Napetosti između Zapada i Kine ne popuštaju - sporne teme oko kojih se dvije strane i dalje suprotstavljaju su ljudska prava, odnosi s Rusijom (prvenstveno zbog rata u Ukrajini), proizvodnja mikročipova i naravno - Tajvan. A tu je i retorika.
Dok američka ministrica financija Janet Yellen boravi u Pekingu, gdje nastoji ublažiti neke od ovih napetosti, kineski predsjednik Xi Jinping svojim trupama napominje kako "moraju pojačati svoju borbenu spremnost i odlučno braniti kineski nacionalni suverenitet, sigurnost i razvojne interese".
The Telegraph podsjeća kako ovo nije prvi put da se Xijev prijeteći način komunikacije poklapa s nečijim diplomatskim posjetom, a nešto slično tome napravio je i njegov prethodnik Hu Jintao, koji je 2011. svojoj vojsci rekao kako je potrebno "napraviti produljene pripreme za ratovanje".
No koliko je stvarno to kinesko zveckanje oružjem? Iako su im vojna brojnost i brzina izgradnje vojne infrastrukture neupitne, postavlja se pitanje - koje iskustvo zapravo stoji iza svega toga?
Ruski napori u Ukrajini još jednom su pokazali kako se spektakularne parade ne mogu uspoređivati s borbenom sposobnosti. Xijeva poruka, koja se poklopila s posjetom Janet Yellen, trebala bi stvoriti maksimalan međunarodni učinak, ali govoreći u internom smislu, ona je više zamišljena kao udarac prema njegovim generalima, nego trenutan poziv na oružje.
A gledajući dugoročno, je li rat s Kinom uistinu neizbježan? General Mike Minihan iz američkih zračnih snaga tvrdi da jest. No mnogi, za razliku od njega, i dalje vjeruju kako će se napetom situacijom i dalje upravljati stalnim diplomatskim naporima te odvraćajućim učinkom zapadnih vojski, pogotovo kad je u pitanju nuklearno naoružanje. Zato i postoje sve te silne vojne operacije i vježbe - njihov je cilj pokazati kako bi to moglo izgledati u stvarnosti ako napori za očuvanjem mira ipak propadnu.
Američko Pacifičko zapovjedništvo definitivno će biti spremno u slučaju borbe, ali što je s Ujedinjenim Kraljevstvom? Sredstva koja oni trenutačno mogu ponuditi trenutačno su ravna nuli - tu su samo HMS Tamar i HMS Spey, gotovo nenaoružani patrolni brodovi, jedini koje UK trenutačno ima u indo-pacifičkom području.
- Mi Britanci bit ćemo samo fusnota u smislu ukupne borbene moći. Dvije iznimke su nam nosač zrakoplova HMS Queen Elizabeth (s punom opremom američkih, savezničkih zrakoplova) i jurišne podmornice na nuklearni pogon, naoružane krstarećim projektilima Tomahawk. Ima i drugih područja u kojima možemo doprinijeti, poput obavještajnih službi, kibernetičkih snaga, specijalnih snaga itd., ali spomenuti nosač i podmornice bit će u središtu konvencionalnog plana - piše The Telegraph.
Nosač zrakoplova HMS Queen Elizabeth ne bi se trebao vraćati u Indo-Pacifik sve do 2025., a britanske podmornice već su u potpunosti raspoređene negdje drugdje. Bilo je govora o ranom slanju jedne od podmornica u Indo-Pacifik, što bi, bude li sve koordinirano s američkim raspoređivanjem podmornica u regiji, a Ujedinjeno Kraljevstvo u međuvremenu kupi više Tomahawka, bio značajan doprinos UK-a u odvraćanju od borbi.
No kako to izvesti kad UK ostaje gotovo jedina zemlja u Europi koja se uporno protivi povećanju novčanih izdataka za obranu?
Kina u međuvremenu nastavlja kružiti oko Tajvana, približavajući mu se sve bliže, ali nikad izravno ne pokazuje na svoj cilj - zasad. Za pretpostaviti je kako će se njihove agresivne vježbe, okruživanja i prelijetanja dronovima nastaviti - a kad se navedene aktivnosti počnu doživljavati kao "normalne", Kina će, vrlo vjerojatno, dodatno zaoštriti situaciju.
- Moja radna teorija je da će se nastaviti približavati i čekati prirodnu katastrofu kao što je potres ili tsunami kako bi dobili pokriće za konačan potez pod okriljem humanitarne i pomoći u slučaju katastrofa. Teško je reći ‘ne‘ pomoći i prije nego što to shvatite, kineska prisutnost na Tajvanu također će postati ‘normalna‘. Možda griješim, ali druge alternative puno su gore. U međuvremenu, diplomatski, informativni i napori odvraćanja s obje strane ubrzano će se nastaviti. Xi će ‘podebljati‘ kinesku vojnu opremu i zadržati agresivan stav, a Zapad će i dalje pokušavati odlučiti gdje će ‘sjediti‘ između popuštanja, suštinske suradnje i agresije. Ujedinjeno Kraljevstvo doprinosit će gdje god može, nadajući se kako nitko neće primijetiti koliko je ta pomoć zapravo mala - smatra analitičar Tom Sharpe, koji je svojedobno bio dio kriznog plana predvođenog SAD-om.