Poljska publicistkinja Natalia Budzyńska uvijek je čitala puno povijesne literature i memoara. Često je, kaže nam, čitala i knjige o užasima njemačkih konclogora. Djevojačkog prezimena Trzebinski, rođena u obitelji iz Velikopoljske regije u kojoj su se stoljećima miješali germanski i slavenski utjecaji, pa tako i u njezinu obiteljskom stablu, osjećala je tu tešku temu bliskom.
Jednom joj je u ruke došla knjiga “Medicina u Trećem Reichu” Ernsta Kleea, čovjeka koji se bavio istraživanjem medicinskih zločina nacista. U toj knjizi Klee pripovijeda o okrutnim medicinskim eksperimentima, provedenim nad 20 židovske djece u konclogoru Neuengamme kod Hamburga. Djeca su poslije ubijena.
Budzyńska je tada među imenima zločinaca koji su bili dijelom tih eksperimenata pronašla i jedno poznato prezime. Svoje rođeno.
Alfred Trzebinski bio je rođak njezina oca koji je sudjelovao u ubojstvu djece i zbog toga je obješen 1946. nakon što su mu sudili Britanci. Nije to bilo potpuno iznenađenje za poljsku novinarku. Čula je za “ujaka” (termin koji se u poljskom jeziku koristi i za označavanje daljnje rodbine) koji se izjašnjavao kao Nijemac, štoviše kao nacist. Bio je liječnik SS-ovac, znala je, i bio je obješen kao izdajnik. O njemu se nije previše pričalo u obitelji poljskih domoljuba, ali znala je za njega. Ono što, međutim, nije znala jest da je bio krivac za ubojstvo 20 židovske djece.
Ujak poljske autorice Natalie Budzyńske
“Od toga trenutka počela sam tražiti literaturu o tom zločinu”, rekla nam je.
“Sve što sam pronašla bila je knjiga njemačkog novinara Günthera Schwarberga, napisana u 1980-ima. U njoj je detaljno opisan zločin i u njoj sam prvi put vidjela fotografiju Alfreda Trzebinskog. Dugo godina prikupljala sam informacije. Neprestano sam razmišljala o djeci u čijem je ubojstvu sudjelovao Alfred. Doznala sam da je bio logorski liječnik u Auschwitzu i Majdaneku, da je imao ženu i djecu i da je pisao dnevnik.”
“Prikupljanje informacija” ubrzo se pretvorilo u rad na novoj knjizi. Budzyńska ima iza sebe dvije napisane biografije - o Marianni Kolbe, majci sv. Maksimilijana Kolbea, franjevca koji je umro mučeničkom smrću u Auschwitzu, te o sv. Albertu Chmielowskom, omiljenom svecu sv. Ivana Pavla II., koji je napustio slikarstvo kako bi se posvetio radu s beskućnicima.
Krvna veza sa zločinom
Sada je umjesto života katoličkih svetaca istraživala um i mentalitet nacističkih zločinaca. Štoviše, s jednim od tih zločinaca bila je krvno povezana. U knjizi opisuje kako je u jednom trenutku, dok je čitala dnevnik SS-ovca pisan u zatvoru, naišla na obiteljski plemićki grb koji je Alfred nacrtao na stranicama svojih zapisa. Isti grb koji joj je svojedobno otac pokazivao u nekim drugim prilikama. Osjetila se jako čudno kada je prvi put jasno spoznala da su ona i nacist rodbina.
Knjigu pod naslovom “Djeca nisu plakala ili priča o mom ujaku Alfredu Trzebinskom, liječniku SS-ovcu” (koju je objavilo Wydawnictwo Czarne, izdvačka kuća poznatog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka) željela je napisati, prije svega, kao posvetu za 20 djece, od kojih su nekima imena ostala nepoznata. Ali, i zbog drugih razloga.
