobjede, oslobađanja svih teritorija. Odnosno, dok SAD i saveznici nastavljaju naoružavati Ukrajinu, moraju poduzeti neugodan korak pritiska na Kijev da pregovara s Kremljom i definirati način kako bi to trebao učiniti.

To bi bilo iznimno nepopularno i vrlo kompleksno za izvesti, no to je jedini način, navodi Haass, da se okončaju neprijateljstva, a pritom očuva Ukrajina kao istinski neovisna država, da se omogući obnova i ponovna izgradnja zemlje i izbjegne strašan ishod i za Ukrajinu i za svijet.

‘Povratak na granice iz 1991. sada je neostavriv‘

Kijevu je, smatra autor, povratak na granice iz 1991. vojno neostvariv. Nesrazmjer između ljudstva i opreme Rusije i Ukrajine jednostavno je prevelik. Povijest sugerira da bi Ukrajina trebala triput brojnije i sposobnije snage od Moskve da bi istjerala Rusiju s Krima ili iz istočne regije Donbas (Doneck i Luhansk), a Rusija ima najmanje triput veću populaciju i mnogo veću industrijsku bazu. Ruski obrambeni položaji dobro su utvrđeni, a oružje i tehničku pomoć dobili su od Kine, Irana i Sjeverne Koreje. Nema razloga za pretpostavku da s vremenom neće dobiti više takve pomoći. U listopadu je Sjeverna Koreja produbila svoju uključenost raspoređujući tisuće svojih vojnika u Rusiju da se bore uz ruske snage.

image

Volodimir Zelenski

Win Mcnamee/Getty Images Via Afp

Kijev, pak, treba većinu svojih snaga samo za obranu otprilike 80 posto ukrajinskog teritorija koji još uvijek kontrolira, posebno sada kad ruske snage napreduju na istoku. Ukrajina pokušava izgraditi zastrašujući arsenal, ali nema dostatnih proizvodnih kapaciteta. Zapadni partneri pomažu, ali ni oni nemaju sposobnosti proizvesti dovoljno oružja i streljiva kako bi Kijevu pružili sve što želi, a da istovremeno ispunjavaju svoje druge obveze.

SAD trebaju dovoljno oružja da pomognu ne samo Ukrajini, već i partnerima poput Izraela i Tajvana, a da uz to opskrbe i same sebe. Washington bi mogao i vjerojatno bi trebao Kijevu pružiti sofisticiranije sustave i ublažiti ograničenja američkih odredbi za njihovu upotrebu, ali ne postoji oružje koje bi promijenilo igru ili ograničenje čijim bi se ukidanjem Ukrajini omogućilo da istovremeno brani ono što već kontrolira i pritom oslobađa okupirane dijelove.

Mnogi analitičari odbijaju javno priznati ovu stvarnost, dijelom iz straha da bi to moglo ohrabriti Rusiju i demoralizirati Ukrajinu. No, artikuliranje i inzistiranje na neprovedivoj definiciji pobjede stvara posebne političke probleme - primjerice, da bi nastavak isporuke goleme vojne pomoći ugrozio druge, još veće američke interese i da je to oružje potrebno i drugdje.

Ne inzistirajući na realnoj definiciji pobjede, Zapad također smanjuje pritisak na Rusiju jer sam ostavlja malo prostora za ozbiljnu diplomaciju. Jasno je da u moralnom smislu Rusija i Ukrajinu nisu iste, ali bez istinskog diplomatskog napora Zapada, ističe autor, ruski čelnik Vladimir Putin može tvrditi da njegov režim nije glavna prepreka okončanju rata, navodeći da SAD i europski saveznicu odbijaju pregovore. Rezultat toga bio bi manji međunarodni i unutarnji pritisak na Kremlj, dok se zapadne sankcije protiv Rusije uglavnom ignoriraju, a Putin je sve više dobrodošao na velikim međunarodnim forumima - prisjetiti se valja samo nedavnog summita zemalja BRICS-a.

