Nedavno su u Crnoj Gori održani vrlo neizvjesni i dramatični predsjednički izbori, napeti i uzbudljivi gotovo kao i referendum o neovisnosti. Na njima je Filip Vujanović, kandidat vladajućeg DPS-a, ali i kandidat “crnogorskih suverenista”, za samo nekoliko stotina glasova pobijedio kandidata “prosrpskih” snaga Miodraga Lekića, uz kojeg su, možda je to za nas sa strane iznenađenje, stali i neki “ogorčeni indenpendisti” koji su se 90-ih istaknuli u svom antiratnom i antimiloševićevskom djelovanju te se borili za crnogorsku neovisnost.
- U pravu ste, možda je to iznenađenje za mnoge koji sa strane i nedovoljno duboko poznaju crnogorsku političku i društvenu scenu koja je prilično shizofrena - kaže nam ugledni crnogorski književnik Milorad Popović, jedan od prvaka crnogorske suverenosti.
- Više je razloga zašto je rezultat bio tako tijesan. Prvi je poražavajuća ekonomsko-socijalna situacija, drugi zamorenost dugotrajnim vladanjem Mila Đukanovića i DPS-a i, treći, sama ličnost Filipa Vujanovića, koja je bila odbojna mnogim glasačima DPS-a. On je bio najgori mogući kandidat. Da je, ne karikiram previše, Đukanović predložio i zadnjeg portira iz neke podružnice DPS-a, taj bi dobio 55-60 posto.
• Koji je razlog odbojnosti Filipa Vujanovića?
- Prije svega, on je već dugo u sukobu s crnogorskim SDP-om, najvjernijim partnerom DPS-a, čiji su ga glasači bojkotirali, te skupinom ‘indenpendista’. Naime, cijeli drugi mandat bio je ‘odvjetnik’ Borisa Tadića i mitropolita Amfilohija Radovića. Procrnogorska struja unutar DPS-a nije imala dovoljno snage da eliminira Vujanovića, odnosno da nametne nekog svog kandidata.
• No, tu je možda značajniji taj raskol među vama - suverenistima i indenpendistima, koji ste se za neovisnost borili u najtežim vremenima rata početkom 90-ih te bili nositelji procesa crnogorskog identiteta. I kako to da su upravo ti ljudi podržali otvorenog prosrpskog kandidata koji se protivio referendumu o neovisnosti?
- Okrenimo za trenutak stvar. Kada biste čuli da sam ja, koji se već 25 godina borim za emancipaciju crnogorske državnosti i nacionalnog bića, u istom taboru s Andrijom Mandićem, liderom srpske stranke u Crnoj Gori, koji je 60 godina nakon smrti Draže Mihailovića proglašen četničkim vojvodom (a znamo da četnici nisu nekakav KUD, nego vojno krilo velikosrpske ideologije, čiji je cilj etničko čišćenje tzv. srpskih teritorija), onda biste pomisili da sam ili poludio, ili korumpiran novcem, ili kakvim političkim položajem. Sadašnjoj vlasti u Crnoj Gori može se svašta pripisati, od korupcije, nepotizma do nedemokratskog ponašanja i mediokritetstva, no alternativa ovoj vlasti je takva da ćemo, ako se to dogodi, o Đukanovićevu vremenu govoriti kao o Periklovu dobu. Naime, matrica tog ‘Lekićeva pokreta’ su srpski nacionalisti, koliko god da je on heterogen i koliko god u njega bili uključeni procrnogorski elementi. Vode ga SPC i SANU, dakle one snage koje determiniraju velikosrpski nacionalni program. Službeni Beograd nije bio toliko umiješan, štoviše, sadašnja vladajuća garnitura čak i manje od Borisa Tadića. Te institucije shvaćaju, premda to ne govore glasno, da su rat u Hrvatskoj izgubili, da je Kosovo izgubljeno, pa su se orijentirali na Republiku Srpsku i Crnu Goru. Tim prosrpskim snagama u Crnoj Gori priključila se jaka medijska grupacija Vijesti i Monitor koji su svojedobno bili perjanice i crnogorstva i vjerni suradnici Mila Đukanovića - i poslovno i ideološki.
• Gdje su uzroci tog raskola?
- Ta je medijska grupacija utjecajna jer kontrolira dvije trećine crnogorskog medijskog tržišta i velika je potpora opoziciji. No, tu je riječ o ljudima koji su se obogatili na borbi za crnogorsku neovisnost, prvo kao jedan antiratni koncept potkraj 90-ih, a onda kao bliski Đukanovićevi suradnici. Primjerice, vlasnik Miodrag Perović je bio moćni čovjek Komercijalne banke zajedno s Acom Đukanovićem. No, očito je da su se razišli iz nekih poslovnih razloga. Kako bi kazao Abdulah Sidran - svađaju se oko novca, a razilaze zbog ideologije.