“Mislim da sam pisala i zbog svoje obitelji. Neki iz nje zamjeraju mi što sam javno pisala o toj priči. Mislim da sam napravila ono što sam trebala, osjetila sam olakšanje nakon što sam to učinila. Upravo mi Trzebinski trebamo biti ti koji će se prisjećati te djece, Alfredovih žrtava. O njemu ne želim previše promišljati, iako je zanimljivo kako je zločinac došao iz obitelji poljskih domoljuba. Ali, sjećanje na tu djecu, to je naša obveza”, objašnjava autorica koja o svojoj knjizi govori kao o svojevrsnoj pokori.
U toj pokorničkoj knjizi Natalia Budzyńska svojim preciznim, ali istodobno toplim pisanjem po kojemu je već postala poznata u Poljskoj (za knjigu o bratu Albertu dobila je uglednu nagradu katoličkih izdavača Feniks) plete priču o “ujaku Alfredu” koristeći sve izvore koje je dotad našla.
Od njegovih mladenačkih dana, učlanjenja u NSDAP i poslije u SS kao uvjerenog nacista, liječničkog staža u konclogorima u Auschwitzu, a potom i Majdaneku gdje je kao medicinsko osoblje sudjelovao u “selekcijama”, odnosno odabiranju onih koji su bili preslabi za fizički rad pa bi bili ubijeni u plinskim komorama, do dolaska u Neuengamme gdje je kao logorski liječnik svjedočio surovim medicinskim eksperimentima nad židovskom djecom (testovi su se sastojali od ubrizgavanja bakterije tuberkuloze u djecu i ne samo da su bili zločinački, nego i medicinski besmisleni). Kada su saveznici počeli osvajati Njemačku, u Neuengammeu je nastala panika i odlučeno je da djeca budu ubijena kako bi se prikrili zločini nad njima.
Budzyńska ovu tešku obiteljsku priču iznosi kao vid katarze, i to je vidljivo iz svakog retka knjige.
Obiteljske tajne
“Uvijek postoje takva stajališta kako nije dopušteno ‘prljati obiteljsko gnijezdo’. Ali, ja mislim da je najvažnija istina. Ona oslobađa, a ne skrivanje od nje. Prešućivanje određenih događanja truje cijelu obitelj. Znam to jer na autorskim susretima dolaze mi ljudi i govore o raznim obiteljskim tajnama o udjelima u zločinima, bilo nacističkim, bilo komunističkim, ponekad i antisemitskim”, kaže publicistkinja.
Njezin suprug Tomasz Budzyński teško je podnosio vrijeme dok je Natalia radila na knjizi. Budzyński je slikar i glazbenik, frontmen punk-rock benda Armia koji je u 34 godine rada proizveo nekoliko albuma koje se danas tretira kao klasike poljskog rocka (“Legenda” iz 1991. je najcjenjeniji među njima).
Poljska autorica Natalia Budzyńska snimljena nedavno sa svojim suprugom
Za razliku od Natalie, Tomasz (koji sa suprugom živi u Poznańu) mrzi knjige o konclogorima i nacistima.
“Nikada me nije zanimala ta tematika, zapravo sam bježao od nje. Nikada u životu nisam posjetio konclogor, jednostavno sam bio preosjetljiv za to. Dok je Natalia pisala tu knjigu, kuća je bila puna knjiga na čijim su koricama bila lica zločinaca, nacistički simboli i slične stvari. Micao sam ih ispred sebe i čekao da završi pisanje kako bih sve to odnio u podrum”, prisjeća se.
I baš u to vrijeme dobio je ponudu koja ga je natjerala boriti se s osjetljivošću na te teme. Uprava Memorijalnog muzeja nacističkog konclogora Stutthof, koji je sagrađen 1939. u gradiću Sztutowo u blizini Gdańska, predložila mu je snimanje CD-a na kojem će uglazbiti i otpjevati stihove koje su napisali nekadašnji zatočenici logora (zatočenici su bili većinom Židovi, ali i dosta Poljaka, intelektualaca i političara) i koji su ostali sačuvani u arhivima muzeja. Prva reakcija bila mu je odlučno odbijanje.
