Snažna vulkanska erupcija koja je u subotu pogodila otočje Tonga uzrokovala je atmosferske udarne valove i tsunami koji je stigao čak i do Aljaske, Japana i Južne Amerike, a u prirodnoj nepogodi poginule su najmanje tri osobe.
Prve fotografije iz zraka nakon erupcije pokazuju otočje prekriveno pepelom i veliku materijalnu štetu koja je nastala. I dok je ovdje riječ o jednoj od jačih erupcija u zadnjih nekoliko godina, ona blijedi u usporedbi s najjačom erupcijom u zabilježenoj povijesti koja je izazvala i takozvano "ljeto kojeg nije bilo".
Prije pet i pol godina o tome je tekst napisao novinar i dopisnik Jutarnjeg lista iz Rima Inoslav Bešker pa ga ovom prilikom ponovno objavljujemo u cijelosti.
Izostanak ljeta 1816. imao je jedan uzrok: eksploziju supervulkana Tambore. Imao je i niz posljedica, ne samo po klimu, nego i po umjetnost – a možda i po samu evropsku povijest, piše rimska La Repubblica.
Tambora je vulkan na Sumbawi, sundskom otoku istočno od Jave, sada u Indoneziji. Do travnja 1815. bio je visok oko 4100 metara – a onda je u piroklastičnoj eksploziji dosegnuo sedmi od osam mogućih stupnjeva erupcije, dakle snažnije nego Santhorini prije 38 stoljeća ili Vezuv prije 1937 godina.
Supervulkani su kadri izazvati ledeno doba i devastaciju sličnu nuklearnom ratu. Obično ni ne sliče na stožac, nego su uleknuća izazvana prethodnim eksplozijama. To su Yellowstone (dug 70 a širok 30 kilometara), Flegrejska polja zapadno od Napulja, promjera 15 kilometara, koja su prije 35.000 godina prouzročila najgoru vulkansku eksploziju u geološkoj povijesti Zemlje, Krakatau između Sumatre i Jave (eksplodirao 1883. snagom 200 megatona, 1111 puta snažnije od bombe nad Hiroshimom), Toba na Sumatri, te Taupo na Novom Zelandu.
Sudnji dan
Tambora je 1815. tonama pepela, lansiranima i 40 kilometara uvis, zadavila i ukopala istoimeno naselje od 10.000 stanovnika, njegovu kulturu srodnu indokineskoj i njezin najzapadniji papuanski jezik, a rušenja i tsunami su pobili više od 100.000 ljudi. U piroklastičkoj erupciji Tambora je izgubila 1250 metara visine, te prekrila pepelom sve u polumjeru od 75 kilometara, izbacivši u atmosferu oko 150 milijardi prostornih metara čestica. One su ostale u zraku nekoliko godina.
Zbog njih nije bilo ljeta 1816. Sniježilo je u lipnju, olujne kiše i zimska hladnoća uništile su urode. U Sjedinjenim Državama počeo je masovan bijeg na zapad. Među kršćanima bjeguncima iz države New York, uvjerenima da je to predznak Sudnjeg dana, bio je 10-godišnji Joseph Smith Jr., koji je četiri godine kasnije imao vizije, pa je utemeljio Crkvu svetaca Posljednjeg dana, poznatu kao mormonsku.
U Njemačkoj su zbog nedostatka krmiva i zbog gladi pojeli tegleću, pa i jahaću marvu. Stoga je Karl Friedrich Drais, da bi imao što jahati, izmislio Laufmaschinu, po njemu nazvanu "drezina", dvokolicu sa sedlom pogonjenu nogama poput romobila; kad su joj dodali pedale, prozvana je biciklom, a drezina se premjestila na tračnice.
Skupina romantičnih prijatelja Lorda Byrona pridružila mu se na ljetovanju uz Genèvsko jezero, u vili Diodati, ali ih je stalna obilna kiša natjerala da čame unutar njenih zidova. Sumorno svjetlo protkano munjama i zastrašujućim odjekom gromova o Alpe naveli su ih na interno natjecanje u pisanju jezivih priča. Tu je bio Percy Shelley, pa njegova vjerenica i uskoro žena Mary Wollstonecraft. Ona je tom prigodom sročila pripovijest o doktoru Frankensteinu koji je elektricitetom ukradenim od munja oživio mrtvo tijelo. Tu je bio i Byronov osobni liječnik i prijatelj John Polidori. Njegova tu napisana priča The Vampyre (s glavnim likom Lordom Ruthvenom skrojenome po Byronu; isti je lik iskoristila bivša Byronova ljubavnica Caroline Lamb da ga izgadi) otvorila je niz koji je vrhunac dosegao Le Fanuovom lezbijskom Carmillom te Stokerovim Draculom. Polidori je doduše lik vampira posudio iz Byronova Kaurina objavljenoga 1813.
Kako je izgledalo nebo tog ljeta? Ne trebaju nam fotografije da bismo to doznali. Majstor varave izmaglice i kroz nju rasuta svjetla William Turner ostavio je niz pejzaža naslikanih 1816, na kojima se točno vidi kakvim se doimalo nebo kroz veo Tamborina pepela.
Usporena konjica
Ipak, vele neki, prvi efekti eksplozije Tambore osjetili su se u Evropi već 1815. Poznate su i strateške i taktičke pogreške zašto su 73.000 Napoléonovih vojnika izgubili bitku kod Waterlooa od 118.000 vojnika Sedme koalicije pod zapovjedništvom Wellingtona i Blüchera. Ponetko tvrdi da bi Napoléon uspio prebacivati svoje snage čuvenim brzim manevrima s bojišnice protiv Wellingtona na bojišnicu protiv Blüchera i nazad – da tada, u drugoj polovini lipnja, nije bilo kišno, hladno i blatno čak i za Brabant odnosno današnju od Sunca zaboravljenu Belgiju. Zato je, vele, njegova konjica bila sporija no inače, zato je teško premještao topništvo, zato topnici nisu mogli koristiti svoju čuvenu taktiku odskakanja granata jer bi se od prve zakrmačile u žitko blato…
Ne znamo što bi bilo da je bilo što nije bilo – ali znamo da su i Frankenstein, i vampiri, i Turnerove vedute duboko usađeni u naš zapadnjački imaginarij, a da je bicikl bojni konj ekološki svjesnih. Sve bi to, možda, isplivalo ovako ili onako, tada ili kasnije – ali isplivalo je 1816, kao dar smrtonosne Tambore.