• Kako to da se netko poput Miodraga Lekića, protivnika crnogorske neovisnosti, kandidira za predsjednika uz podršku ‘suverenista’?
- Taj se čovjek 1999. godine zalagao za to da se Crna Gora stavi pod komandu Slobodana Miloševića , što je impliciralo poziv NATO-u da bombardira Crnu Goru! Praktički je predlagao da se Crna Gora još jednom žrtvuje za Srbiju. Uz to, Lekić istupa protiv članstva Crne Gore u NATO-u. Crna Gora je okružena dvama, trenutno, najagresivnijim nacionalizmima - velikoalbanskim i velikosrpskim. A kako Crna Gora praktički nema vojsku, odnosno ona više sliči na nekakav DVD, nego na oružanu silu, samo joj ulazak u NATO garantira nacionalnu sigurnost. Činjenica da su Lekića podržavali i neki suverenisti nije neka novost na Balkanu. Pa i kod vas su bivši komunisti često postajali najžešći antikomunisti. Dakle, ta grupacija procjenjuje da će svoj poslovno-politički prosperitet bolje ostvariti s Lekićem i Mandićem. Samo o tome je riječ. No, ovdje treba dodati da je dobar dio onih koji su glasali za njega zapravo glasao ili protestirao protiv DPS-a i Đukanovića. Glas njemu dobrim je dijelom bio glas protiv Đukanovića.
• Zašto odbjegli suverenisti nisu predložili nekog svog kandidata?
- Očito su procijenili da njihov kandidat ne bi mogao pobijediti. Drugo, njihov zadatak u podjeli posla bio je ‘umivanje’ biografija Lekića, Mandića, Amfilohija i drugih aktera prosrpske linije. Naime, pokazalo se da prosrpske snage ne mogu same pobijediti. Njima trebaju i dijelovi ‘arhineprijatelja’, odnosno ‘procrnogorske’ snage. To je brak iz nužde i računa. No, nije samo to. Oni su pridobili i dio frustriranog, pauperiziranog stanovništva kojem je dosta, ne crnogorske neovisnosti, nego Đukanovića.
• No, problem je procrnogorske opcije taj da pobjeđuje zahvaljujući manjinama.
- Da, to je ta crnogorska realnost. Crnogorska teorema. Crnogorska neovisnost i procrnogorske snage ne bi lako dobivale na izborima i izborile neovisnost da nema te podrške nacionalnih manjina - albanske, bošnjačke i hrvatske. I to je ta specifičnost ovdašnjih nacionalnih manjina.
* No, sada smo dobili ‘vice versa’ - prije ste vi suverenisti bili prihvatili Milu Đukanovića, nekadašnjeg Miloševićeva omladinca, da s njim ostvarite neovisnost, a sada su dijelovi suverenista prihvatili Lekića da s njim ruše Đukanovića.
- Da, ali stvari nisu iste. Đukanović je tada došao na naše političke pozicije, pa smo našli obostranu računicu, a sada su ‘suverenisti’ iz Vijesti prišli Lekiću i Mandiću koji nisu korigirali svoje velikosrpske stavove. Stvari su se okrenule. Potkraj 90-ih nama je prišao Novak Kilibarda koji je ponad Dubrovnika vikao da će to biti ‘Nikšić na moru’, a sada su dijelovi onih koji su u ratu pjevali ‘oprosti nam, Dubrovniče’ stali uz one koji i dalje, makar u sebi, žale za ‘Nikšićem na moru’. To je ipak suštinska razlika.
• Što takav ‘brak iz računa’ može značiti za Crnu Goru u budućnosti?
- Ne znam koliko i hoće li se taj pakt održati. No, on može donijeti ‘bosnizaciju’ Crne Gore, odnosno podjelu, za kojom oni i idu, po etničkom i nacionalnom principu, pa da Crna Gora počne funkcionirati poput Republike Srpske. Crna Gora bi imala svoju vladu i ambasadora u UN-u, ali bi dva glavna politička aktera na crnogorskoj sceni bili mitropolit Amfilohije i srbijanski ambasador u Podgorici.
• No, ova sadašnja pozicija govori o krizi nacionalnog identiteta crnogorskog naroda. U čemu je ‘štos’? Raskol je među onima koji su esencija crnogorske nacije i državnosti.
