Eduardo Rabuffetti Argentinac je koji je jednom bio u Sjedinjenim Državama, i to na svom medenom mjesecu u Miamiju 1999. godine. Ipak, čini se da on zna kako izgleda novčanica od 100 dolara bolje od većine Amerikanaca.
Rabuffetti, naime, tvrdi da krivotvorenu novčanicu može prepoznati dodirom. I točno može opisati kako izgleda 100 tisuća dolara. Također je u brojnim prilikama hodao ulicama Buenos Airesa s desecima tisuća američkih dolara uguranih u jaknu.
A sve to zato što je Rabuffetti poduzetnik koji je u Argentini izgradio dva poslovna tornja i kuću, te kupio zemljište za svaku od tih nekretnina u novčanicama od 100 dolara.
"Ovdje, ako zapravo ne vide novac, nitko ništa ne potpisuje. Nakon brojnih kriza koje smo prošli, recimo da smo se navikli na to", rekao je za NY Times.
I ne radi to samo Rabuffetti. Gotovo svaka velika kupnja u Argentini, bilo da se radi o zemljištu, kući, automobilima ili skupim umjetninama, obavlja se s velikom hrpom američkih dolara. Kako bi uštedjeli, Argentinci trpaju svežnjeve američkih novčanica u staru odjeću, ispod podnih dasaka i otporne sefove iza devet zaključanih vrata i pet katova ispod zemlje.
Dolar znači sve
Argentinci, nema sumnje, jako drže do američke valute. Stručnjaci vjeruju da se upravo tamo, možda više nego bilo gdje izvan granica SAD-a, ponekad američki novac i greškom baci. Tako su prošlog mjeseca sretni prolaznici pronašli desetke tisuća dolara kako lete uokolo po jednom argentinskom odlagalištu.
Dolar je kralj u Argentini jer argentinskom pezosu opada vrijednost, posebno tijekom prošlog mjeseca. Prije godinu dana, za oko 180 pezosa mogao se kupiti jedan dolar na široko rasprostranjenom crnom tržištu. Usporedbe radi, sada je potrebno 298 pezosa da se kupi jedan dolar. Uz njegov nagli pad, prisutan je rast cijena kako bi ga održale. Mnogi ekonomisti očekuju da će inflacija u Argentini, koja je ove godine već iznosila 64 posto, do prosinca dosegnuti vrtoglavih 90 posto.
Ovo je jedna od najgorih gospodarskih kriza u zemlji u posljednjih nekoliko desetljeća. I dok se druge zemlje diljem svijeta pokušavaju nositi s porastom cijena, možda ne postoji veliko gospodarstvo koje bolje od Argentine razumije kako živjeti s inflacijom.
Jer Argentina se borila s naglim rastom cijena veći dio posljednjih 50 godina. Tijekom kaotičnog razdoblja u kasnim 80-ima, inflacija je dosegla gotovo nevjerojatnih 3000 posto, a stanovnici su grabili namirnice prije nego što su cijene stigle podivljati. Sada se visoka inflacija ponovno vratila, premašujući 30 posto svake godine od 2018.
S obzirom na aktualnost ove teme, novinari NY Timesa proveli su dva tjedna u Buenos Airesu i okolici kako bi s domaćim ekonomistima, političarima, poljoprivrednicima, ugostiteljima, taksistima i drugim skupinama razgovarali o ovoj ne baš laganoj temi. Iako ekonomija nije uvijek najbolja tema za započeti razgovor, u Argentini je animirala gotovo sve, izmamivši psovke, duboke uzdahe, pa i informirana mišljenja o monetarnoj politici.
Gotovina u - grudnjaku
Jedna im je Argentinka čak pokazala svoje skrovište za smotuljak američkih dolara, a radilo se o staroj skijaškoj jakni. Druga je otkrila da je strpala gotovinu u grudnjak kako bi mogla kupiti stan, dok se jedna venezuelanska konobarica zapitala je li emigrirala u pravu zemlju.
Sve u svemu, jedna je stvar postala zapanjujuće jasna - Argentinci su razvili vrlo neobičan odnos prema svome novcu.
