Nasuprot nizu vijesti o podizanju tenzija na Korejskom poluotoku, na koje smo navikli proteklih godina, ovog tjedna stigla je informacija da će sportaši Južne Koreje i Sjeverne Koreje zajedno prošetati pod "Zastavom ujedinjenja" na ceremoniji otvaranja Zimskih olimpijskih igara u južnokorejskom Pyeongchangu 9. veljače ove godine. I ne samo to, Južnu Koreju će pohoditi i velika delegacija umjetnika i glazbenika njihovih sjevernih susjeda, a dvije države će oformiti i zajedničku ekipu u ženskom hokeju na ledu (što i nije oduševilo trenera Južne Koreje koji se boji za plasman, ali je diplomacija očito dobila primat nad potencijalnom medaljom).
Kad se ovo stavi u kontekst uzavrelih odnosa između dvije države zadnjih nekoliko godina, obilježenih testiranjem nuklearnog oružja i balističkih projektila na sjeveru te sve češćim zajedničkim vojnim vježbama Južne Koreje, SAD-a i Japana na jugu, može se zaključiti da je diplomacija napravila veliki pomak od prijetnji uništenjem i otvorenim ratom. No, koliko daleko može dogurati "olimpijska diplomacija". Je li ovo samo Kim Jong-unovo peglanje imidža i "trolanje" nervoznog Trumpa (ali i japanskog premijera Abea) čija je administracija uvjerena da se ovim potezom želi unijeti razdor između SAD-a i Južne Koreje? Također, je li ovo snižavanje tenzija samo moderna inačica primirja koje se sklapalo za vrijeme antičkih olimpijskih igara ili postoji šansa za nastavak dijaloga između Sjevera i Juga i nakon što olimpijski plamen bude ugašen?
Novinarka CNN-a Gyle Lemmon smatra da postoji šansa za poboljšanje odnosa, ali također upozorava na iskustvo Olimpijskih igara u Seulu prije 30 godina, koje su naizgled pružile jedinstvenu priliku za normalizaciju odnosa dviju država, ali koja ne samo da nije bila iskorištena, nego je rezultirala tragedijom.
Kada je 1981. godine Seulu dodijeljena organizacija ljetnih Ol 1988. godine, tadašnji predsjednik Sjeverne Koreje Kim Il-sung, djed današnjeg lidera Kim Jong-una, našao se u nezavidnoj situaciji. Naime, nakon godina izjednačenog gospodarskog rasta (još ranih 70-ih dvije Koreje su imale otprilike isti BDP po glavi stanovnika), Južna Koreja počela je napredovati znatno brže, dok su njihovi sjeverni susjedi stagnirali. Iako su obje države slovile za autoritarne režime u kojima ljudska prava i slobode nisu bile pri vrhu liste prioriteta, organizacija Igara pružila je Seulu sjajnu priliku za popravljanje imidža i ugleda države u međunarodnoj zajednici.
Prva namjera Kim il-sunga, čiji leš se i danas diči titulom "vječnog predsjednika Sjeverne Koreje" (zbog čega je pokojni Christopher Hitchens jednom duhovito primijetio da je Sjeverna Koreja jedina svjetska "nekrokracija"), bila je da sabotira Igre u Seulu. Sjevernokorejski vođa uzdao se u svoje sovjetske i kineske saveznike da će bojkotirati Igre, a računao je i na podršku među trećim državama, naročito Pokretu nesvrstanih, u kojem je uživao nemali ugled.
No, njegovi planovi brzo su se rasplinuli. Iako su Sovjeti i njihovi saveznici bojkotirali Igre u Los Angelesu 1984., takvih namjera nisu imali za Seul. Još je manje šanse bilo da isto naprave Kina i nesvrstane države koje su nastupile u L.A-u. Stoga je Kim Il-sung napravio radikalni zaokret i predložio da se organizacija Igara podijeli između Južne i Sjeverne Koreje, s time da bi se 50 posto natjecanja održavalo u Seulu, a 50 posto u Pyongyangu.
