Kolinda i dalje ima šanse postati šefica NATO-a: ‘Problem joj je Milanović - i jedan dres...‘

Prije godinu dana, Jens Stoltenberg se pripremao završiti svoj mandat na funkciji glavnog tajnika NATO-a i vratiti se u Norvešku kako bi postao guverner središnje banke, baviti se određivanjem kamatnih stopa i upravljati golemim bogatstvom te bogate nacije. Početkom veljače prošle godine norveški ministar financija rekao je da je on "najbolji" čovjek za taj posao.

No, samo nekoliko tjedana kasnije, Rusija je napala Ukrajinu. Stoltenbergu je ekspresno produžen mandat i zadatak i naslijeđe da bude lice europskog koordiniranog odgovora na agresorski rat ruskog predsjednika Vladimira Putina. To jednogodišnje produljenje, međutim, ističe ove jeseni, a u Bruxellesu se već naveliko nagađa o njegovoj zamjeni. U 30-članom vojnom savezu ima gotovo upola manje imena koja se spominju.

"To su najmanje transparentni izbori od svih izbora", rekao je jedan europski diplomat za Foreign Policy. Odabir se "događa kroz konzultacije između moćnih nacija". Odluke NATO-a temelje se na konsenzusu, ali četiri vodeće ekonomije - Sjedinjene Države, Njemačka, Francuska i Velika Britanija - imaju pritom golem utjecaj, čak i ako ne traže uvijek željenu poziciju za sebe.

Sjedinjene Države obično se suzdržavaju od utrke za političko vodstvo NATO-a jer tradicionalno drže jednu od najviših vojnih funkcija u savezu, onu vrhovnog zapovjednika Europe, koju tradicionalno obnaša američki general. No, oni koji ga podupiru imaju težinu u konačnoj odluci. Njemačka i Francuska ove godine vjerojatno neće predložiti svoje kandidate budući da su obje pokušale diplomatski riješiti ukrajinski sukob i sastajale su se s Putinom nedugo prije početka rata. Od tada pokušavaju balansirati čak i dok šalju humanitarnu i obrambenu pomoć Ukrajini. Ian Lesser, potpredsjednik njemačkog Marshallovog fonda, rekao je kako ne misli da bi Njemačka željela tu poziciju jer je njezino stajalište o Ukrajini "već kontroverzno".

Problem baltičkih ‘jastrebova‘

To ostavlja, kao najistaknutije, Veliku Britaniju, koja želi moć u Europi nakon Brexita, tu i Skandinavci, koji se slažu sa svima, ali su već bili na poziciji sa Stoltenbergom i njegovim neposrednim prethodnikom, a tu su i Italija te istočnoeuropske nacije koje ponovno podsjećaju svoje saveznike na svoj zemljopisni značaj.

Neki tvrde da bi čelnik iz baltičke zemlje predstavljao jasan signal Putinu da će NATO stajati iza ove regije svom snagom ako mu padne na pamet usmjeriti ruske projektile u tom smjeru, ali tu je i jednaka zabrinutost da bi čelnik iz te regije mogao biti previše ‘jastrebovski‘ nastrojen da bi sklopio mir s njim kad se sukob stiša. Neki promatrači NATO-a sugeriraju da bi geografska udaljenost mogla biti diplomatska prednost i ukazali na Kanadu kao potencijalnog kandidata. Drugi smatraju da bi vođa trebao biti iz Europske unije, čija je 21 članica ujedno i članica NATO-a. Italija, granična država na Mediteranu i često prva točka ulaska imigranata iz siromašnijih zemalja, smatra se posebno legitimnim kandidatom.

Među imenima o kojima se najviše govori su Mark Rutte, nizozemski premijer, koji je, kada su ga nedavno pitali o njegovim namjerama, rekao da bi uskoro mogao potpuno napustiti politiku Tu je i Chrystia Freeland, zamjenica premijera Kanade, koju, prema izvorima Foreign Policyja i izvješću New York Timesa podržava Washington, te Kaja Kallas, 45-godišnja premijerka Estonije.

Zatim, tu je niz sadašnjih i bivših ženskih čelnika - o slovačkoj predsjednici Zuzani Caputovoj, litavskoj premijerki Ingridi Simonyte i bivšoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović u medijima se pisalo kao mogućim kandidatkinjama, no prema riječima triju promatrača s kojima je razgovarao Foreign Policy, njihova se imena mnogo rjeđe spominju u moćnim kuloarima. Freeland i Kallas su dinamične osobe na najvišim položajima u svojim zemljama, dok su glavni tajnici NATO-a tradicionalno šefovi vlada ili država, no to nije ustaljeno pravilo, a mnogi vjeruju da bi zamjenik premijera ili ministar vanjskih poslova također bio prihvatljiv izbor.

Freeland je, inače, unuka ukrajinskih imigranata u Kanadi. Godine 2015., nakon aneksije Krima, napisala je esej pod nazivom "Moja Ukrajina" i spomenula kako su se njezini baka i djed s majčine strane "smatrali političkim prognanicima s odgovornošću da održe na životu ideju neovisne Ukrajine". Ipak, kanadski tisak izvijestio je da je njezin djed bio uključen u ukrajinski nacionalistički pokret te da je uređivao Krakivski Visti, koji je opisan kao nacistički propagandni dnevnik koji je bio izrazito antisemitski nastrojen. To bi moglo ići na ruku Kremlju, koji od početka invazije pokušava prodati narativ da želi osloboditi Ukrajinu od nacionalističkih i nacističkih elemenata.