Ukrajina treba oporavak i obnovu

S druge strane, nastavak rata razara Ukrajinu. Zemlja je pretrpjela više od zapanjujućih 300.000 ljudskih gubitaka, što u životima, što u ranjavanjima. Očekuje se da će ukrajinsko gospodarstvo ove godine porasti za samo tri posto, nakon što se smanjilo za oko 30 posto 2022. Nastavak sukoba onemogućuje zemlji da započne s ozbiljnom obnovom jer će malo tko htjeti ulagati nešto što bi se ponovno moglo urušiti. To također povećava konačne troškove obnove, koji su za sada procijenjeni na oko 500 milijardi dolara. Također, samim Ukrajincima je sve teže s uništenom infrastrukturom i nestašicama električne energije i sve više napuštaju zemlju - otprilike šest milijuna njih sada živi izvan Ukrajine, a u toj brojci velik dio čine i vojno sposobni muškarci.

Ukratko, Ukrajina i njezini pristaše nalaze se u situaciji da provode politiku za koju je malo vjerojatno da će uspjeti, a koja će sigurno biti skupa. Protok vremena im pritom neće ići na ruku jer se zamor ratom javlja kako unutar Ukrajine, tako i među njezinim saveznicima - trenutačni smjer rata nije ni poželjan ni održiv.

image

Vladimir Putin

/Profimedia

I u Kijevu su svjesni te činjenice, zbog čega je nedavno predsjednik Volodimir Zelenski objavio svoj "plan pobjede". No, taj plan pruža malo smjernica o tome kako Ukrajina može prevladati brojne izazove s kojima se zemlja suočava. Navode se sigurnosna jamstva i gospodarska potpora koje Ukrajina želi, ali ne i ishod koji želi. Poziva se na to da "luđaci u Kremlju izgube sposobnosti za nastavak rata", ali se ne definiraju nikakvi diplomatski ciljevi osim da "Rusija mora trajno izgubiti kontrolu nad Ukrajinom pa čak i želju za takvom kontrolom". Drugim riječima, plan Zelenskog ne nudi nikakvu realističnu strategiju koju ukrajinski partneri mogu podržati. To nije plan za pobjedu, već recept za nastavak rata, a ako saveznici Kijeva dignu ruke, to bi mogao biti recept za poraz.

Izgledi da Ukrajina izgubi - ili prestane biti istinski neovisna zemlja, odnosno izvan ruskog utjecaja - predstavljali bi ozbiljan udarac međunarodnom poretku i europskoj sigurnosti. To bi povećalo rizik od Rusije u drugim dijelovima Europe, oslabilo bi povjerenje Zapada i signaliziralo Kini, a možda i Sjevernoj Koreji, da Zapad možda nema sposobnost i odlučnost potrebnu da odvrati agresiju. To bi udarac za normu koja zabranjuje osvajačke pohode, a za ukrajinski narod bila bi katastrofa.

Alternativa - skromnija definicija pobjede

No, kako ističe Haass, postoji alternativna strategija i beskonačnom ratu i porazu Kijeva, a ona uključuje kontinuiranu podršku Zapada Ukrajini i suprotstavljanje Rusiji. No, također zahtijeva izravne razgovore s ukrajinskim vodstvom uz ograničene poticaje za Moskvu. Srž takve modificirane strategije je skromnija definicija pobjede, ali takva koja i dalje štiti temeljne zapadne i ukrajinske interese, dok Putinu istovremeno uskraćuje mnoge njegove ratne ciljeve. Cilj te strategije bi trebao biti da se održi Ukrajinu neovisnom, suverenom i ekonomski održivom zemljom. Ona mora slobodno birati svoj politički sustav i vodstvo, mora biti slobodna ponovno se naoružati i održavati vojsku koje god veličine želi, pridružiti se Europskoj uniji i prihvatiti sigurnosne obveze izvana. Također, mora imati ekonomski pristup Crnom moru.

