Je li najambiciozniji dugoročni plan Europske unije ujedno ‘najveća pojedinačna greška u modernoj povijesti europskih integracija‘, kako ju naziva Eurointelligence, jedan od najuglednijih ekonomskih blogova, i to zbog toga jer su europarlamentarci u Zelenom New Dealu Starog kontinenta osmislili impresivnu listu klimatskih ciljeva i vezanih pravila, ali nisu smislili kako ih financirati.
Ako negdje naiđete na sličnu tezu, kakvu je postavio popularni ekonomist Wolfgang Münchau u članku ‘Unfunded‘, vjerojatno ćete pomisliti kako ipak nije moguće da nakon višegodišnjih razgovora o klimatskoj agendi europske birokracije još nemaju konkretni plan financiranja brojnih zelenih programa koji ne samo da bi trebali zaustaviti klimatske promjene, nego i nepovratno predodrediti smjer razvoja cjelokupne europske ekonomije.
Međutim, financijska konstrukcija EU koja bi trebala nositi raznorazne zelene programe i akcije doista ne postoji; svedena je na svega 82,5 milijardi eura alociranih preko Socijalno-klimatskog fonda te još nekoliko sitnijih stavki na drugim pozicijama. A Münchau upozorava kako je Europska komisija rastegla godišnje troškove sve do 620 milijardi eura, a među zemljama članicama EU ne postoji konsenzus oko raspodjele tog ogromnog financijskog tereta, niti se, što je zasebni problem, EU može financirati kao zasebni pravni entitet.
- Kada je EU pokrenula fond za oporavak 2020., izrazili smo skepticizam oko toga može li poslužiti kao obrazac za buduće zajmove. U EU jednostavno ne postoji konsenzus o održavanju financijskog instrumenta koji u konačnici osiguravaju same države članice. Ono što također ne pomaže jest to što financijska tržišta ne procjenjuju vrijednost duga koje je izdala EU iz jednostavnog razloga što nije suverena. Možete upakirati hrpu hipoteka u kolateralnu dužničku obvezu. Ali ne možete prepakirati ili reklasificirati državni dug. Ono što karakterizira suverenog zajmoprimca je moć prikupljanja sredstava putem poreza. Sve dok se EU oslanja na ljubaznost država članica, nije u poziciji financirati neke od ovih divovskih programa. Ono što EU treba, usuđujemo se reći, je prava stvar: euroobveznice. Ili, mora se priznati da ne može koliko želi, zbog nedostatka sredstava - objašnjava Wolfgang Münchau.
Bez ulaska u raspravu oko kontroverznog pitanja treba li EU kao zajednica nacija pravo izdavanja obveznica kao da je suverena, što bi značilo pravo (in)direktnog prikupljanja poreza od europskih građana, ostaje činjenica kako bi od enormnog europskog Zelenog New Deala moglo ostati veliko ništa jer europarlamentarcima nije palo na pamet kako, barem ugrubo, financirati velike zelene snove.
- Thierry Breton je želio financiranje iz zaduživanja u iznosu od 350 milijardi eura za zelena ulaganja, koja bi odgovarala veličini američkog zakona o smanjenju inflacije. To bi osigurala da se obavi težak posao. Ali to su ubile države članice - rezignirano konstatira Münchau.
Pomalo je nevjerojatno u kojoj je mjeri podcijenjeno pitanje financiranja najvećeg i najvažnijeg zajedničkog projekta EU. Wikipedia se ne može tretirati kao relevantan izvor informacija, ali u osnovi na njoj možete dobiti neku sliku . Pod pojmom Europski zeleni plan (European Green Deal) Wikipedija vrlo ekstenzivno navodi važne detalje sastavnica tog deala te osim osnovnih principa opisuje što je Europski klimatski pakt i njegove sastavnice; opisuju, nadalje, održivu industriju, gradnju, obnovu, eliminiranje zagađenja, politike od farme do vilice, održivu mobilnost, bioraznolikost… tj. cijeli niz pojmova koji bi se trebali nekako trebali posložiti u savršeni mozaik zida koji će zaustaviti klimatske promjene, ali nema previše priče o izvorima financiranja. Štoviše poglavlje Održivo financiranje (Sustainable finance) autori Wikipedije ostavili su praznim, što ima značajnu simboličku težinu ako govorimo o šansama za ostvarenje Europskog zelenog deala.
