Demokratska stranka u Sjedinjenim Državama Amerike izvojštila je Pirovu pobjedu: njezina kandidatkinja za predsjedničku funkciju dobila je više glasova od suparnika, ali to joj nije donijelo ama baš nijednu pobjedu, nego je, poput trešnjice uvrh pokvarene torte, pridonijelo dojmu ruganja potpunoj političkoj katastrofi: dan uoči izbora ankete su predviđale pobjedu Hillary Clinton i demokratsku većinu u Senatu, a u utorak uvečer demokrati su izgubili i Bijelu kuću, i Senat, a naravno i Zastupnički dom, jer su ankete barem to pogodile.
Iako je osvojila više glasova od Donalda Trumpa, antipatičnoga samodopadnog tajkuna, Hillary Clinton je dobila šest milijuna glasova manje nego Barack Obama prije nje. Taj je podatak, zapravo, najporazniji: nije cirkuski fenomen Donalda Trumpa povukao za sobom dotad neslućene mase, jer je i na njegovoj strani, unatoč buđenju ponosa bjelačke radničke klase, u plavim radnim kombinezonima (“blue collars”), te seljačkih šija preplanulih pod Suncem (“rednecks”), u zbiru pobrao šest i kusur milijuna manje nego prethodni Obamini republikanski protukandidati, nego je presudilo to što se Hillary Clinton među svojima pokazala još manje privlačnom, uvjerljivom, atraktivnom, unatoč stomatološki perfektuiranu osmjehu “pobjednik broj 5” i agresivno vatrogasnoj boji skupo skrojena kostima. I Patroklo je navukao na se Ahilov oklop, ali ni on nije modnim detaljem nadomjestio vještinu bez koje ni sav mladalački entuzijazam ne stvara pobjednika.
'Prva dama'
Najpogubnije je od svega što Hillary Rodham Clinton, prva uistinu izgledna kandidatkinja za ulazak u Bijelu kuću kao naslovnica a ne kao komparserijska “prva dama”, nije uspjela privući dovoljan postotak biračica: okliznula se u vlastitom spolu koji je nije osjetio u dovoljnoj mjeri kao rodnu ikonu. Taj aspekt će još morati biti analiziran. Tri su žene dosad bile na dužnosti državne tajnice, operativno odgovornijoj od potpredsjednika USA i samim time zapravo drugoj po moći: prof. Madeleine Albright, prof. Condoleezza Rice, te sama Hillary, odvjetnica. Nije im smetalo to što nisu odgovarale muškim šovinističkim obrascima o ženi za kojom se hrli - ali nisu izazvale ni entuzijazam svog spola, svakako manje nego Eleanor Roosevelt prije njih, u doba nepovoljnija po ulogu žene. Zašto su Amerikanke bile u zbiru toliko hladne, zašto ih nije potakla mogućnost da jedna od njih zasjedne kao gazda ondje gdje su vještije među njima vukle presudnije poteze od izabranih muževa (Edith Bolling Wilson je 1919-1921 efektivno vodila izvršnu granu američke državne vlasti umjesto šlagiranoga Woodrowa Wilsona, iako je sebe u autobiografiji definirala tek kao “poslužnicu”)? Zašto je među bjelkinjama njih 53 posto glasalo za Trumpa? Očito je i njima bilo lakše podržati onomad prvoga “obojenog” kandidata, nego danas “suknju”, iako je pokret za ženska prava buknuo prije 1850. Druga pitanja su im bila u ovom trenu bitnija. Ostaje činjenica da je Demokratsku stranku dodatno ukopalo njezino žensko biračko tijelo kada je kandidirala ženu.
