Vladimir Putin: Poštovani građani Rusije! Dragi prijatelji!
Tema mog govora su događaji u Ukrajini i zašto je to toliko važno za nas, za Rusiju. Naravno, moj apel je upućen i našim sunarodnjacima u Ukrajini.
Тrеbа govoriti točno i precizno. Pitanje je vrlo ozbiljno.
Situacija u Donbasu ponovno je dobila kritičan, akutni karakter. I danas vam se obraćam izravno kako bih ne samo ocijenio što se događa, nego i informirao o odlukama koje treba donijeti, o mogućim daljnjim koracima u tom smjeru. Još jednom da naglasim da Ukrajina za nas nije samo susjedna država. Sastavni je dio naše vlastite povijesti, kulture, duhovnog prostora. To su naši drugovi, rođaci, među kojima nisu samo kolege, prijatelji, bivši kolege, već i rođaci, ljudi povezani s nama krvnim, obiteljskim vezama.
Dugo su se stanovnici jugozapadnih povijesnih staroruskih zemalja nazivali Rusima i pravoslavcima. Tako je bilo sve do 17. stoljeća, kada je dio ovih teritorija ponovno spojen s ruskom državom, a i nakon toga. Čini nam se da to u principu svi znamo, da je riječ o dobro poznatim činjenicama.
Istovremeno, da bismo razumjeli što se danas događa, objasnili motive ruskog djelovanja i ciljeve koje smo si postavili, potrebno je reći barem nekoliko riječi o povijesti problematike.
Dakle, počet ću s činjenicom da je modernu Ukrajinu u potpunosti stvorila Rusija, točnije boljševička, komunistička Rusija. Taj je proces započeo gotovo odmah nakon revolucije 1917, a Lenjin i njegovi suradnici su to učinili na vrlo grub način prema samoj Rusiji – odvojivši joj, otrgnuvši joj dio vlastitih povijesnih teritorija. Naravno, milijune ljudi koji su tamo živjeli nitko ništa nije pitao. Tada je, uoči i nakon Velikog Domovinskog rata, Staljin već pripojio SSSR-u i prenio Ukrajini neke zemlje koje su prije pripadale Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj. Istodobno, kao svojevrsnu kompenzaciju, Staljin je Poljskoj darovao dio izvornih njemačkih teritorija, a 1954. Hruščov je iz nekog razloga Rusiji oduzeo Krim i također ga poklonio Ukrajini. Zapravo, tako je nastao teritorij Sovjetske Ukrajine.
Ali sada bih želio obratiti posebnu pozornost na početno razdoblje stvaranja SSSR-a. Mislim da je ovo za nas izuzetno važno. Treba ići, kako kažu, izdaleka. Dopustite mi da vas podsjetim da su nakon Listopadskog prevrata 1917. i građanskog rata koji je uslijedio, boljševici počeli graditi novu državnost, a među njima su nastale prilično oštre nesuglasice. Staljin, koji je 1922. objedinio dužnosti generalnog sekretara CK RKP (b) i narodnog komesara za narodnosti, predložio je izgradnju zemlje na principima autonomizacije, odnosno davanja republikama - budućim administrativno-teritorijalnim jedinicama – široke ovlasti pri njihovu uklapanju u jedinstvenu državu. Lenjin je kritizirao ovaj plan i ponudio ustupke nacionalistima, koje je tada nazvao "neovisnima". Upravo su te lenjinističke ideje, zapravo, konfederativnog državnog sustava i slogana o pravu nacija na samoodređenje do odcjepljenja, bile temelj sovjetske državnosti. Prvo, 1922. godine, oni su sadržani u Deklaraciji o formiranju SSSR-a, a zatim, nakon Lenjinove smrti, u Ustavu SSSR-a iz 1924. godine. Ovdje se odmah nameću mnoga pitanja. I prva od njih, zapravo ona glavna: zašto je bilo potrebno s gospodskih pleća zadovoljiti bilo kakve, neograničeno rastuće nacionalističke ambicije na rubovima bivšeg carstva? Prebacivanje na novonastale, a često i samovoljno formirane administrativne jedinice - savezne republike - ogromna područja koja s njima često nisu imala nikakve veze. Ponavljam, predati zajedno sa stanovništvom povijesne Rusije. Štoviše, zapravo su te upravne jedinice dobile status i oblik nacionalnih državnih tvorevina. Opet se pitam: zašto je bilo potrebno davati tako velikodušne darove, o kojima najvatreniji nacionalisti prije nisu ni sanjali, pa čak i davati republikama pravo da se bez ikakvih uvjeta odvoje od ujedinjene države?