Naime, Kijevu, kako navodi autor, nije potrebno 100 posto teritorija za ostvarenje ovih ciljeva. Ono što mu je potrebno prije svega jest kraj rata. Istovremeno, taj cilj ne nalaže trajno rješenje koje rješava sva pitanja koja suprotstavljaju Rusiju i Ukrajinu. U ovom trenutku to svakako ni ne bi trebalo biti na stvari jer bi svaki preambiciozan diplomatski pothvat sigurno propao. Umjesto toga, smatra Haass, ono što zemlji sada treba je privremeni prekid neprijateljstava koji u velikoj mjeri odražava trenutačnu stvarnost na terenu.

Da bi se to postiglo, SAD i njihovi partneri u Europi trebali bi pokrenuti dijalog s Ukrajinom. Cilj bi bio uvjeriti njezine čelnike da prihvate ovu skromniju definiciju pobjede. Trebali bi jasno dati do znanja Kijevu da se bez nje ne može očekivati ​​nastavak potpore Zapada na sadašnjoj razini ili blizu nje. No, također bi trebali čvrsto obećati da će učiniti sve što je u njihovoj moći da dugoročno opskrbe Ukrajinu oružjem. Većina tog oružja bila bi dostupna pod uvjetom da se koristi u obrambene svrhe, ali određene sustave dugog dometa Ukrajina bi mogla koristiti protiv vojnih i gospodarskih ciljeva na teritoriju Rusije. Cilj ovoga bio bi dati do znanja Moskvi da neće prevladati na bojnom polju niti sada niti u budućnosti i da će platiti visoku cijenu za svaki takav pokušaj. Uz to, Kijevu treba u tom cilju pružiti poticaje na gospodarskom planu.

image

Donald Trump i Vladimir Putin pri susretu 2018. godine

Brendan Smialowski/Afp

Diplomatske aktivnosti u ovakvom scenariju odvijale bi se u dvije faze. U prvoj bi se nastojalo postići prekid vatre, bilo duž trenutačnih linija bojišnice ili uz neke ograničene prilagodbe, s tampon zonom koja razdvaja zaraćene strane. Time bi se zaustavilo krvoproliće i omogućilo Ukrajini da se oporavi. Time se ne bi zahtijevalo da zemlja odustane ili napravi kompromis u pogledu bilo kojeg od svojih pravnih ili političkih zahtjeva kada su u pitanju granice. Mogla bi, predlaže autor, postojati neka vrsta međunarodne prisutnosti koja bi nadzirala sporazum. Također, to bi se moglo na neki način modelirati po uzoru na prekid vatre koji održava mir na Cipru posljednjih 50 godina.

Prva i druga faza diplomacije

Druga faza diplomacije započela bi čim završi prva. Ona bi bila mnogo duža, a trajala bi možda i desetljećima, sve dok Rusija ne dobije vodstvo nakon Putina koje bi bilo zainteresirano za reintegraciju zemlje u Zapad. Oblikovali bi se dodatni dogovori, uključujući i ono što se često naziva pitanjima konačnog statusa. Ova bi faza mogla uključivati ​​teritorijalne razmjene u oba smjera i određeni stupanj autonomije za stanovnike Krima i istoka Ukrajine. To bi također uključivalo definiranje sigurnosnog jamstva za Ukrajinu. U idealnom slučaju, to bi jamstvo uključivalo članstvo Ukrajine u NATO-u, ali koalicija zainteresiranih ukrajinskih saveznika, uključujući SAD, mogla bi ponuditi Ukrajini sigurnosno obećanje ako bi neke članice NATO-a oklijevale primiti Ukrajinu u članstvo.

U međuvremenu, kritičari diplomatskih akcija tvrde da se Rusija neće pridržavati nijednog sporazuma koji potpiše i da će umjesto toga primirje iskoristiti kao priliku za pregrupiranje i oporavak prije nastavka ofenzive na susjednu zemlju. To je, navodi Haass, moguće, ali ističe kako vjerodostojna dugoročna obveza Zapada da pruži vojnu pomoć Ukrajini, zajedno sa smanjenim ograničenjima na način na koji Ukrajina može koristiti sustave dugog dometa, povećala bi cijenu rata za Rusiju i dovela u pitanje Putinovu pretpostavku da može nadvladati Zapad.

