"Sastajemo se u trenutku kad nije uvijek riječ o suradnji između Kine i Sjedinjenih Država", rekao je Henry Kissinger u obraćanju. “Želim reći da sigurnost svijeta ovisi o tome da dvije najnaprednije zemlje, tehnološke zemlje, ostanu u stalnom dijalogu i da pokušaju rješavati nesuglasice u kooperativnom stavu. To su ključna pitanja našeg vremena”.
Ovim je riječima bivši američki državni tajnik Henry Kissinger obilježio 50 godina od dokumenta službenog naslova "Shanghai Communiqué" kojim je otvoren put normalizacije odnosa SAD-a i Narodne Republike Kine, što je bio jedan od vrhunaca njegove političke karijere. Datum je bio 24. veljače, dan kad je Rusija krenula u agresiju na Ukrajinu. Kissinger o tome ni slova. Jer on je o ukrajinskoj krizi rekao što je imao reći 5. ožujka 2014. godine, u tekstu objavljenom u The Washington Postu (WP).
Uvijek kad pišem o Kissingeru napominjem da nosi ogromnu odgovornost za krvavo gušenje demokratskog pokreta u Čileu (njegove riječi, objavljene prije koju godinu, podsjećaju na Putina: "Nećemo valjda dozvoliti Čileancima da sami odlučuju", parafrazirano), za krvoprolića u Pakistanu. Ali zdepasti je Nijemac jedan od najboljih poznavatelja međunarodnih odnosa i um mu i dalje briljantno radi, a na korak je do stotog rođendana. U časopisu The Atlantic 2018. godine objavio je tekst u kojemu uvjerljivim argumentima tvrdi da čovječanstvo nije pripravno za umjetnu inteligenciju, koja predstavlja izuzetnu prijetnju sustavu donošenja političkih odluka.
Razumije situaciju
Današnje čitanje Kissingerova teksta o Ukrajini u WP-u potvrđuje realističnost razumijevanja situacije. Treba znati da je Kissinger 1990-ih tražio oprez u politici širenja NATO-a. Proširenje NATO-a, kako tvrdi Henry Kissinger, mora se poduzeti kako bi se "potaknuli ruski čelnici da prekinu sudbonosni ritam ruske povijesti... I obeshrabrila ruska povijesna politika stvaranja sigurnosnog pojasa važnih i, ako je moguće, politički ovisnih država oko svojih granica". Citat je s rasprava u senatskom Odboru za vanjsku politiku o politici proširenja NATO-a 5. studenoga 1997. godine, nakon što je već potpisan temeljni sporazum Rusije i NATO-a. Ali sve vrijeme bio je oštro protiv ulaska Ukrajine u Savez.
Kissinger, sjajan poznavatelj ruske politike i njezinih demona (četiri povijesna napada sa Zapada), precizno je najavio zahtjeve koje je u prosincu ove godine iznio ruski predsjednik Vladimir Putin.
“Test je politike kako završava, a ne kako počinje”, piše u WP-u. Na tom su testu pale ruska i ukrajinska politika jer je Moskva pokrenula agresiju, a tek treba vidjeti hoće li pregovorima uspjeti proći povijesni test. Kasnije će u tekstu proširiti tezu tvrdnjom da test nije potpuno zadovoljstvo, nego uravnoteženo nezadovoljstvo.
Uvijek treba pregovarati
Više sam puta napisao da je Ukrajina morala pregovarati s pobunjenicima i Moskvom. S obzirom na to da su posljednji događaji potvrdili da je Putin izgubio kontakt s realnošću, nije sigurno bi li i tako rat bio izbjegnut. Ali pregovarati treba uvijek. Ni na koji način ne umanjujući odgovornost Moskve za krvoproliće koje je pokrenula, smatram da je Kijev trebao pokazati više razumijevanja za ruske mitologeme. Trebali su čitati Kissingera: ruska povijesna politika stvaranja sigurnosnog pojasa država...