Svoje pezose troše onoliko brzo koliko ih dobiju. Sve kupuju na rate, od televizora do gulilice krumpira. Ne vjeruju bankama, a kredit gotovo da ne koriste. I nakon godina stalnog poskupljenja,više nemaju pojma koliko bi stvari zaista trebale koštati.
Argentina je dobar primjer da će ljudi uvijek pronaći način da se prilagode godinama visoke inflacije, živeći u ekonomiji koju je nemoguće zamisliti gotovo bilo gdje drugdje u svijetu. No, sva ta rješenja također znače i to da je nekolicina onih koji su imali političku moć tijekom godina ekonomske krize platila stvarnu cijenu.
"I mi se pitamo isto - kako društvo dopušta da se ovakve stvari događaju?", govori Juan Piantoni, čelnik Ingota, tvrtke za sefove kojoj posao cvjeta jer Argentinci žele platiti za skrivanje svoje gotovine.
"U ovom trenutku mislim da smo na pragu situacije koja bi mogla dovesti do velike krize. Još nitko nije zapalio fitilj. Ali onoga dana kada se to dogodi, vidjet ćemo protiv čega ćemo se suočiti", dodaje za NY Times.
Za sada se stvari uglavnom odvijaju mirno. Plaće za mnoge poslove rastu za gotovo 50 posto godišnje, a stanodavci za gotovo isti postotak mogu povisiti cijene najamnina. Milijuni Argentinaca također koriste crno tržište kako bi izbjegli vladina ograničenja na kupnju američkih dolara.
Rezultat toga je da se gradnja u bogatijim područjima Buenos Airesa ubrzano nastavlja, a restorani i barovi su prepuni. Primjera radi, sljedeća slobodna rezervacija stola za večeru za dvoje u Anchoiti, jednom od najmodernijih restorana u gradu, može se zakazati tek u siječnju 2023.
Oko 37% Argentinaca živi u siromaštvu
U siromašnijim četvrtima ljudi skupljaju i prodaju stari karton, novac troše na hranu i mijenjaju rabljenu robu kako bi u potpunosti izbjegli pezo. Siromašniji građani Argentine obično ne rade poslove u kojima su česta povećanja plaća, te nemaju viška gotovine za kupnju američkih dolara. To znači da im jedino preostaje zarađivati nekoliko pesosa dok cijene oko njih lete u nebo. Danas oko 37 posto Argentinaca živi u siromaštvu, u odnosu na 30 posto koliko ih je bilo 2016. godine.
Argentinski ministar gospodarstva početkom srpnja podnio je ostavku. Tijekom sljedećih 26 dana vrijednost pezosa pala je 26 posto. Tada je predsjednik Alberto Fernández smijenio novog ministra gospodarstva. Bio je to 21. put da je argentinski ministar gospodarstva na toj funkciji izdržao dva mjeseca ili manje.
Nedavna borba s hiperinflacijom u Argentini povezana je s istim stvarima koje su podigle cijene u cijelome svijetu, uključujući rat u Ukrajini, ograničenja opskrbnog lanca i velika povećanja javne potrošnje. No mnogi ekonomisti ipak vjeruju da je inflacija u Argentini specifična te da je također uzrokovana samom sobom. Ukratko, zemlja troši puno više nego što uzme za financiranje besplatnog ili duboko subvencioniranog zdravstva, argentinskih sveučilišta, energije ili javnog prijevoza. Kako bi nadoknadila manjak, tiska više pezosa.
Međunarodni monetarni fond, kojem Argentina duguje 44 milijarde dolara, zatražio je od vlade da smanji deficit i donese strožu monetarnu politiku. Novi ministar Sergio Massa prije nekoliko je dana napravio jedan od najznačajnijih koraka u posljednjih nekoliko godina, kada je obećao da će Argentina prestati tiskati pezose za financiranje svog proračuna.
Ipak, mnogi su Argentinci bili skeptični oko toga je li njihova zemlja spremna donijeti teške odluke koje su prijeko potrebne.