Poslije krize
Glavnim razlogom poraza - rečeno ovako na prvi pogled, bez elemenata za pouzdaniju analizu - čini se ipak ziheraštvo Demokratske stranke. U preokretna doba, poslije krize koja je ostavila pustoš u srednjoj klasi, oni su se na predizborima kladili na sigurno, na osobu koja se već ogledala u izvršnoj branši - i izgubili, opalivši sami sebe motikom po gležnju. Ne znači da bi Bernie Sanders postigao bolji rezultat, ne može juke box po popularnosti nadmašiti You Tube, ali dodanu vrijednost donosi tek nadahnut DJ, kadar unijeti dašak novoga u pouzdano poznato, kadar zavrtjeti notorno na način da se doima istodobno i novim i prisnim. Ista vrsta igre (op)sjena nužna je i u politici: ni zlotvor iz Hamelna ne bi uspio očarati ni štakore ni djecu da nije znao tu fugu s varijacijama odsvirati vješto. Za razliku od predvidljivih ceremonijalmajstora demokratske kampanje, maherom crescenda u trolskoj ljestvici pokazao se patološki lažac iz Trump Towera.
Demokratska stranka u prošlim desetljećima nije bila prvi izbor Amerikanaca, nego je na vlast dolazila najčešće nakon kriza koje su zabrljali ili im kumovali republikanski predsjednici. Franklin Delano Roosevelt izbio je u prvi plan ponudivši “New Deal” kao socijalno kompromisni izlaz iz velike krize kojom su USA zarazile sav svijet, John F. Kennedy “novu granicu” nakon žestokog zaostajanja za Sovjetskim Savezom u utrci u naoružanju i u osvajanju svemira, Jimmy Carter nakon watergateskog kraha Nixonove administracije, Bill Clinton pošto je George H. W. Bush obećao: “čitajte mi s usana: neće biti novih poreza”, pa slagao, Barack Obama nakon avanture Georgea W. Busha u Iraku; nijednoga demokratskog predsjednika u tom razdoblju nije naslijedio njegov partijski kolega, osim dvojicu koji su umrli na dužnosti (F. D. Roosevelta i J. F. Kennedyja), pa je potpredsjednik postavši predsjednikom jahao na pijetetu svog prethodnika jedan mandat, da bi izgubio drugi.
U veoma kratkim razdobljima je Demokratska stranka imala i predsjednika i većinu u oba kongresna doma, obično je republikanska većina slamala reforme koje bi pokušao progurati demokratski predsjednik.S te strane krah Demokratske stranke nakon dvaju mandata Baracka Obame nije ništa neuobičajeno.
Dobro je imati na umu da je i nakon katastrofalnih republikanaca u Bijeloj kući demokratima vazda bila potrebna i dodana vrijednost, nova kvaliteta, optimizam koji se usuđuje, da bi osvojili birače.
Tamo je ork
Demokratska stranka nije dala dojam da se usuđuje prekoračiti neku novu granicu, ponuditi neki nov dogovor. Zanijela se dojmom da je na drugoj strani ork koga će biti dovoljno prokazati takvim kakav je. Odlučila je igrati obranu na svojoj polovini terena, popila je gol u zadnjoj minuti, kad su teren već napustili i neki igrači. Ni Madonna ih nije spasila, iako se i sama pozvala na usne, ali u funkciji nešto različitijoj od tate Busha. Bila je dugo stranka robovlasničkog juga i apartheida, koji je u Arkansasu general Eisenhower morao razbijati i oružanom silom; “New Deal” nije bio rebranding nego nastavak sučeljavanja s krupnim kapitalom oličenim u republikancima, koji je pretjeranom pohlepom izazvao veliku krizu (i doveo, u krajnjoj crti, Hitlera na vlast). Kennedy i još više Johnson proveli su ozbiljan rebranding preobrazivši, nakon bjesomučnog makartizma, demokrate u zatočnika rasnih i ljudskih prava (taj liberalan brand zanio je u Italiji i siročad evrokomunizma). Čini se da je Demokratskoj stranci ponovo stiglo doba za rebranding.
Hoće li pritom prevladati populistička ljevica, novi gnjevni mladi uz staroga Sandersa? Američke stranke nisu masovne ideološke organizacije, i Trump je u nekim razdobljima bio demokrat… One su ponajprije izborni karteli, političko-financijski holdinzi, gdje na dulju stazu ne prevladava nijedan ekstremizam - ali ne znači da u međuvremenu ne stigne nanijeti neku sarumanski podlu štetu.