Bivši državni tajnik, što odgovara ministru vanjskih poslova, i savjetnik predsjednika Richarda Nixona za nacionalnu sigurnost u WP-u je bolno precizan: "Ako Ukrajina nastoji preživjeti i napredovati, ne smije biti ispostava niti jedne strane protiv druge (Zapad i Rusija) - trebala bi funkcionirati kao most između njih". Moskvi poručuje da mora paziti jer bi je pokušaj prisiljavanja Ukrajine na satelitski status "osudio na ponavljanje povijesti samoispunjavajućih ciklusa recipročnih pritisaka s Europom i Sjedinjenim Državama". Ni oni ga nisu slušali.
Kissingerov pogled na međunarodne odnose ima posebnu vrijednost jer uvijek primarno nastoji razumjeti želje, interese, strahove, imperative strane o kojoj razmišlja. Zato je uspio u približavanju NR Kine Sjedinjenim Državama. "Zapad mora shvatiti da Rusiji Ukrajina nikad neće biti samo strana država", sažima Kissinger i zatim slijedi kratki pregled povijesti. Da bi se zaustavio na presudnoj činjenici: podijeljenost Ukrajine, apostrofirajući mnogojezičnost.
Ili građanski rat ili raspad
"Svaki pokušaj jednog krila Ukrajine da dominira nad drugim - kao što je bio obrazac - na kraju dovodi do građanskog rata ili raspada. Tretiranje Ukrajine kao dijela sukoba Istoka i Zapada za desetljeća bi uništilo svaku perspektivu da se Rusija i Zapad - posebice Rusija i Europa - dovedu u kooperativni međunarodni sustav".
Mudri će Henry zaključiti i kako ukrajinski čelnici, jer su stoljećima bili pod tuđom vlašću, nisu naučili umijeće kompromisa. Niti povijesni uvid.
Kissinger će poručiti Washingtonu da bi mudra politika tražila da dva ukrajinska krila surađuju. Ali SAD je od Baracka Obame zaključio kako Ukrajina nije američki nacionalni interes nakon što su neokonzervativci u administraciji Busha sina, ne naučivši ništa iz poraza u Iraku, 2008. godine mimo volje Europe poslali Ukrajini poziv za NATO. Obama, Trump i Biden se zbog toga nisu zamarali pitanjem pomirenja u Ukrajini. Europa je mogla i trebala biti agresivnija, ali vladalo je primirje, a bivša njemačka kancelarka Angela Merkel nije voljela uzburkavati vodu.
Četiri točke
Na kraju teksta, kao političar, Kissinger nudi četiri točke koje bi i sad mogle biti predložak za pregovore Ukrajine i Rusije.
1. Ukrajina mora imati pravo slobodno birati ekonomske i političke asocijacije i s Europom (ne navodi članstvo u EU što nije slučajno).
2. Ukrajina se ne bi smjela priključiti NATO-u.
3. Ukrajina mora slobodno birati vladu u skladu s izraženom željom naroda. "Mudri ukrajinski lideri bi onda optirali za politiku pomirbe unutar zemlje, međunarodno bi gradili poziciju usporedivu s Finskom (ne govori o finlandizaciji, već o potrebi da se pomno izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji).
4. Nespojivo je s pravilima postojećeg svjetskog poretka da Rusija pripoji Krim. Ali trebalo bi biti moguće staviti odnos Krima i Ukrajine na manje bremenitu osnovu. Rusija bi priznala suverenitet Ukrajine nad Krimom. Ukrajina bi trebala ojačati autonomiju Krima na izborima održanima u prisutnosti međunarodnih promatrača. Proces bi uključivao uklanjanje svih nejasnoća oko statusa Crnomorske flote u Sevastopolju.
Ovo je dosad najbolje rješenje statusa Krima koje sam našao u javnim dokumentima.
Kissinger završava tekst zlogukim proročanstvom koje živimo: "Ako se ne pronađe neko rješenje koje se temelji na ovim ili usporedivim elementima, ubrzat će se otklon prema sukobu. Vrijeme za to će uskoro doći".
Trebalo je osam godina, vrijeme je, nažalost, došlo. Ispunila se Kissingerova kletva.
Političari koji ne razumiju geopolitiku, povijest i geostrategiju i nemaju je vremena naučiti, trebali bi proći brzi tečaj Kissingera i njemu ne milog Zbigniewa Brzezinskog (nesklonost je bila obostrana). Sve su napisali, samo ih treba razumjeti.