SUBOTNJA MATINEJA

Kako su dva Josipa gradili bosansku fratarsku crkvu u Beogradu, tu čudesnu sakralnu građevinu

Očigledno je da su se oko te građevine, njezine estetike i duhovnosti susrela dva genija
Crkva sv. Antuna u Beogradu
 Vova Pomortzeff/Alamy/Alamy/Profimedia
Objavljeno: 05. rujan 2020. 18:58

Prije desetak godina, u neka druga, plemenitija vremena, ovaj je serijal, pod zajedničkim naslovom Subotnja matineja, započeo kratkim putopisnim tekstom o crkvi posvećenoj svetom Antunu, koju su tridesetih godina, u Bregalničkoj ulici 14, na beogradskoj Zvezdari, započeli graditi bosanski fratri. Njezin nagnuti, nahereni toranj, skriven iza okolnih zgrada, porodičnih kuća i stabala, s tijelom crkve, jedna je od ljepših sakralnih građevina u našim krajevima, ali i amblematski znak jedne izdvojenosti, apartnosti i drukčijosti, skrivenog i prešućenog manjinstva kojemu ima smisla pripadati. Već i stoga, Crkva svetog Antuna građevina je koju su malobrojni vidjeli.

U pedeset i drugom broju časopisa Bosna Franciscana, koji izdaje Franjevačka teologija iz Sarajeva, i koji mi nekim čudom još uvijek stiže na kućnu adresu, esejist, pjesnik, prevoditelj i povjesničar Jozo Džambo, jedan od najvećih i najprofinjenijih nepoznatih pisaca hrvatskoga i još nekoliko istih jezika, na oko sto i pedeset prostranih knjiških stranica objavljuje pisma fra Josipa Markušića arhitektu Jožetu Plečniku, pisana i slana između 1932. i 1935. U to vrijeme fra Josip je predstavnik investitora, a Plečnik je arhitekt Crkve svetog Antuna.

Najvećim se dijelom pisma tiču izgradnje crkve, i najsitnijih detalja u njezinom projektu, koji se, kao što bi to obično bilo kod Plečnika, ne tiču samo projekta građevine, nego i unutrašnjeg uređenja, crkvenog mobilijara, namještaja, praktično svega predmetnog što će crkvi pripadati. Ali kroz priču o građevini teče i priča o vremenu i o ljudima, te o njima dvojici. Džambo je pismima prethodio svoj uvodni tekst, naslova “Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar”, u kojem obasjava ličnost fra Josipa Markušića, od svibnja 1932. župnika župe Svetog Antuna Padovanskog u Beogradu, kasnijega bosanskog provincijala i jednog od najznačajnijih fratara u ukupnoj povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Ideja priređivača i uredništva Bosne Franciscane je da u sljedećim brojevima časopisa kronološkim redoslijedom objave i preostala Markušićeva pisma Plečniku - jer će se njih dvojica dopisivati sve dok prvi ne umre, bit će to 1957. Plečnik - kao i Plečnikova pisma Markušiću, “te da se na koncu čitava ova korespondencija objedini u jednoj publikaciji i tako dobije kompletnu sliku ne samo jednog prijateljstva, nego i jedne znamenite epohe iz povijesti crkvene umjetnosti u kojoj su bosanskih franjevci imali značajna udjela.” Časopis izlazi rijetko, franjevački redovnici, s njima i Jozo Džambo koji nije taj, vrijeme mjere mjerilima koja pogubno nadmašuju čitateljske interese i potrebe, tako da ćemo se načekati. Ali i u tom čekanju nešto je dobro: kao što je osamljena bosanska franjevačka crkva u Beogradu, to remek-djelo jednog od najvećih arhitekata koji su gradili južno od Beča, tako je danas osamljena i uveliko iz nacionalnih kulturnih povijesti likvidirana zaostavština, politička, kulturna, ljudska, fra Josipa Markušića i ljudi bliskih njemu. Ono što je trebalo biti dijelom i bosanske i hrvatske, a u slučaju Crkve svetog Antuna i srpske umjetnosti, prisutnosti i kulture, danas se suštinski ne prihvaća i ne doživljava ni kao bosansko, ni kao hrvatsko, pa će i ta knjiga između Markušića i Plečnika, ako je bude jednom bilo, biti knjiga osamljenosti i ostavljenosti. U našem slučaju širokih i sveprisutnih. U takvim se knjigama po potrebi boravi.