“Činilo mi se kako nisu mogli naći neprikladnijeg čovjeka od mene. Ali, bio mi je zanimljiv taj ‘sinkronicitet’ između tog prijedloga i onoga što je moja žena radila. Dvojio sam, čak sam i posjetio muzej u Sztutowu što je za mene bila velika stvar. Odlučio sam prihvatiti. Osjetio sam kako u svemu tome postoji duboki smisao. Ono od čega sam bježao, uhvatilo me je”, priča Budzyński.
Kontaktirao je svog basista iz benda Dareka Budkiewicza, a potom i Michała Jacaszeka, elektroničkog glazbenika s kojim je i prije surađivao. Krenuli su u rad i tako je nastala ploča “Stutthof. Apel Cieni” (slobodan prijevod bio bi “Postrojavanje zatvorenika”) s pjesmama sastavljenim od tekstova koje su napisali logoraši i glazbom koju su napravili Budzyński i njegovi suradnici. Eklektična glazba (što je pristup uobičajen za Budzyńskog) svojim je teškim i hladnim ozračjem, koje dosta duguje žanru industriala, pomalo i kraut-rocka, dala prikladnu emotivnu podlogu tekstovima koji opisuju pakao konclogora.
Osjećaj bespomoćnosti
“Kada smo počeli raditi, nismo znali kako tome pristupiti. Kako se nositi sa stihovima koji su nastali u paklu na zemlji, za čije je pisanje prijetila kazna smrti? Ostaješ bespomoćan jer ne možeš ući u stanje onoga koji je pisao stihove. Ali, složili smo se da nećemo pokušavati nešto uljepšavati. Bilo mi je nezamislivo raditi neke tužne fraze s gudačkim kvartetima, profanirati to trpljenje koje se osjeti u stihovima”, objašnjava glazbenik.
Kada su on i suradnici posjetili logor, u jednom su se trenutku našli u bivšoj kupaonici gdje su se zatvorenici prali. Tamo je vladala neka čudna, zastrašujuća akustika.
“I onda mi je Jacaszek rekao da moj vokal mora tako zvučati na albumu, tako kako zvuči tamo. I tako smo učinili. Ova glazba nije laka ni ugodna, ali mislim da ne postoji glazbenik koji bi uglazbio te stihove na potpuno odgovarajući način. Ovo što smo mi snimili samo je pokušaj”, priča Budzyński.
Taj duboki smisao koji spominje i koji stoji iza cijelog projekta jest ona ista intencija koju je i njegova supruga imala dok je pisala knjigu o “ujaku Alfredu” - davanje imena i glasa žrtvama.
“Riječ je o tome da se netko odvaži progovoriti ili zapjevati u ime tih ljudi. Rekao sam ti već, jako me pogodio taj posjet muzeju-logoru. Duboko sam to doživio. Jedno je čitati knjigu i pričati o tome, a sasvim je drugo sve to vidjeti vlastitim očima. Vidjeti plinsku komoru, krematorij, a nedaleko od svega toga stoji vila u kojoj je zapovjednik logora živio s obitelji. Vidjeti da to nije nekakva noćna mora, nego istina. O tome treba govoriti, da se ne zaboravi”, pojašnjava umjetnik.
“Meni, prije svega, pomisao na tu djecu nije davala mira”, priča nam Natalia Budzyńska.
“Dvadesetoro židovske djece u dobi od pet do 12 godina. Dječaci i djevojčice iz raznih država: Poljske, Italije, Francuske, Nizozemske... Primjerice, mali Sergio de Simone koji se 1943. preselio iz Napulja u Rijeku jer mu je mama bila odande. Prijavio ih je susjed i cijela je obitelj završila u Auschwitzu, osmero njih, od kojih troje djece. Likvidirali su djecu prije oslobođenja logora Neungamme. Bilo je planirano da nitko ne zna za njih. U Poljskoj i Njemačkoj se o njima gotovo ništa nije znalo, ali je novinar Schwarberg to donekle promijenio.”