Istovremeno, postoji nešto u ovom prijedlogu što bi Putina moglo potaknuti da poštuje njegove uvjete. To ne bi zahtijevalo da Rusija odustane od svojih zahtjeva po pitanju Ukrajine. Moskva bi se mogla nastaviti naoružavati, zadržala bi - u prvo vrijeme - većinu ili cijeli ukrajinski teritorij koji kontrolira. Zapad bi čak mogao pristati na ukidanje nekih sankcija ruskom gospodarstvu, a ako Kremlj bude poštovao prekid vatre, kasnije bi mogle biti ukinute - iako bi one važne mjere ostale na snazi ​​kako bi osiguravale polugu za provođenje druge faze diplomacije. Kao dio te druge faze, Zapad bi mogao zatražiti od Ukrajine da se jasno odrekne razvoja nuklearnog oružja, dok bi se NATO, primajući Ukrajinu u članstvo, mogao obvezati da neće stacionirati svoje snage na teritoriju Ukrajine.

image

Donald Trump

Drew Angerer/getty Images/profimedia/Drew Angerer/getty Images/profimedia

Ako bi bila prihvaćena, prva faza ove diplomatske inicijative pomogla bi u očuvanju neovisnosti Ukrajine i omogućila joj početak obnove. No, čak i kada bi bila odbijena, inicijativa bi trebala olakšati poticanje kontinuirane vojne i gospodarske potpore Ukrajini. Time bi se jasno pokazalo da su Putinove ambicije, a ne one Volodimira Zelenskog, te koje stoje na putu okončanju borbi. U svakom slučaju, Ukrajini bi bilo bolje nego što je to sada.

‘Biden prije odlaska treba posegnuti za diplomacijom‘

Nekima sve gore opisano, kako piše autor, možda neće zvučati kao pobjeda, vjerojatno ni pošteno ni pravedno, a ni ne obećava mir. No, to bi, ističe, bilo neusporedivo bolje od alternative u kojoj Ukrajina gubi rat ili se bori unedogled. Ovakav pristup uskratio bi Putinu mnogo toga što traži, a to je vratiti većinu ili cijelu Ukrajinu pod vlast Moskve. Vanjska politika, kako navodi, mora biti izvediva, ali i poželjna. Analitičari ne bi trebali raditi usporedbe između stvarnog stanja stvari i onog što je idealno, već između mogućeg i alternative tome.

U tom kontekstu, smatra u konačnici autor, Joe Biden trebao bi biti mudar i do kraja svojeg mandata prihvatiti diplomatsko rješenje čak i nakon eventualne pobjede Donalda Trumpa. Trump se, kako navodi, i sam javno zalaže za jedno takvo, no Biden bi to trebao učiniti oblikujući novu strategiju za Ukrajinu, onu koja se temelji na forsiranju razumnog diplomatskog prijedloga zajedno s obećanjem dugoročne vojne potpore. tako bi mogao pomoći da se postavi letvica za američku politiku na način koji bi pomogao u zaštiti temeljnih interesa Kijeva od pojedinaca koji su manje skloni poduprijeti Ukrajinu protiv Rusije.

Također, Haass je izrazio nadu da će Trump - u slučaju svoje pobjede - na kraju uvidjeti da je nastavak podrške Ukrajini dok se zalaže za diplomaciju zapravo neophodan za okončanje sukoba. Alternativu - rasprodaju Ukrajine - Kijev bi odbacio, što bi rezultiralo jednostranim, ali otvorenim ratom između njega i Rusije. Ukoliko bi Trump odbio ovakav ili sličan pristup, moralna i politička odgovornost za pobjedu Rusije i poraz Ukrajine bila bi pripisana njegovoj administraciji i Sjedinjenim Državama.

Pomoć Ukrajini u odbijanju ruske agresije, smatra autor, nedvojbeno je najveće Bidenovo vanjskopolitičko postignuće. U vremenu koje mu je preostalo, trebao bi učiniti sve što može da ga zaštiti. A usvajanje nove, održivije strategije za Kijev najbolji je način da se to učini i da se time osigura da Ukrajina nastavi postojati kao uspješna, suverena i neovisna država, zaključuje Richard Haass u analizi za Foreign Affairs.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 02:17