Vladimir Putin čovjek je koji voli pobjede, i to uglavnom one unaprijed napisane. Namještena izborna pobjeda praćena uzbudljivim koncertom, emotivan govor povodom Dana pobjede ili osam golova u hokejaškoj utakmici njegov su način djelovanja, piše The Economist.
No, ruski se diktator znatno slabije nosi s neplaniranim neuspjesima. Tada radije nestaje s pozornice. 2000. je održao traljav govor nakon tragedije podmornice Kursk, 2004. nakon napada na školu u Beslanu, u kojoj je ubijeno 186 djece, a ukupno 334 taoca, oglasio se tek idućeg dana, a najsvježije je sjećanje na prošlogodišnji napad Prigožinovih plaćenika na Rusiju. Putina nije bilo nigdje, a tek se nakon navodnog posredovanja bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka situacija smirila. Ipak, životi vojnika su izgubljeni, a ruski je ‘car‘ izgledao kao da nema situaciju pod kontrolom.
Najnovija tragedija koja je zadesila Rusiju, napad terorista Islamske države, u kojoj je poginulo više od 130 ljudi nije bila iznimka. Ovog mu je puta trebalo 19 sati da reagira i održi kratki nastup na državnoj televiziji i spomene ogroman obavještajni propust u Crocus City Hallu.
A nemušto obraćanje posebna je priča. Odmah je uz teroristički akt povezao Ukrajinu, rekavši da su oni trebali primiti teroriste koji su htjeli pobjeći iz Rusije. Nije ipak odlučio direktno optužiti susjede koje je napao i u čijoj zemlji sije smrt već dvije godine, ali Islamsku državu nije spomenuo ni jednom riječju iako su oni odmah preuzeli odgovornost za stravičan napad.
Imao informaciju da se sprema napad
Dio Putinove nevoljkosti da okrivi Ukrajinu može odražavati zabrinutost da se američka vlada oslanja na obavještajne podatke koji bi mogli potkopati takvu tvrdnju. Također, možda dio problema leži i u činjenici da ga je upravo Amerika još 7. ožujka upozorila da bi do napada moglo doći, a da njegove službe usprkos tom saznanju nisu uspjele zaustaviti napad. Putin je, štoviše, to upozorenje odbio i procijenio ga kao ‘ucjenu‘. U svakoj normalnoj državi, ovakav bi propust doveo do masovnih prosvjeda, vlast bi bila uzdrmana, a čelni čovjek vjerojatno bi morao otići. Rusija, na Putinovu sreću, nije takva zemlja. Učinio je od nje svoju igračku.
Ovaj napad Putinu ipak predstavlja golem udarac. Kako njemu, tako i sigurnosnim službama o kojima ovisi. Scene napada u kojima je više od 130 ljudi izgubilo živote neće se dugo izbrisati iz kolektivne memorije. Neki su ubijeni odmah, nakon što su teroristi zapucali u prepunoj dvorani, dok je ostatak ipak podlegao vatri i udisanju dima nakon što su teroristi zapalili dvoranu.
Producent emisije koja je u Crocus City Hallu održana 10 dana prije napada izjavio je da je te noći bilo prisutno 200 zaštitara. Činjenica da lokalna policija nije reagirala brže, kao i da su teroristi htjeli ostati živi, raspirile su teorije da je napad mogao biti isplaniran iznutra.
Napetosti između Rusa i doseljenika
Kod terorista su pronađene tadžikistanske putovnice. Rusi od početka agresije na Ukrajinu rado regrutiraju siromašne migrante iz bivših sovjetskih republika u središnjoj Aziji, a neslužbene brojke pokazuju da Rusija ima do osam milijuna migranata samo iz Tadžikistana.
Oni su važan kotačić u ratnom gospodarstvu jer rade poslove, one slabije plaćene, koje Rusi ne žele. Ipak, etničke napetosti konstantno su rasle, a iako je Putin u svom obraćanju naciji smirivao strasti i govorio o ‘multietničnosti Rusije‘, do kobnog je napada ipak došlo.
Grupa koja je preuzela odgovornost za napad filijala je Islamske države koja sebe naziva Islamska država-provincija Horasan. Bazirana uglavnom u Afganistanu, ali sa sljedbenicima diljem središnje Azije, izvela je u siječnju dva bombaška napada u Iranu u kojima je poginulo više od 100 ljudi. Jedan od razloga mržnje uperene protiv Rusije je uključenost te zemlje u rat u Siriji, gdje je Kremlj (s Iranom) podupirao Assadov režim protiv Islamske države i drugih pobunjenika. Islamska država također je osumnjičena za napad na metro u Sankt Peterburgu 2017. godine u kojem je ubijeno 15 ljudi.
Koji su sljedeći potezi Putina?
Nakon prethodnih tragedija Putin je na svaku sumnju o svojoj moći odgovorio čvrsto. Gušenje slobode tiska koji su uslijedili uvijek su bili nagovještaj da dolazi još nešto gore. O trovanjima i obračunima s neistomišljenicima ispisani su milijuni članaka. Nitko tko se odlučio suprotstaviti diktatoru više nije živ ili na slobodi. Dva recentna slučaja najbolje govore o tome. Prigožin je, tako je barem predstavljeno, izgladio sve probleme s Putinom. I onda je njegov zrakoplov pao. Aleksej Navaljni posebna je priča. Godine torture završile su prije nešto više od mjesec dana u sibirskom zatvoru kada je oporbeni vođa napokon izgubio životnu bitku, a Putin se riješio najglasnijeg kritičara unutar svoje zemlje.
Putin će, dakle, bez sumnje iskoristiti napad na Moskvu kao izgovor za daljnju represiju. Neki od njegovih najodanijih suradnika pozvali su na ukidanje ruskog moratorija na smrtnu kaznu za terorizam. Ta prijetnja dobiva dodatno značenje u svjetlu nedavne navike Kremlja da tu etiketu prilijepi protivnicima režima.
Migrantske zajednice već osjećaju probleme, a zabilježeni su napadi na džamije i hostele u većim gradovima diljem Rusije. Ipak, i dalje postoji propagandna vrijednost u okrivljavanju Ukrajine, baš kao što postoje i ekonomski rizici povezani s prijetnjama radnicima migrantima. Možemo, dakle očekivati da se Putin neće baš do kraja baviti sigurnosnim pitanjima jer strelicu treba uperiti u drugom smjeru.
Štoviše, nagovijestio je da će se glavne posljedice terorističkog napada osjetiti u Ukrajini. Mogao bi ovaj napad iskoristiti da opravda novu mobilizaciju za rat koji tamo vodi. Mediji će mu, potpuno je jasno, u tome pomagati.
Jedan od njih već je objavio ‘istragu‘ koja sugerira da je teroriste regrutiralo ukrajinsko veleposlanstvo u Tadžikistanu. Aktivisti antibot4navalny, skupine za kibernetičko praćenje, zabilježili su značajan porast aktivnosti botova na društvenim mrežama koje kontrolira FSB, ruska sigurnosna agencija. Većina lažnih vijesti za napad na Moskvu okrivila je Ukrajinu, ali i Ameriku i Britaniju.
Izvor obavještajne službe u Ukrajini kaže da očekuje da će se takvi napori pojačati, koristeći slabe argumente za preusmjeravanje krivnje.
- Možda će početi kriviti i Francusku, našalio se. ‘Na kraju krajeva, muškarci su pobjegli u Renaultu.‘