"Ponekad pacijent mora doživjeti srčani udar prije nego što njegova obitelj kaže - idemo na operaciju", slikovito se izrazio Hugo Alconada Mon, jedan od najboljih argentinskih istraživačkih novinara, koji je potrošio gotovo sve od svoje ušteđevine na popravak automobila. "Ali koliko će još ljudi zbog toga završiti u siromaštvu? Koliko će još ljudi napustiti našu zemlju?", pita se.
Cijene stalno variraju
Argentinci se također nadaju da sadašnja situacija neće dovesti do katastrofe poput one iz 2001., kada su banke počele bježati iz te zemlje. Bio je to prvi argentinski bankrot ovog stoljeća, nastao kao posljedica državnog rekordnog duga od 132 milijarde dolara.
Tada je postalo, naime, jasno da strani ulagači vjeruju da argentinski pezo vrijedi puno manje od vladinog službenog tečaja, a Argentinci su požurili po svoj novac prije nego što postane izgubljen. Umjesto toga, vlada je zaustavila povlačenja - i onda ih sve skratila, smanjujući svačiju ušteđevinu iznenadnom devalvacijom. Predsjednik je podnio ostavku i napustio vladine urede u helikopteru kako bi izbjegao razljućeno mnoštvo koje je protestiralo na trgu ispred vlade.
Dva desetljeća kasnije, bijesno mnoštvo još uvijek se nalazi na spomenutom trgu. Tisuće Argentinaca okupilo se ondje prošlog mjeseca kako bi prosvjedovale protiv visoke inflacije.
Ana Mabel nalazila se pokraj tog mnoštva, miješajući kikiriki i karamelizirani šećer u metalnoj posudi, prenosi NY Times. Ona je prodavala vrećice kikirikija za 200 pezosa svaku (ili oko 70 centi), a tjedan dana ranije je ta ista vrećica koštala 150 pezosa. Ali to povećanje jedva da je pratilo njezine troškove. Sve namirnice koje je koristila poskupile su u zadnjih nekoliko tjedana: kikiriki, šećer, ulje, gorivo i plastične vrećice za pakiranje ovih poslastica. Ana ima petero djece koju mora uzdržavati, a ovo je bio prvi put da se zadužila.
"Ništa ne regulira cijene", rekla je za NY Times i dodala: "Biznismeni to ne žele. Vlada to ne može. I onda sve pada na nas."
Za Argentince je to stara priča. Godine 2017. cijene su toliko porasle da je Argentina udvostručila veličinu svoje najveće novčanice na 1000 pezosa, a ona je tada vrijedila oko 58 dolara na crnom tržištu. Sada ta novčanica vrijedi oko 3,45 dolara. Primjera radi, iPhone sada može koštati više od milijun pezosa.
Oscar Benitez vodi trgovinu hardverom u kojoj prodaje 80 tisuća različitih proizvoda, a jedva da ijednom od njih zna cijenu. Razlog - cijene se mijenjaju svakih nekoliko dana.
"Prije mjesec dana ove su škare vrijedile 400 pezosa. Prije godinu dana vrijedile su 120 pezosa. Danas koštaju 600. Tužno je to. Ali za mene je uvijek bilo ovako. Da nemam 51 godinu, sada bih bio u SAD-u, a to je ono što sada pokušavam ostvariti za svoje kćeri", govori ogorčeni Benitez.
Cijene toliko variraju da su posljednjih tjedana mnoge tvrtke zaustavile prodaju kako bi vidjele gdje će se cijene smiriti, a to im otežava pronalaženje određenih artikala, uključujući ulje za kuhanje i automobilske dijelove. Neki poljoprivrednici također drže svoju pšenicu i soju te se klade da će cijene porasti.
U jednome malome dućanu u središtu Buenos Airesa, Noelia Mendoza prodavala je svoje posljednje zalihe toaletnog papira. Dobavljači su joj rekli da ga više nemaju pa je podignula cijene. Tako pakiranje od četiri jednoslojne role toaletnog papira sada košta 290 pezosa ili jedan dolar, što je 50 posto više nego mjesec dana ranije. "Bit će nestašica", govori za NY Times.