- Da, baš tako. Sada zajedno pod istom političkom kapom imate Dukljansku akademiju i četničkog vojvodu. Što je to!? Nezrelost i nedoraslost crnogorske nacije. Osobno ne bih imao ništa protiv da sadašnja vlast ode u opoziciju i dođe netko drugi kada bi crnogorsko pitanje, bez kojeg nema stabilne demokratske vlasti, bilo riješeno. Kada bi formiranje crnogorskog identiteta bilo zaokruženo. I kada ta nova vlast ne bi dovodila u pitanje crnogorski identitet, državnost i nacionalne posebnosti. Na zadnjem popisu stanovništva imate 45 posto Crnogoraca, od toga najmanje polovica njih ima dvojnu nacionalnu svijest.
* Crnogorstvo nije nacionalno definirano.
- Danas u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne crkve, dvije akademije, dva društva pisaca, i ne po strukovnom, političkom ili nekom drugom kriteriju, nego isključivo etničko-ideološkom! Velika je tu identitetska podvojenost. Još jedna zanimljivost, vi nemate ni jednu stranku s crnogorskim predznakom! Imate one sa srpskim, albanskim, bošnjačkim, čak i hrvatskim predznakom, ali nemate ni jednu koja bi u svom imenu sadržavala pridjev - ‘crnogorska’! Nije iskorišteno vrijeme kada je crnogorska opcija odnijela prevlast zadnjih 15-ak godina. Bilo je puno improvizacije. Nisu postojali dugoročni program i strategija nacionalne obnove, a inteligencija koja je podržavala opciju neovisnosti njenim se dobitkom zadovoljila i umrtvila, a na kraju zbog poslovnih razloga i raskolila. A sve važne institucije poput Crkve, Akademije i Filozofskog fakuleta i dalje su na srpskim pozicijama.
• Je li problem što imate Crnogorce koji kažu ‘zapravo sam Srbin’ i one koji crnogorstvo definiraju onim - ‘nisam Srbin’?
- Pitanje nacije je - imate li neke vrijednosti koje su samo vaše i koje vas definiraju ili odvajaju od vama bliskih naroda. Ne negiram vezu Crne Gore sa srpskom kulturom, ali postoje neke sociopsihološke, kulturološke, etičke i jezične osobenosti koje tu malu zajednicu čine različitom od druge. A ovi drugi misle da su srpske vrijednosti dominantne. Oni koji to zagovaraju su protiv crnogorske neovisnosti.
• Vaša situacija podsjeća na ukrajinsku, gdje, kako kaže ukrajinski pisac Oleksandr Irvanec, neki Ukrajinci o sebi misle kao ‘zamalo Rusima’, a nekima je definicija ‘ja sam Ukrajinac’ identična onoj ‘nisam Rus’.
- Da, to je možda najbliža situacija. Na žalost, Podgorica je bila preslabo razvijena pa su pogledi dugi niz godina bili okrenuti prema Beogradu. Uspio si kad si otišao u Beograd. Hrvate i Bošnjake od Srba dijeli religija, Slovence i Makedonce jezik, a mi sa Srbima imamo istu religiju i gotovo isti jezik. Najsličnija je ta usporedba s Ukrajincima. No, nema te mržnje prema Srbima jer Crna Gora nema nacionalnu ideologiju, nema nikakve ‘Načertanije’ ili programe o Velikoj Crnoj Gori ili prisvajanju jednog ili dijelova nekog naroda. Crna Gora je u političkom i povijesnom smislu nedovršena nacija.
• Koliko, recimo, nogometna reprezentacija Crne Gore utječe na jačanje tog identiteta?
- Naravno da utječe. To je vrlo pozitivna, integrativna stvar. Ali vi mate puno onih koji ne samo da navijaju za reprezentaciju Srbije, nego su protiv crnogorske reprezentacije. Evo jedna bizarna priča iz Bijelog Polja kojoj sam svjedočio. To je grad iz kojeg su mnogi Crnogorci sudjelovali u ratu na strani Srbije i koji mrze Albance i Hrvate kao najgore neprijatelje. Tamo sam gledao utakmicu u vaterpolu Crna Gora - Hrvatska i dok su tamošnji Bošnjaci navijali za Crnu Goru, tamošnji su Crnogorci (jer oni se tako izjašnjavaju) unatoč velikoj mržnji prema Hrvatima navijali za Hrvatsku! Eto dokle ide ta crnogorska samomržnja. I sada razumijete što se događa u tim glavama!?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....