Nakon Brexita i Velika Britanija i Europska unija imat će manji utjecaj u svijetu

Brexit je iza nas i dobro je što je tako. Ta će priča konačno prestati nakon gotovo deset godina. A sve je počelo sada već zaboravljenim Davidom Cameronom, naivnim britanskim premijerom koji je bio uvjeren da će referendumom, jednom za sva vremena, s dnevnog reda skinuti pitanje članstva Ujedinjene Kraljevine u Europskoj uniji. Cameron je vjerovao da se izborio za takav poseban status unutar EU koji će omogućiti da opcija ostanka u EU pobjedi na referendumu. Britanci su se izborili za to da ne moraju uvesti euro, ne moraju ući u Schengen, da će pitanja poreza i vanjske politike ostati područja u kojima se odlučuje konsenzusom, da se neće zadirati u rabat koji su dobivali natrag od EU zbog prevelikog neto doprinosa u zajednički proračun.

No Cameronova kampanja je bila blaga. Sama njegova stranka bila je podijeljena oko Brexita. A oporbeni Laburisti bili su u rasulu pa ni oni nisu uspjeli previše pridonijeti kampanji u korist ostanka u Uniji. Europska unija se pak nije htjela miješati, jer ih je Cameron to zamolio. Strahovalo se da će miješanje Bruxellesa u kampanju biti više štetno nego korisno. I tako nitko nije uspio suzbiti laži koje su korištene u kampanji. Koliko su laži uspješne, govore i primjeri da su stanovnici pakistanskog i nigerijskog podrijetla masovno glasali za izlazak iz EU jer, kako su im govorili propagatori, "to će spriječiti da im Poljaci i Rumunji otimaju poslove".

I tako je opcija za napuštanje Europske unije pobijedila, uz malu razliku. Pokušalo se s pozivima za novi referendum, ali nije uspjelo. Na kraju su se svi pomirili s tim, a povratka natrag nema. Tako su Britanci odlučili i neka tako bude. "Žao nam je, nedostajat ćete nam, ali to je vaša odluka i otiđite što prije", bila je poruka Europske unije.

No, kao i svaki razvod, ni Brexit nije bio lagan. Britanci su pokušali birati što žele, a što ne žele u odnosima s EU nakon Brexita. Htjeli su neometan pristup tržištu EU, i za robe, i za usluge, i za kapital, ali ne i slobodu kretanja radnika. Htjeli su da njihovi ribari mogu prodavati robu u Uniji, ali ne i dopustiti europskim ribarima da love ribu u britanskim vodama. Računali su da će uspjeti podijeliti države članice i stvoriti pritisak da EU popusti. Ali to se nije dogodilo. EU je morao pokazati da nije lako napustiti uniju i da nije moguće da netko bude vani a ima privilegije kao da je član. Kad bi Britanci postali primjer kako je bolje izvan EU nego unutra, tko bi onda zaustavio druge države.

Na kraju je sve završeno u zadnji tren, na Badnjak ove godine, sedam dana prije isteka prijelaznog roka. I tako će EU i Velika Britanija i dalje trgovati bez carina, ljudi će moći putovati bez viza, ali ništa neće biti kao prije. Velika Britanija je treća država, s kojom EU ima sporazum, kao i s mnogim drugim državama. Odnosi s EU neće biti ni približni onima koje imaju, primjerice, Norveška i Švicarska.

Bilo je mnogo strahova i analiza kako će se Brexit odraziti na poslovanje, tržište rada, trgovinu, zaštitu okoliša. No jedno područje u kojemu će Brexit svakako ostaviti velike posljedice jest vanjska politika. Europska unija i Ujedinjena Kraljevina imat će slabiju ulogu u svijetu nego što su je imale dok je Kraljevina bila članica. Naivno je vjerovati da će EU sada ojačati svoju zajedničku vanjsku politiku jer su se Britanci, dok su bili unutra, sprečavali reforme u smjeru jačanja zajedničke vanjske politike i slabljenja nacionalne vanjske politike. Unija je i do sada bila uglavnom neodlučna, podijeljena, spora i nejasna u svojoj vanjskoj politici.

Uvijek je vanjska politika bila najniži zajednički nazivnik, kompromis koji u praksi nije ništa značio. Dovoljno je pratiti izjave koje u ime EU daje visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borell i vidjeti tu površnost. Naime, on mora za svaku izjavu, kojom nešto osuđuje, primjerice vješanje novinara u nekoj državi, dobiti pristanak svih država članica. Ne mora se ići daleko kako bi se vidjeli efekti neodlučne vanjske politike Unije. Dovoljno je pogledati odnose između Kosova i Srbije i situaciju u Bosni i Hercegovini.

Već više od dvadeset godina u tim državama EU ima "ključnu ulogu", potrošila je milijarde eura, a problemi nisu riješeni. A u EU vjeruju da su tamo postigli velik uspjeh. Kakav je tek uspjeh u ostatku svijeta ako u svom dvorištu EU doživljava takav neuspjeh. I dalje važniju ulogu imaju SAD na Kosovu, Rusija u Srbiji i dijelu BiH te Turska u drugom djelu BiH. Istina je da su se Britanci protivili ukidanju prava veta u vanjskoj politici EU.

Ali sada će se svi uvjeriti da to ne želi ni Francuska, jedina nuklearna sila EU i jedina stalna članica s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Problem s ukidanjem veta upravo je u tome da je i za to potrebna jednoglasna potpora svih članica. Zato se to uskoro neće ni dogoditi. Kada se Unija širila, govorilo se da će se time povećati i uloga EU u svijetu. Tom logikom može se sada reći obrnuto, da će manja EU, bez jedne nuklearne sile, stalne članice Vijeća sigurnosti, bogate države s dugom diplomatskom tradicijom, imati slabiji glas u svijetu. No, i Britanci osjećaju da su u svijetu manje važni partnerima nego što su bili dok su bili u Europskoj uniji.