Tu ideju je snažno podržao i kubanski čelnik Fidel Castro, a na prijedlog nisu bili imuni ni ljudi iz Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). No, veliki apetiti Sjeverne Koreje, od posebnih ceremonija otvaranja i zatvaranja u Pyongyangu i organizacija 11 od 23 natjecanja, bili su previše za Južnu Koreju i MOO. Sjevernoj Koreji ponuđena je organizacija polovice sportova koje su tražili. Ponuda je bila glatko odbijena, a uvrijeđeni Kim Il-sung naredio je bojkot Igara (za njegovim primjerom poveli su se tek Kuba, Albanija, Etiopija i Sejšeli, dok se sportaši Nikaragve i Madagaskara nisu pojavili zbog financijskih poteškoća). No, nije se zaustavio samo na tome.
U studenome 1987. godine, u skladu sa strahovima Južnih Korejaca, dva sjevernokorejska agenta postavila su bombu na let Korean Aira 858 - zrakoplov je eksplodirao u zraku, a poginulo je 115 putnika i članova posade.
Nešto više od pola godine kasnije Olimpijske igre u Seulu bile su veliki PR uspjeh za Južnu Koreju koja je postavila temelje percepciji države kao nadolazeće ekonomske sile i globalnog igrača. S druge strane, Sjeverna Koreja dodatno je potonula u izolaciju, napominje Sergej Radčenko iz Wilson Centra za CNN.
- Praktički napušteni od svojih saveznika, ostavljeni da ližu rane, bez mogućnosti da o bilo kojem pitanju pregovaraju s Južnom Korejom pod jednakim uvjetima, Sjevernokorejci osiguranje svojeg opstanka vidjeli su u jačanju uloge vojske i stvaranju nuklearnog oružja.
Trideset godina kasnije Sjeverna Koreja je izopćena gotovo od cijelog svijeta, a opstanak režima koji se najbliže približio Orwellovoj 1984. u odnosu na vanjskopolitičke faktore osigurava brojna i snažna vojska. I prije svega, nuklearno oružje koje se najnovijim balističkim projektilima može dopremiti na bilo koji dio SAD-a. U vidu recentnog ponašanja Kim Jong-una, neki analitičari se boje da je otopljavanje odnosa između Seula i Pyongyanga samo igrica Sjevera kojom se želi unijeti podjele među saveznike. No, kako kaže visokopozicionirani američki diplomat Steve Goldstein, "svako snižavanje tenzija je korak naprijed".
Gotovo 20 dana pauze za vrijeme Igara SAD i Japan će iskoristiti za planiranje novih poteza, ali isto se odnosi na dužnosnike dviju Koreja. Za razliku od 80-ih godina, ovaj put se čini da predsjednik Južne Koreje Moon Jae-in i njegova administracija zaista žele pružiti šansu dijalogu i pregovorima, a i nedavni potezi Kim Jong-una ukazuju na isto. U tom duhu Seul je za vrijeme OI obećao suspendirati neke od sankcija Pyongyangu, a cijele ZOI već su krštene kao "Igre mira".
No, da bi se pregovori dviju država zaista nastavili, dobru volju moraju pokazati i svjetske sile, naročito SAD, Rusija i Kina. Na primjer, Amerikanci će morati prijeći preko otvorenih prijetnji uništenjem koje im šalje Kim-Jong un i nekako obuzdati Trumpa da na njih s još većim žarom uzvraća. Rusija će se morati suzdržati od prešutne potpore režimu (u vidu opskrbe naftom) i likovanja nad "diplomatskim porazom SAD-a protiv kojeg je Sjeverna Koreja dobila prvu rundu tako da su postali nuklearna sila", a Kina će morati iskoristiti neprikosnoveni utjecaj i ekonomske veze s režimom koji bi bez pomoći Pekinga propao.
Za nastavak razgovora bit će potrebne hladne glave, puno strpljivosti, malih i velikih ustupaka. Može se samo nadati da će za razliku od 80-ih godina, ovaj put sve strane biti spremne na to.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....