"Nikada do sada nisam razumjela koja je korist od bidea", govori njezina prijateljica Carla Cejas.
Torba puna novčanica od 100 dolara
Publicist Ignacio Jauand (34) kupuje sve što može na rate, uključujući svoj krevet, odjeću, PlayStation 5 i gulilicu za krumpir. Nije da si to sve ne može priuštiti, već je uvjeren da će vrijednost pezosa pasti. Ako bude u pravu, konačne rate bit će mu znatno manje. A ta mu se oklada, govori, uvijek isplatila.
"Posljednja rata koju sam platio za televizor ili hladnjak koštala me koliko i dva ili tri jela u McDonald‘su. Kupovanje stvari način je na koji pobjeđujete inflaciju", rekao je Jauand.
A upravo to je i mantra Argentine. Kako pada vrijednost pezosa, potrošite ih što je brže moguće.
Ljudi odlaze jesti u restorane, kupuju kućanske aparate, umjetnine ili automobile, dok vlasnici trgovina gomilaju zalihe. "Kad pomislim na svoju ušteđevinu u pezosima, kažem: ‘Hajmo uplatiti putovanje, hajmo obnoviti nešto na kući ili kupiti nešto‘", govori Eduardo Levy Yeyati, argentinski ekonomist i gostujući profesor na Sveučilištu Harvard. "Inače osjećam kao da svaki dan gubim svoj novac držeći ga u banci", dodaje.
A što Argentinci najviše vole kupovati? Dolare.
Argentinska središnja banka procjenjuje da argentinska kućanstva i nefinancijske tvrtke drže više od 230 milijardi dolara u stranoj financijskoj valuti, najčešće američkoj. Većina tog novca drži se na međunarodnim bankovnim računima, ali dio je također skriven u sefovima i skrovištima diljem zemlje.
Ta njihova ovisnost o dolaru loša je za pezo, pa vlada ograničava Argentincima da kupuju više od 200 američkih dolara svakog mjeseca. Za taj iznos Argentinci mogu koristiti službeni vladin tečaj prema kojem svaki američki dolar vrijedi oko 130 pezosa.
Ali drugačiji tečaj, koji se koristi za bankovne transakcije Western Uniona, određene korporativne transakcije i crno tržište, procjenjuje pezo na manje od pola - svaki dolar sada vrijedi oko 300 pezosa.
U središtu Buenos Airesa, muškarci i žene koji se nazivaju ‘arbolitos‘, stoje na uglovima ulica i prodaju dolare. Oni odvode kupce u takozvane špilje gdje nasamo mijenjaju novac. Sve je to protuzakonito, ali policiji koja stoji u blizini to nimalo ne smeta. Mnogi od njih i sami koriste to tržište.
Juan, koji je svojevrsna ‘mjenjačnica na motociklu‘ jer sam dostavlja svežnjeve gotovine, rekao je da su trojica njegovih stalnih kupaca - policajci. Procjenjuje se da crno tržište okreće od tri do četiri milijuna dolara dnevno. Ti dolari podupiru velik dio tamošnje ekonomije.
Yanina Arias, agentica za nekretnine u Buenos Airesu, rekla je da je sklopila stotine poslova u svojoj desetogodišnjoj karijeri, ali nikad niti jedan u pezosima. Prodavači često traže "novčanice u dolarima bez mrlja, bez poderotina i s velikim licem. Sitne novčanice se ne prihvaćaju", rekla je Arias.
Novčanica o kojoj govori sadrži lik Benjamina Franklina. Crno tržište općenito nudi tri posto više za novije novčanice od 100 dolara s uvećanim portretom Frankina jer ih je teže krivotvoriti.
Neki Argentinci opisali su svoje plaćanje nekretnina u gotovini, a kad su odlazili u banke sklopiti posao, trpali su desetke tisuća dolara u svoje hlače i vrećice s namirnicama. Oni bogatiji za te bi prigode unajmili blindirana vozila.
