MIRO KOVAČ PIŠE ZA MAGAZIN Europska unija 30 godina nakon pada Zida: Vrijeme je da se dogovorimo - što mi Europljani zapravo želimo

Početkom prosinca 1989. godine, tri tjedna nakon pada Berlinskog zida, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga Johann Georg Reißmüller primijetio je da se većina najviših dužnosnika komunističke vlasti u Hrvatskoj “miri s prijelazom na pluralistički poredak, jedni iz uviđavnosti, drugi iz rezignacije”. Već desetak dana kasnije kongres Saveza komunista Hrvatske podržao je provođenje slobodnih i demokratskih višestranačkih izbora. Međutim, omogućavanje demokratskih promjena hrvatskim komunistima nije pomoglo, kao što to nije pomoglo ni njihovim blizancima u državama srednje i istočne Europe. Iako su 1989. godine dopustili da se na blagdan Svih svetih ne radi i potom u osobi svoga čelnika Ivice Račana katoličkim vjernicima čestitali Božić, izgubili su izbore od Hrvatske demokratske zajednice predvođene Franjom Tuđmanom.

Na promjenu kursa hrvatskih komunističkih vlasti utjecalo je nekoliko čimbenika: liberalizacija društvenih prilika u susjednoj Sloveniji, imperijalistička politika komunističkih vlasti u Srbiji predvođenih Slobodanom Miloševićem, Gorbačovljeva “perestrojka i glasnost” u Sovjetskom Savezu, demokratske promjene u Poljskoj i Mađarskoj te obrat u Istočnoj Njemačkoj koji je upečatljivo simbolizirao pad Berlinskog zida. Međutim, na prilike u Hrvatskoj i ostatku jugoslavenske federacije dubinski je najviše utjecaja imalo “otopljavanje” u Sovjetskom Savezu. Dakako da Jugoslavija i Hrvatska nisu bile u sovjetskoj orbiti otkada se Tito razišao sa Staljinom 1948. godine, ali su po svom ustrojstvu i ideologiji ostale u komunističkom taboru. Na kraju krajeva, titoizam u prvoj fazi nije bio ništa drugo doli jugoslavenska verzija boljševizma.

Kao utemeljiteljica i samoproglašena “majka zaštitnica” komunističkog tabora, Sovjetska Rusija bila je za svog postojanja u svojevrsnom ideološkom svjetskom građanskom ratu s političkim Zapadom. Taj se svjetski građanski rat, kako ga je nazvao povjesničar Dan Diner, provlačio kroz cijelo 20. stoljeće i ogledavao u dualizmu između slobode i jednakosti, boljševizma i antiboljševizma, kapitalizma i komunizma, Istoka i Zapada. Poslije Drugog svjetskog rata pa sve do pada komunizma taj smo univerzalni ideološki sukob nazivali Hladnim ratom. Iako je Sovjetski Savez uspio ugušiti pobune u svojoj orbiti, u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968., njegova uspješnost dovedena je u pitanje nakon sovjetske intervencije u Afganistanu.

Tamo je Sovjetski Savez na kraju izgubio “zamjenski rat” od SAD-a. Kako je ustvrdio Zbigniew Brzezinski: “Amerika je jednostavno bila mnogo bogatija, tehnološki mnogo naprednija, vojno otpornija i inovativnija, socijalno kreativnija i privlačnija”. Sovjetski Savez 1980-ih više nije uspijevao parirati SAD-u u utrci u naoružanju. Erozija planskog gospodarstva nagnala je komunističku vlast na promjenu smjera, na postupno popuštanje u tuzemstvu i inozemstvu, pa tako i u Poljskoj, koja je od 1978. godina imala novog zaštitnika, papu Ivana Pavla II. Glavni protagonist politike “preustroja i otvaranja” bio je već spomenuti Mihail Gorbačov, koji zasigurno nije predvidio da će se njegova politika “otpuštanja u slobodu” naroda i država iz sovjetske orbite odraziti i na republike sastavnice Sovjetskog Saveza. Povijest je pokazala da je u višenacionalnim komunističkim federacijama demokratizacija bila u korelaciji s razdruživanjem.

Logika Gorbačovljeva postupanja natjerala je istočnoberlinske vlasti da svojim građanima formalno dopuste slobodu putovanja. Tako je “pao” Berlinski zid. Tu su slobodu toga ljeta već bili ugrabili deseci tisuća istočnih Nijemaca koji su preko Mađarske, koja je prva otvorila svoju granice prema Austriji, i Čehoslovačke i prešle u “kapitalističku” Zapadnu Njemačku. Time je bio otvoren put prema ujedinjenju dviju njemačkih država i uspostavi punog suvereniteta ujedinjene Njemačke, uz pristanak pobjednika iz Drugog svjetskog rata. Gorbačov je - na iznenađenje Britanaca i Francuza - ipak pristao na to da ujedinjena Njemačka bude članica NATO-a. Varšavski pakt, kao jamac podjele Njemačke, time je izgubio logiku svoga postojanja. Proširilo se tada uvjerenje da je pobijedila “liberalna demokracija”, da je došlo do “kraja povijesti”, kako je to formulirao američki politolog Francis Fukuyama.