U knjizi je Budzyńska objavila slike djece i njihova imena.
“Željela sam da ljudi znaju njihova imena i lica.”
Najteži dio knjige jest onaj koji opisuje ubojstvo djece. 20. travnja 1945. iz Berlina je došla depeša do Maxa Paulyja, zapovjednika logora Neuengamme. Zapovijed o likvidaciji djece. Iste večeri stavili su u kamion djecu, četiri logorašice koje su se brinule za njih i još šest sovjetskih zarobljenika te ih odvezli u zgradu nekadašnje škole u hamburškoj ulici Bullenhuser Damm koja je tijekom rata funkcionirala kao “podružna kuća” logora. U kamionu je bio i Trzebinski.
Tamo su pobijeni prvo sovjetski zarobljenici, potom zatvorenice koje su se brinule o djeci, a onda i sama djeca. Na saslušanju je Trzebinski rekao da su ubijeni vješanjem i da im je dao injekcije morfija kako bi “manje patili”. Drugi nacisti koji su sudjelovali u zločinu rekli su kako je dio djece bio usmrćen injekcijama morfija, a dio obješen. Nije bilo jasno što se dogodilo s tijelima. Prema nekim indicijama, spaljena su u krematoriju Neuengammea.
Budzyńska prenosi u knjizi zapisnik saslušanja Johanna Frahma, SS-ovca koji je vješao djecu i ostale zarobljenike. Upitan “jesu li djeca plakala” u tom podrumu, odgovorio je da nisu. Djeca nisu plakala.
Pitali smo autoricu je li svojom knjigom pokušala donekle odgovoriti na misterij zla koji je zahvatio i njezina rođaka.
“O tom misteriju zla pitali su se mnogi veliki umovi nakon Drugoga svjetskog rata i mislim da nisu puno toga zaključili. Za mene je to neobjašnjivo. Zašto dobar liječnik, obrazovan čovjek, ljubitelj umjetnosti, kada prijeđe prag logora bez ikakvih dvojbi potpisuje dokumente koji odlučuju tko će preživjeti, a tko ne? Kako možeš živjeti na dva planeta i ne poludjeti? Mislim da je Alfred bio megaloman, kukavica i konformist. Nije sam odabrao službu u logoru, nije bio od onih koji su izravno mučili zatvorenike, ali nikada se nije suprotstavio zlu”, priča nam autorica, dodajući kako je situacija u kojoj je ona kao Poljakinja imala nacističkog zločinca u obitelji bila za nju teška, ali i oslobađajuća.
Ljudi sposobni i za dobro i za zlo
“Nas Poljake su odgajali kako smo uvijek bili žrtve. Nikada nismo imali sebi ništa prigovoriti, povijest je predstavljana crno-bijelo. A povijest svakog naroda sastoji se od pojedinačnih povijesti, a ljudi su sposobni za sve: svako dobro i svako zlo. Bez obzira na to koje su nacionalnosti”, kaže.
Iako su istodobno radili na svojim djelima iste tematike, supružnici se, osim načelnog podupiranja koje se podrazumijeva u svakom sretnom braku, nisu “miješali jedan drugome u posao”.
“Dok sam radio na albumu, nisam htio čitati knjigu”, priča nam Tomasz.
“Čekao sam da izađe i tada sam je pročitao. Mislim da pisanje takvih knjiga i stvaranje takvih albuma ne može proći ‘tek tako’, prevažne su to stvari. Molio sam Boga da što prije završim ovaj album i On me uslišao. To je bio moj najbrže snimljen album.”
“Apel Cieni” završava pjesmom “Resurrexit”. Što je Tomasz Budzyński njom htio poručiti?
“Da je patnja nevinih povezana s Isusom Kristom jer On trpi zajedno s njima. Ali, uskrsnuo je i ti su mučenici sada s njim. Zato sam ovim svetim stihovima dodao samo tu jednu riječ ‘od sebe’, Uskrsnuće.”