"U stanju uzaludnog čekanja ljudi mogu izgubiti nadu i strpljenje, privremeno ili trajno rezignirati i zasititi se života", pročitao sam u e-mailu sredinom siječnja. Moja 82-godišnja prijateljica i autorica poruke srasla mi je za srce. Annelie sam uvijek doživljavao kao srdačnu, mudru ženu, uvijek spremnu da pomogne ljudima u nevolji, divljeg duha i živahne duše, ukrašene kovrčavom kosom koja joj razigrano pada na lice, piše za Deutsche Welle Stanisław Strasburger.
Nakon što je u e-mailu izvijestila kako se „zahvaljujući malom virusu velikog učinka prisilno osjeća u posebnom stanju mirovanja", napisala je i ovo: "Tamo gdje postoji početak ima i kraj. (. ..) Slijepe ulice, jednosmjerne ulice i hrčci u kotaču koji se okreće uvelike doprinose onoj vrsti iscrpljenosti zbog koje smo preumorni da bismo se oprostili od života budni. (...) Uživajmo u zasićenosti života, dozvolimo životu da bude umoran i otiđimo u miru sa sobom."
Što mi ona time pokušava reći? Teške misli počinju mi prolaziti kroz glavu. Kako reagirati? Da potražim njene prijatelje koji žive u blizini? Konzultiram nekoga tko može dati stručnu pomoć? Ili je nazvati i odvažiti se na razgovor? Osjećam strah za nju, ali i za sebe. Ako reagiram 'pogrešno' na vijest, mogao bih se osjećati odgovornim za smrt nekoga tko mi je blizak. Drugačije rečeno: jesam li spreman prihvatiti odluku skrivenu u e-mailu? Osjećaj ogromne odgovornosti doslovce me obara s nogu.
Ophođenje prema smrti
Kao članovi bogatih društava globalnog Zapada stvorili smo kompleksne sustave dizajnirane tako da nam pomognu da pobjegnemo od ove vrste odgovornosti. Henning Scherf, bivši gradonačelnik Bremena, koji se sada zalaže za bolji način ophođenja prema smrti, pisao je još 2016. godine o marketingu koji ispunjava posljednju fazu života kao dijelu sektora uslužnih djelatnosti koji smrt prebacuje u tabu zonu.
Naše se bolnice degeneriraju u objekte za umiranje, a potpuno preopterećena interna medicina djeluje kao platforma za opskrbu slabih i umirućih i ugrađena je u potpuno osamostaljeno tržište s ogromnim obrtom i zaradom. Ali, ovaj sustav ispunjava jednu društvenu funkciju: smrt treba racionalizirati i učiniti nevidljivom, osloboditi se krivice i odgovornosti.
Čak i više od toga. Čini mi se da naše strategije potiskivanja i sektor njege, koji doživljava nevjerojatan bum, idu ruku pod ruku s uvjerenjem da se uvijek od nečega umire. I da za smrt ima razlog. A to se može izbjeći odgovarajućim ljudskim djelovanjem. No, ima li zaista smisla shvatiti umiranje kao niz uzroka i posljedica? I je li to nešto protiv čega se čovjek može boriti i tako beskonačno odgađati smrt?
Logika lockdowna
E-mail moje prijateljice Annelie stigao mi je tokom boravka u Algarveu, u trenutku kada je rekordno porastao broj ljudi pozitivno testiranih na koronu. Reakcije u Europi zvučale su rutinski: vlada u Lisabonu pooštrava restriktivne mjere.
Ali logika lockdowna upliće nas u složenu mrežu osjećaja krivice, represije i iluzorne vjere. Ova logika je istovremeno i obećanje i prokletstvo. Navodno sveobuhvatan set pravila obećava oslobađanje od tereta odgovornosti. Istovremeno nas baca u očajanje svijest da stvarnost uzmiče pravilima. U vječnom 'procesu prilagođavanja' pravila postaju toliko komplicirana da na kraju rijetko tko zna što znači ponašati se 'ispravno'. Umjesto rasterećenja, dolazi još jedno opterećenje - frustracija zbog neuspjeha.
A to nije bezopasno. U individualiziranim društvima, u kojima je samoodređenje dragocjeno dobro, pribjegavanje lockdownu podriva konsenzus na kojem počivaju ne samo ove mjere, već i naš cijeli društveno-politički poredak. Problematično ophođenje prema smrti, koje se iza toga krije, gotovo da se ne spominje.
Pri tom je iluzorno vjerovati da pojedinci i zajednice imaju primarni zadatak zaštititi druge od smrti. Ako se na umiranje ne gleda kao na dio života već kao na ljudsko zakazivanje, neuspjeh je neizbježan. Brzo ćemo iscrpiti svoje resurse. Također ćemo stvoriti očekivanja koja se ne mogu ispuniti: svaka pojedinačna smrt pokrenut će pitanje tko je kriv. Kao pojedince i društvo ovaj teret će nas baciti na zemlju. Postat ćemo lak plijen onih koji vjeruju da će nas poput brižnih pastira izvesti iz slijepe ulice i osloboditi straha i frustracije.
Poruka za sve nas
Koliko god to zvučalo banalno, mi raspolažemo ograničenim resursima i smrtni smo. Za to nitko nije kriv! Baš kao što s mukom učimo da samoubojstvo nema kazneno-pravni značaj, morali bismo se naviknuti na činjenicu da smrt ponekad dolazi "s godinama i sa starošću", pa je čak i "prirodna". Bez obzira na to na koje se sve infekcije u tijelu možemo testirati i unatoč svim osamostaljenim sustavima za njegu.
Stanisław Strasburger je pisac i menadžer na području kulture. Njegov roman "Trgovac pričama" objavljen je na njemačkom jeziku 2018. Autor živi u Berlinu, Varšavi i raznim mediteranskim gradovima. Također je član vijeća udruženja "Humanismo Solidario", piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....