Poglavlje Održivo financiranje na Wikipediji ostalo je prazno – je li to simbolička poruka da je nepoznato kako će se najveći plan EU realizirati?
S obzirom na to da je jasno da se u Wikipediju ne treba pouzdati kao relevantni i provjereni izvor informacija, provjerili smo na stranicama Europskog parlamenta temeljne informacije o financiranju zelenog New Deala Europe.
U poglavlju znakovitog naslova ‘Otkuda će doći novac‘ (Where the money will come from) naišli smo vrlo šture informacije koje govore o tri stupa financiranja Europskog zelenog deala kroz Just Transition Mechanism-a (1 - Just Transition Fund, 2 - InvestEU, 3 - European investment bank – EIB). U svakom od ta tri stupa nema konkretnih i očekivano velikih brojeva koji bi jamčili doista ambiciozne financijske planove. Kod Just Transition Funda spominju se iznosi do 17,5 milijardi eura. Kod InvestEU planova navodi se kao osnova 26,2 milijardi eura garancijskih shema za privlačenje 400 milijardi investicija, ali ništa konkretnije od toga, iako bi 38 posto proračuna trebalo ići za ‘održivu infrastrukturu‘. Što se pak tiče EIB-a i financiranja projekata javnim zajmovima, tu se navodni nekih 10 milijardi eura njihovih zajmova plus 1,5 milijarda grantova te dodatnih 25-30 milijardi javnih zajmova.
Je li doista moguće da je europarlamentarce toliko ponio zeleni zanos da su zaboravili smisliti financiranje?
Ako netko misli da će se pitanje financiranja riješiti samo po sebi jer postoje dobre zelene ideje i dobra volja europarlamentaraca treba upozoriti kako su najveće članice EU počele mijenjati početne vrlo ambiciozne zelene agende. The Spectator je još prije dva mjeseca zapazio i prokomentirao: ‘Prošli tjedan predsjednik Macron bio je taj koji je reterirao od zelenih mjera. U govoru je ustvrdio da je Europa, za sada, otišla dovoljno daleko - ako uvede još neke propise, a da ostatak svijeta ne slijedi primjer, onda će to dovesti u opasnost ulaganja i naštetiti gospodarstvu. Čini se da će se ovaj tjedan Europska pučka stranka – grupacija desnog centra koja uključuje njemačke kršćanske demokrate, stranku predsjednice Komisije Ursule von der Leyen – pridružiti.
Stranka navodno razmatra povlačenje potpore Zelenom dogovoru Europske komisije. To je skup prijedloga koji uključuje, na primjer, cilj za cijelu EU za uklanjanje neto emisija ugljika do 2050. Dok je 11 zemalja EU-a već sebi postavilo pravno obvezujuće ciljeve za postizanje neto nulte emisije do 2050. (ili 2045. u slučaju Njemačka i Švedska), ako bi Green Deal krenuo, ostale države članice ne bi bile obvezne slijediti ga. Čini se da Njemačka sada preuzima ulogu od Francuske kao rasadnik protivljenja politici nulte emisije ugljika, ne samo zato što ima strože politike – i zato što njezin samonametnuti, raniji cilj postizanja neto nulte razine do 2045. sve više izgleda nesporazumno sa stvarnost.‘
Veliki europski Zeleni New Deal bez čvrste podrške Francuske i Njemačke neće biti financiran u najavljenim bajkovitim razmjerima. Prema tvrdnja EuroIntelligence, oni koji podržavaju najveći plan EU - klimatski sporazum - trenutačno mogu računati da će se realizirati 13 posto njihovih želja.