Kada je jedna gospođa prije nekoliko godina prodala obiteljsku farmu za milijun dolara, kupac joj je dao torbu puno 10 tisuća novčanica od po 100 dolara. Kasnije, kada je kupovala svoj stan, stavila je 100 tisuća dolara u gotovini u džepove prevelikog kaputa i odjurila do prodavača. Prodavači, jedan stariji par, inzistirali su na ručnom brojanju svake novčanice.
Razmjena mlijeka za pelene
Kada su Adela Castillo i njezin suprug ostali bez posla tijekom pandemije koronavirusa (ona je radila kao njegovateljica, a on u brodarstvu), preuzeli su veliki rizik. Svoj dom u jednoj od najsiromašnijih četvrti Buenos Airesa pretvorili su u trgovinu cementa, vapnenca, boja i gipsanih ploča.
U početku im se to isplatilo. Vlada je gradila nove pristupačne stanove u susjedstvu i postala je veliki kupac. Da bi Adela držala korak, trebao joj je viličar. A da bi jednog kupila, morala je iskeširati 15 tisuća dolara.
Banka joj nikada ne bi dala takvu vrstu kredita, ali srećom, imala je obiteljskog prijatelja koji je sakrio toliki iznos. "Bila je to velika usluga. Nitko ti ne posuđuje novac na takav način", rekla je za NY Times.
Na kraju je uspjela kupiti viličar. "To mi je puno pomoglo", rekla je, a zatim je vrijednost pezosa nastavila strmoglavo padati. "Želi da mu taj iznos vratim u dolarima. Ne želi pezose", otkrila je. Tako je sa svakim padom vrijednosti pezosa njezin dug zapravo rastao. "To je zeznuta situacija", zaključuje.
Budući da pezo toliko gubi na vrijednosti, neki ga siromašni Argentinci pokušavaju u potpunosti izbjeći.
Silvina López (37) tako je jednom prilikom trebala pelene za svoje dijete, ali nije imala novca. Nakon što je pretrpjela moždani udar, bila je slijepa na jedno oko i bila je nezaposlena, a njezin suprug radio je povremeno kao građevinski radnik. Međutim, njegova plaća u iznosu od oko 7 dolara nije porasla sukladno rastu cijena.
No, pokraj autobusne stanice u siromašnom predgrađu Lomas de Zamora, nisu joj trebali pezosi. Umjesto toga, imala je vrećice mlijeka u prahu, darove od vlade kojima je mogla razmjenjivati kako bi osigurala da njezino jednomjesečno dijete Milagro ima pelene.
Druga je žena otvorila trgovinu na uglu ulice razmijenila paket od 12 pelena, dvije vrećice šećera i kutiju kolačića za njezino mlijeko u prahu.
"Moja obitelj, moja braća i sestre, svi oni dolaze ovamo", rekla je. “Oni također imaju puno djece.”
Tijekom recesije koja je pratila problem s bankama 2001., pola milijuna ljudi redovito se sastajalo u takozvanim "trueque" klubovima ili burzama za razmjenu robe bez pezosa. Klubovi su se uglavnom raspali tijekom godina, ali s inflacijom koja ponovno raste, vraćaju se.
Gotovo 100 ljudi zna se nagurati između dvadesetak stolova, razmjenjujući svoju robu: rabljenu odjeću, sredstva za čišćenje, domaće tijesto za pizzu, insekticide, peciva od prženih dunja. Kako bi olakšali trgovanje, koristili su "créditos", vlastitu valutu kluba, ispisanu na bijelom papiru.
Žene su stiskale pune šake novčanica dok su kupovale za stolovima svojih susjeda. Svi su rekli da više vole crédito nego argentinski pezo.
U jednom trenutku, organizatorica koja je prodavala šminku iz Avona, Karina Sanchez, zaustavila je glazbu kako bi objavila da zamjenjuju starije, manje créditose za nove, veće. Pokazala je mnogo starije novčanice u vrijednosti od pola créditosa. Prošle godine uveli su novčanicu od 1000 créditosa.
"Da", rekla je gospođa Sanchez, "crédito je također doživljavao inflaciju."