KOSOVSKI IGROKAZ ALEKSANDRA VUČIĆA Curi mu vrijeme, ima još samo par mjeseci za rješenje pitanja koja su za njega osobno 'biti ili ne biti'

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić nastavlja svoj “kosovski igrokaz”.

Kako mu, najvjerojatnije, pokušaj “trampe” teritorija s Kosovom nije uspio, a rokovi ga stišću, Vučić je izabrao politiku napetosti i nestabilnosti kako bi dobio na vremenu, dodatno frustrirao (“svi su protiv nas”) i homogenizirao već sluđene Srbe oko toga je li Kosovo izgubljeno ili nije, (a jest), te pokušao nešto ušićariti u Bruxellesu.

Najkasnije do veljače 2019. morat će razriješiti kosovski čvor da bi mogao nesmetano nastaviti europski pregovarački proces. Vučić mora “bezbolno” riješiti opraštanje od Kosova, a pritom ostati na vlasti i zacementirati svoje viđenje sebe kao najvažnije figure u srpskoj povijesti.

Epohalni govor

Dolaskom na Kosovo Vučić je ponovno vratio Srbe u vrijeme miloševićevskih 90-ih pa se i ovaj njegov posjet čak naziva “Vučićevim Gazimestanom”, kao podsjetnik na Miloševićev istup 1989. godine koji je zapravo najavio krvavi rasplet jugoslavenske krize. RTS je odmah nakon Vučićeva govora prikazao na svom programu onaj pravi - Miloševićev Gazimestan. Aleksandar Vučić tako je pokazao da se u srpskoj politici u posljednjih 30 godina nije puno odmaklo od miloševićevskih vremena, osim što se iz govora u Sjevernoj Mitrovici možda moglo iščitati da će on “popraviti stvar koju je Milošević zabrljao”. Njegovu “epohalnom govoru” koji je danima pisao sam, kako su javljali beogradski mediji, prethodili su “zveckanje oružjem” i najave ministra Aleksandra Vulina da je “srpska vojska pripravna” ako dođe do nepredviđenih situacija.

Visoka cijena

U svom je govoru Vučić, čini se, priznao “gubitak”, što se moglo iščitati iz rečenice da će ubuduće učiniti sve kako bi u kompromisu s Albancima osigurao Srbima na Kosovu “najvišu razinu sloboda i civilizacijskih standarda”. Dakle, nema priče o razmjeni teritorija, kojoj su se Srbi “južno od Ibra” nadali. Doduše, rekao je kako “nismo ni blizu nekakvog nacrta rješenja” u Bruxellesu. U svom je govoru spomenuo Miloševića kao “velikog lidera, kojemu želje nisu bile realne” te napomenuo da su “Srbi platili veliku cijenu”. Govoreći o ratovima na području bivše Jugoslavije i posljedicama koje su imali na Srbe, ustvrdio je da se “u Kninu danas vijori šahovnica koje tamo nikada nije bilo”. Doduše, rekao je i da ne želi Srbiju u kojoj se “ide u čizmama i s puškom u ruci”. “Ubilo nas je 20 stoljeće. Izgubili smo ljude koje ni u narednom stoljeću nećemo nadoknaditi.” Vučić želi da se “omogući normalna zemlja i normalan život u njoj, da povratimo dostojanstvo, da imamo prava, da naša Crkva bude naša, na našoj zemlji, sa svojom imovinom, a ne da nam sutra i novu Crkvu izmisle”. Ova je poruka više upućena Crnoj Gori i mogućem priznanju autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve te novom zakonu u Podgorici kojim se namjerava CPC-u vratiti nekad oduzeta imovina, kojom sada uglavnom raspolaže SPC.

Stefan Nemanja

Vučić je poručio da građanima želi omogućiti siguran život “na svojoj zemlji” te naglasio da Srbi i Albanci danas ne znaju gdje su im granice “jer svi misle drukčije” te da “nema tu mitskih granica”. Rekao je da “želi kompromis, a ne diktat” te ponovno zaigrao na patničkim emocijama poručivši Srbima: “Vi ste ovdje već sve podnijeli, sve izgubili, sve žrtvovali. Za Srbiju. A potreban je još jedan napor, za opstanak na svojim ognjištima”. Red poruka - red nacionalne žrtvoslovne patetike.

“Srbija se borila protiv NATO-a časno i hrabro. I izgubila kao i 610 godina ranije (bitka na Kosovu). Kad izgubite rat, za to se plaća visoka cijena, a mi Srbi se pravimo da se ništa nije dogodilo”. Ratne zločine na Kosovu nazvao je “tobožnjima” te napao one koji su izručili Miloševića i srpske generale Haagu zbog zločina na Kosovu. “Najgore od svega, oni koji su to učinili i danas nam drže lekcije iz domoljublja.” Izjavio je da ne voli Hashima Thaçija, no ni ovaj njega, ali ponovno nije odolio vlastitoj usporedbi sa Stefanom Nemanjom. “Ako je Stefan Nemanja, osnivač srpske države, mogao pred Manojla Komnina s omčom oko vrata, zbog Srbije, pa mogu i ja, bez omče, zbog te iste Srbije i pred Thaçija i Mogherini i Merkel i Macrona i Putina”.