[...]
Korupcija, koja je, bez sumnje, izazov i problem za mnoge zemlje, pa tako i za Rusiju, u Ukrajini je dobila nekakav poseban karakter. Ona je doslovno prožela, nagrizla ukrajinsku državnost, cijeli sustav, sve grane vlasti. Radikali su iskoristili pravedno nezadovoljstvo ljudi, otežali prosvjed i 2014. doveli Majdan do državnog udara.
Istodobno su dobili izravnu suradnju stranih država. Prema izvješćima, materijalna potpora američkog veleposlanstva za takozvani protestni kamp na Trgu neovisnosti u Kijevu iznosila je milijun dolara dnevno.
[...]
Radikali koji su preuzeli vlast [u Ukrajini] organizirali su progon, pravi teror protiv onih koji su se protivili protuustavnim akcijama. Političari, novinari, javne osobe su ismijavani, bili su javno poniženi. Nemoguće je bez užasa prisjetiti se strašne tragedije u Odesi, gdje su sudionici mirnog prosvjednog skupa brutalno ubijeni, živi spaljeni u Domu sindikata. Zločinci koji su počinili taj zločin nisu kažnjeni, nitko ih ne traži, ali znamo njihova imena i učinit ćemo sve da ih kaznimo: naći ih i predati sudu.
[...]
U Kijevu nastavljaju represalije protiv Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije. I to nije emotivna procjena: o tome svjedoče konkretne odluke i dokumenti. Ukrajinske vlasti cinično su pretvorile tragediju crkvenog raskola u instrument državne politike.
[...]
Zasebno ću reći o Krimu. Stanovnici poluotoka napravili su svoj slobodan izbor: biti zajedno s Rusijom. Kijevske vlasti nemaju što suprotstaviti toj jasnoj volji naroda, pa se oslanjaju na agresivne akcije, na aktiviranje ekstremističkih ćelija, uključujući radikalne islamske organizacije, na infiltraciju diverzantskih skupina radi terorističkih akata na kritičnoj infrastrukturi, otimanje ruskih državljana. Imamo izravne dokaze da se takve agresivne akcije provode uz potporu stranih obavještajnih službi.
U ožujku 2021. Ukrajina je usvojila novu vojnu strategiju. Taj dokument je gotovo u potpunosti posvećen konfrontaciji s Rusijom, ima za cilj uvući strane države u sukob s našom zemljom. Strategija uključuje organizaciju na ruskom Krimu i na teritoriju Donbasa koja je u biti terorističko podzemlje.
Krimljani i stanovnici Sevastopolja osujetili su 2014. planove NATO-a da razmjesti svoju infrastrukturu na Krimu.
Središte pomorskih operacija koje su Amerikanci izgradili u Očakovu omogućuje osiguravanje djelovanja brodova NATO-a, uključujući njihovu upotrebu visokopreciznog oružja protiv ruske Crnomorske flote i naše infrastrukture na cijeloj obali Crnog mora. Svojedobno su SAD namjeravale stvoriti slične objekte na Krimu. Ali Krimljani i Sevastopolj osujetili su ove planove, to ćemo uvijek pamtiti.
Mreža zračnih luka u Ukrajini modernizirana uz pomoć Amerikanaca - Borispil, Ivano-Frankivsk, Čugujev i drugi – te je sposobna je osigurati prijenos vojnih jedinica [Atlantske] alijanse u najkraćem mogućem roku. Zračni prostor je otvoren za letove američkih strateških i izviđačkih zrakoplova, bespilotnih letjelica koje se koriste za nadzor teritorija Rusije.