Kolindi odmažu ‘druželjubivost‘ i Milanović

"Američki dužnosnici javno su rekli, a čak je i (bivša njemačka kancelarka) Angela Merkel javno rekla, da je bilo nastojanja ruske strane da destabilizira zapadne demokracije i mislim da ne bi trebalo biti iznenađenje da su ti isti napori korišteni protiv Kanade", rekla je Freeland na pitanje o povezanosti njezinog djeda s nacistima. Podržao ju je kanadski premijer Justin Trudeau, koji je protjerao četvoricu ruskih diplomata jer su je pokušali diskreditirati i narušiti njezin imidž u javnosti. Trudeau je opisao te diplomate kao "ruske propagandiste" koji su "širili skaredne priče o njoj".

Nekoliko NATO promatrača izjavilo je za Foreign Policy da bi, iako je Freeland dobar izbor, činjenica da Kanada nije u Europi mogla biti izvor nesuglasica u vrijeme kada je kohezija na prvom mjestu. Kallas je, pak, dostojna protukandidatkinja Freeland za tu poziciju ne samo zato što je Europljanka, već i zato što Estonija, za razliku od Kanade, troši najmanje 2 posto svog BDP-a na obranu, što je deklarirani cilj zemalja članica. Međutim, smatra se da je Kallas snažno protu-Putinovski nastrojena i zalaže se protiv bilo kakvih pregovora s njim.

"Kallas je čelnica bez dlake na jeziku, što bi moglo dovesti do nelagode u zapadnoeuropskim zemljama. Na pamet mi pada Francuska. Oni možda imaju zadrške kad je Kallas u pitanju. Što ako bi (francuski predsjednik Emmanuel) Macron pregovarao s Putinom, a Kallas to javno odbaci?", kaže Max Bergmann iz Centra za strateške i međunarodne studije. "Francuzi nemaju zadrške u iznošenju svojih prigovora. Kallas bi ih morala uvjeriti da stvara širi sigurnosni krajolik".

U međuvremenu, čini se da je fokus unutar Estonije ipak na domaćim izborima. Za bilo koju od baltičkih nacija bila bi stvar ponosa da ima čelnika NATO-a, ali u Bruxellesu prevladava osjećaj kako malo tko to smatra realnim. Baltičke, istočne i srednjoeuropske nacije odavno čekaju u redu, rekao je europski diplomat, ali to ne znači da će ovaj put uspjeti. Kersti Kaljulaid, bivša predsjednica Estonije, bila je u utrci za posao prije nego što je Stoltenberg dobio produljenje mandata, no još uvijek nije jasno hoće li se njezine ambicije ispuniti ove godine.

Dok se Freeland i Kallas smatraju previše neumoljivim protivnicama Putina za ukus nekih moćnijih europskih nacija, Grabar-Kitarović bi mogla biti odbačena kao ‘druželjubiva‘ jer je s Putinom razmijenila nogometne dresove uoči Svjetskog prvenstva u nogometu 2018. Također, mogli bi joj se zamjerati komentari aktualnog hrvatskog vodstva, točnije hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji se usprotivio slanju smrtonosnog oružja Kijeva i rekao da obrambena pomoć "produžuje rat".

Britanski ministar obrane Ben Wallace još je jedno ime koje se spominje, kao i bivša britanska premijerka Theresa May. Britaniji će, međutim, možda biti teško uvjeriti Europljane, od kojih su mnogi još uvijek zbunjeni odlukom Britanaca da napuste Europsku uniju. No, drugi, posebno članice NATO-a koje se nalaze u susjedstvu Rusije, smatraju da je vojna snaga Britanije velika prednost. "Britanija ima vrlo jaku vojsku. Volimo ih zbog toga. Samo smo tužni što su napustili EU", rekao je diplomat iz jedne srednjoeuropske nacije.

‘Ne otpisujte Stoltenberga‘

Tu su zatim Mario Draghi, talijanski ekonomist, bankar i bivši premijer, te Federica Mogherini, bivša visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku. "Pitanje je više što Europljani i SAD traže od kandidata, a ja mislim da je dio posla samo biti čisti diplomat. Vođenje 30-ak zemalja zahtijeva poznavanje obrambenih tema. Draghi može obavljati prvo, ali ne i drugo. A talijanski kandidat bi mogao izazvati zabrinutost među istočnim narodima", ističe Bergmann.

Ian Lesser smatra da je europsko jedinstvo i koordinacija sa Sjedinjenim Državama od najveće važnosti za poraz Putina i njegovih širih ambicija. "Zabrinjava erozija političke kohezije", kaže on. "Sve to ukazuje na veće, dugogodišnje članice koje nisu previše geografski udaljene od središta sigurnosnih rizika, poput Nizozemske, Kanade, Italije - to su zemlje koje bi se uklopile u sliku".

No, Lesser ističe da bi se ipak kladio na Stoltenberga. "Svaki tjedan dolazi netko s drugim imenom iz NATO-a, ali tračevi u NATO-u - na kraju krajeva, radi se o njihovom šefu - kruže oko Stoltenberga. Ne mislim da je sigurno da će glavni tajnik otići kada završi njegov mandat. Postoje i vjerodostojne priče da bi njegov mandat mogao biti produžen". Možda u prilog tom scenariju govori činjenica da mu posao u norveškoj središnjoj banci više nije dostupan.

Tijekom ovog tjedna Stoltenberg je u Washingtonu pozdravio vodstvo SAD-a. "Nepokolebljivo američko vodstvo i dvostranačka potpora osigurali su da su NATO saveznici ujedinjeni kao nikada prije", rekao je. Međutim, to jedinstvo možda neće potrajati kada je riječ o izboru njegova nasljednika.