Monti mladima: Monotono je imati stalno zaposlenje

Talijanski premijer Mario Monti izazvao je buru polemika prvim istupom na nekoj od Berlusconijevih privatnih televizija, u emisiji Matrix Canalea 5, gdje je poručio mladima da se “priviknu na ideju da neće imati stalno radno mjesto”.

Uostalom, Monti nije otkrio Ameriku: evo i u Evropi tridesetgodišnjaci s iole poželjnijim stručnim znanjem i iole kvalitetnijim doktoratom znanosti jurcaju s kraja na kraj, poput Ukletog Holandeza ili Vječnog Žida, u potrazi za novim i unosnijim jednogodišnjim, dvogodišnjim, a ako se nebo smiluje i četverogodišnjim ili petogodišnjim ugovorom. U Sjedinjenim Državama bilo je i prije normalno da onaj tko osvane djetetom u jednoj državi, ostvari karijeru u drugoj, a starcem omrkne eventualno u trećoj, dovoljno toploj da ne ode trećina penzije na grijanje. Ondje je to lakše jer je jezik jedan, u nas nešto teže jer reže i na “pogrešan” akcent, ali i u Evropi je tako u strukama koje rabe samo tuđi (engleski) kao koiné, npr. u informatici, kemiji, biologiji itd.

Ipak se na Montija digla kuka i motika jer je htio biti duhovit, onako kako to ekonomisti znaju, pa je dodao: “Kako li je monotono stalno zaposlenje!”

Sindikati samo što ga nisu razderali, tajnik Demokratske stranke Bersani realpolitički je priklopio da “stalno radno mjesto postaje monotono tek kad ga se ima” - a u Italiji ga nema gotovo 40 % mladih.

U hrvatskoj književnosti još je Kozarac, u Mrtvim kapitalima, hvalio poduzetništvo (ali poljodjelsko) i gadio činovničko stalno mjesto, u isto doba dok su nam djedovi i pradjedovi smatrali da su Boga za bradu uhvatili ako bi se spasili čobanluka našavši siromaško stalno radno mjesto među žandarima ili financima, te dok je i sam Kozarac osiguravao egzistenciju kao šumar. I tako nas evo gdje smo i bili. U Evropi. Onoj otprije 120 godina.