Šest dosad sklopljenih bilateralnih sporazuma solidarnosti za opskrbu plinom između osam članica EU nije dovoljno dođe li do izvanredne situacije, odnosno izbije li plinska kriza zbog moguće ruske odluke o obustavi isporuke, kako je nedavno ocijenila povjerenica Europske komisije za energetiku Kadri Simson, potičući članice da se oko toga jače angažiraju.
Prema Reutersu, mali broj zemalja trenutačno o tome pregovara, očekuje se da će do zime biti sklopljen njemačko-češki sporazum, a Berlin radi i na pregovorima s Poljskom i Italijom. Kako smo pisali u subotu, i Hrvatska se priprema za pregovore, najprije sa Slovenijom, ali u planu su još tri zemlje: Italija, Mađarska i Austrija.
Slovenski ministar gospodarstva rekao je kako Ljubljana želi da taj sporazum bude sklopljen do kraja ljeta, dakle do listopada, te da je Hrvatska najavila ubrzanje procedure, a Talijanima su, kako je rekao na ministarskom sastanku u Bruxellesu, zahvalni što su ga s njima već potpisali.
Budimpešta prijeti
Prošli je tjedan Mađarska, koja snažno ovisi o ruskom plinu, bila jedina protiv zajedničkog europskog plana za 15-postotnu štednju plina do proljeća iduće godine, a dosad Budimpešta nije sklopila niti jedan sporazum solidarnosti. Štoviše, najavljivala je da će zaustaviti izvoz plina.
Hrvatska je zemljama u regiji zanimljiva, naravno zbog krčkog LNG terminala čiji je kapacitet trenutačno 2,9 milijardi prostornih metara plina godišnje, a ima i domaću proizvodnju koja čini oko 20 posto ukupne potrošnje plina u Hrvatskoj, pri čemu se očekuje da u 2023. godini to naraste na 30 posto.
Sporazumi solidarnosti ono su što će na kraju održati stvari pod kontrolom dođe li stvarno do krize u opskrbi plinom, smatra istraživač europskog think tanka CEPS Christian Egenhofer, budući da se u njima preciziraju pravni aspekti i financijske kompenzacije, ali i ograničenja postojeće infrastrukture, kako je rekao za Reuters. Ti dogovori bi trebali, stoji u agencijskom izvještaju, spriječiti panični odgovor na krizu u opskrbi te smanjiti rizik da neke zemlje naprave velike zalihe i onda odbiju pružiti pomoć svojim susjedima.
Nakon Njemačke, najveći potrošači plina u EU su Italija i Francuska, a Italiji je ugovor sa Slovenijom jedini o dijeljenju plina u slučaju krize (trenutačno pregovara s Grčkom o punjenju plinskog skladišta, piše Reuters), dok Francuska nema niti jedan "u ovoj fazi", kako je to rekao francuski dužnosnik. Dosad ih je Njemačka potpisala s Danskom i Austrijom, a četiri su potpisana ove godine, i to među baltičkim zemljama (Estonija i Latvija, Litva i Latvija te Finska i Estonija) te između Italije i Slovenije. Njemačka radi i na sporazumima s Poljskom i Italijom.
Ovisnost Njemačke
Suradnik europskog think tanka Bruegel, Simone Tagliapietra, nedavno je u tekstu za portal Politico napisao da bi EU trebala primijeniti široki kompenzacijski mehanizam na osnovi kojega bi zemlje jedne drugima plaćale da štede ili dijele plin. Smatra da će bez toga biti teško osigurati da europska solidarnost doista profunkcionira u praksi te da bi Njemačka, kako ga citira Reuters, koja je najveća gospodarska sila u EU i vrlo ovisna o ruskom plinu, prva trebala pridonijeti tom mehanizmu.
Među velikim članicama koje ne ovise o plinu iz Rusije je Španjolska koja je veliki uvoznik LNG-ja.