Također znamo da je već bilo izjava da će Ukrajina stvoriti vlastito nuklearno oružje, a to nije prazna bravura. Ukrajina doista još ima sovjetske nuklearne tehnologije i sredstva za isporuku takvog oružja, uključujući i zrakoplovstvo, kao i operativno-taktičke rakete Točka-U, također sovjetske konstrukcije, čiji domet prelazi 100 km, ali oni će učiniti više, samo je pitanje vrijeme. Postoje zaostaci iz sovjetske ere.
Tako će Ukrajini biti puno lakše napraviti taktičko nuklearno oružje nego nekim drugim državama, neću ih sada imenovati, koje zapravo provode takve razvoje. Pogotovo u slučaju tehnološke podrške iz inozemstva, a ne bismo trebali isključiti ni to.
Pojavom oružja za masovno uništenje u Ukrajini, situacija u svijetu, u Europi, posebno za nas, za Rusiju, promijenit će se na najradikalniji način, ne možemo ne odgovoriti na ovu stvarnu opasnost. Štoviše, ponavljam da zapadni pokrovitelji mogu pridonijeti pojavi takvog oružja u Ukrajini kako bi stvorili još jednu prijetnju našoj zemlji.
[… Putin se zatim obraća Sjedinjenim Državama Amerike]
Pa, ne želite nas vidjeti kao prijatelja i saveznika, ali zašto od nas praviti neprijatelja? Odgovor je samo jedan – ne radi se o našem političkom režimu, niti o bilo čemu drugom. Njima jednostavno ne treba tako velika neovisna zemlja kao što je Rusija. To je izvor tradicionalne američke politike prema Rusiji.
Reći ću ovo prvi put: 2000. godine, tijekom posjeta Moskvi odlazećeg američkog predsjednika Billa Clintona, pitao sam ga: kako bi Amerika reagirala na prijem Rusije u NATO? Neću otkrivati sve detalje ovog razgovora, ali reakcija na moje pitanje izvana je izgledala, recimo, vrlo suzdržano.
Prošlog prosinca predali smo našim zapadnim partnerima nacrt ugovora između Ruske Federacije i Sjedinjenih Država o sigurnosnim jamstvima, kao i nacrt mjera za osiguranje sigurnosti Ruske Federacije i država članica NATO-a. U odgovoru SAD i NATO bilo je mnogo općih riječi, bilo je tu i razboritih zrna, ali sve se to odnosilo na manje točke i izgledalo je kao pokušaj da se to pitanje izbjegne, da se rasprava skrene na stranu. Na to smo reagirali u skladu s tim. Naglasili smo da smo spremni ići putem pregovora, ali pod uvjetom da se sva pitanja razmotre u složen paket bez odvajanja od glavnih, osnovnih ruskih prijedloga.
Ti naši temeljni prijedlozi su zanemareni. Zapadni partneri su, ponavljam, još jednom iznijeli naučene formule da svaka država ima pravo slobodno birati načine za osiguranje svoje sigurnosti i pristupanja bilo kakvim vojnim savezima i savezima. Odnosno, ništa se nije promijenilo u njihovoj poziciji.
[…]
Svjesni smo naše odgovornosti za regionalnu i globalnu stabilnost.
Još 2008. Rusija je dala inicijativu za sklapanje ugovora o europskoj sigurnosti. Njegovo značenje je bilo da niti jedna država i niti jedna međunarodna organizacija u euroatlantskom području ne mogu ojačati svoju sigurnost nauštrb sigurnosti drugih. Međutim, naš prijedlog je neprihvatljivo odbijen.
Ne valja, kažu, dopustiti Rusiji da ograniči aktivnosti NATO-a. Štoviše, izravno nam je rečeno da samo članice Sjevernoatlantskog saveza mogu imati pravno obvezujuća sigurnosna jamstva.
[…]
Želim jasno i izravno reći da u sadašnjoj situaciji, kada su naši prijedlozi za ravnopravan dijalog o temeljnim pitanjima ostali praktički bez odgovora od strane Sjedinjenih Država i NATO-a, kada se razina prijetnji našoj zemlji značajno povećava, Rusija ima svako pravo poduzeti uzvratne mjere kako bi osigurala vlastitu sigurnost. Upravo tako ćemo postupiti.