Njemačko pitanje bilo je naizgled riješeno ujedinjenjem Njemačke i njezinim čvrstim vezivanjem za politički Zapad, konkretno za tadašnju Europsku zajednicu i NATO savez kao jamce neutralizacije njemačke političke, gospodarske i vojne moći. “Kancelar njemačkog jedinstva” Helmut Kohl bio je, poput svog prethodnika Konrada Adenauera, svjestan nužnosti ograničavanja njemačke moći i imperativnog partnerstva Njemačke s Francuskom. Glasovita je njegova izjava da su “njemačko jedinstvo i europsko ujedinjenje dvije strane jedne te iste medalje”. Međutim, uvođenje zajedničke europske valute, što je kao uvjet za pristanak na ujedinjenje Njemačke postavio francuski predsjednik François Mitterrand, postiglo je suprotan učinak. Euro se iz zamišljenog instrumenta trajne političke i gospodarske neutralizacije Njemačke neplanirano pretvorio u “prikrivenu njemačku marku”, u oruđe nametanja njemačkog, “sjevernjačkog” načina gospodarenja u eurozoni. Njemačka je tako izrasla u gospodarskog, ali i političkog hegemona u Europskoj uniji. Odluka da uslijed migracijske krize primi stotine tisuća izbjeglica, najviše iz Sirije, dovela je Njemačku čak u poziciju da se postavlja i kao neka vrsta moralnog hegemona na europskom kontinentu. To je, trideset godina nakon pada Berlinskog zida, nova realnost Europe.

Kriza eura, migracijska kriza i referendum u Velikoj Britaniji o izlasku iz Europske unije promijenili su i mijenjaju arhitekturu Europu. SAD se prema Europskoj uniji više ne ponaša paternalistički, nego konkurentski. Kina je postala tehnološka velesila. Rusija se pak nakon pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza strateški konsolidirala i svojim intervencijama u Gruziji i Ukrajini pokazala da ne dopušta daljnje prodiranje u sferu interesa koju smatra svojom. Djelovanje Putinove Rusije, posebno prema Europskoj uniji, podsjeća na ulogu koju je Ruski Imperij imao u prvoj polovici 19. stoljeća svojim vojnim angažmanima. Danas Rusija, zajedno s Turskom, u velikoj mjeri upravlja krizom u Siriji, gdje je Europska unija, nažalost i na svoju štetu, politički praktički nepostojeća.

Britanija koja se sprema otići, Njemačka koja se vanjskopolitički nećka, Francuska koja bi na tom planu željela više, ali ne može sama, Italija i Španjolska koje su fokusirane na svoje domaće izazove, Poljska koja se smatra neshvaćenom - takva Europska unija djeluje strateški obezglavljeno, na globalnom planu nedovoljno ozbiljno, kao ekonomski div i politički patuljak u usporedbi s djelovanjem SAD-a, Kine i Rusije na svjetskoj pozornici. Kada je riječ o migracijama koje imaju ishodište na Bliskom istoku, Europska unija talac je “dobre volje” Turske i Rusije.

Trideset godina nakon pada Berlinskog zida potrebno je da se Europska unija sabere i upriliči jedno opće savjetovanje nalik zasjedanju Generalnih staleža u Francuskoj 1789. godine. Potreban je vidljiv konsenzus država i naroda Europske unije o njezinim strateškim smjernicama. Kakve bi odnose naš savez suverenih država trebao njegovati sa SAD-om, s Kinom, s Rusijom, s Turskom? Tko su nam privilegirani partneri? Treba više hrabrosti u suočavanju s realnošću: Europska unija mora se na planu sigurnosti moći skrbiti o sebi i djelovati stabilizirajuće na svoje neposredno susjedstvo. Za to postoje i znanje i resursi.

A i u Hrvatskoj nam je skoro tri desetljeća nakon ostvarenja demokracije i neovisnosti potrebna inventura. Državnopolitički postigli smo pravo čudo. Iz političke provincije transformirali smo se u suverenu, neovisnu i demokratsku državu, članicu političkog Zapada, obranili smo se u Domovinskom ratu i samostalno oslobodili svoju zemlju. Sada je, dakle, nužno resetiranje koje će obuhvatiti politički sustav, državnu i javnu upravu, obrazovanje, pogotovo pravosuđe. Umijeće je uspješno uočavati političke i gospodarske trendove u svijetu i sukladno tome učinkovito mijenjati i izgrađivati postojeće i po potrebi stvarati nove institucije hrvatske države koje će moći ostvarivati hrvatske nacionalne interese, i u zemlji i izvan nje, posebno u neposrednom susjedstvu. Samo na taj način Hrvatska dugoročno može biti društvo i privlačna država iz koje se neće iseljavati, nego u koju će se useljavati. Trebaju nam, dakle, odgovori na sudbonosna pitanja: Kroacijo, quo vadis? Ali i, Europo, quo vadis?