Jože Plečnik, to znamo, nije bio lokalni slovenski, ni jugoslavenski i kraljevinski arhitekt. Učenik i student Otta Wagnera, profesor i graditelj u Pragu, kućni arhitekt Tomáša Garriguea Masaryka, koji će, zahvaljujući svojim ogromnim zaslugama u crkvenoj arhitekturi, danas biti katolički blaženik i kandidat za sveca. Naravno da je bio skup i ekskluzivan arhitekt, kao što je naravno i da su njegovi radovi bili izrazito polemični i protivni konzervativnim nazorima neukog popovlja. Recimo, Plečnikovi stupovi, njegova sklonost citatima i parafrazama antičke arhitekture, njegov, tako ćemo to bezobrazno reći, preuranjeni postmodernizam, za nekoga su bili djelo nečastivog ili paganska posla, i predstavljali su radikalni diskontinuitet u odnosu na poželjne lokalne i globalne tradicije crkvene arhitekture. Jože Plečnik, bezbeli, s Bosnom, primitivnom i zaostalom, kakva Bosna i danas jest u vizijama svinjarevačkih arbitara elegancije, nije imao ništa, pa tako ni s bosanskim fratrima. I nema sumnje da ga je prepao fra Arkanđeo Kaić, kada je pokušao naručiti projekt crkve na Zvezdari, a kao prepad djelovat će i mnoga pisma fra Arkanđelovog nasljednika na mjestu župnika fra Josipa Markušića. Još nešto Plečnik je dobro znao: mnogo veće njihove su želje od njihovih novaca. Ali ipak je gradio. I gradnja je privođena kraju, premda nikad Crkva svetoga Antuna u Beogradu nije do kraja dovršena. Građevina je privedena svrsi, ali svi elementi projekta nisu realizirani.

Fra Josip piše arhitektu svojim jezikom, Plečnik mu odgovara svojim. To njihovo hrvatsko-slovensko dopisivanje međusobno je savršeno razumljivo, a ako značenje neke riječi nije do kraja jasno, pomoćni jezik je njemački. Za razliku od tolikih svojih suvremenika, pogotovo u našim krajevima, Markušić ima saznanje o tomu kome se obraća i zašto je važno da se crkva gradi po Plečnikovom projektu i da taj projekt bude striktno proveden: “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I ako nije umjetnina, nije crkva.” Svojevrsni je moto ovoga fratra, i objašnjenje kako to da je bosanska franjevačka crkva na Zvezdari sagrađena, dok su neki drugi, financijski sigurniji projekti, poput, recimo, bazilike Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu imali, blago rečeno, vrlo nesretnu estetsku sudbinu, jer netko nije imao strpljenja ili pameti, pa bi se napuštao Plečnikov projekt. Čudesna građevina na Zvezdari spomen je osjećaja za mjeru, estetsku ali i socijalnu, dvojice ljudi, Jožeta Plečnika i fra Josipa Markušića, i sva je sadržana u te dvije manifestne fratrove rečenice. Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I ako nije umjetnina, nije ni crkva. Osim što je iz njih izniknula građevina, one važno svjedoče o razumijevanju i obuhvatu pojma duhovnosti. Za Markušića duh i duhovnost ne borave isključivo u Crkvi, ne proizlaze samo iz Crkve, niti je za njih nadležna samo Crkva, ali bi do svega što jesu duh i duhovnost Crkvi moralo biti stalo. U njegovom, kao ni u bilo kojem drugom vremenu, ovakav stav nije bio raširen unutar institucije.

Ovako fra Josip Markušić misli o tome: “Većina današnjih poklonika profane umjetnosti crkvene i ne mogu razumjetnosti (ovo je greška, vjerojatno treba: “razumjeti umjetnosti”, op. M.J.), jer nemaju kontakta da zapaze duh, molitvu i milost. Oni se dive više geometrijskim linijama: ova je kriva, a ona prava. K tome i ustanova sakrosanktnih školskih diploma čine veliku štetu čovječanstvu. Fabrikacija umjetne hrane iz - bujadi.” Bujad je, inače, lijepa, nekad živa, među starcima iz mog djetinjstva još prisutna riječ za - paprat.

Fra Josip Markušić umije da se divi, ali umije i da pridobija čovjeka na svoju stranu, kao i da za male novce kupuje velike stvari. Genijalan investitor. Kada Plečniku u Ljubljanu šalje paketić, ispisuje uz njega napomenu: “Slabo sam ih pakovo, da me - lakše poznate!” Da bi u sugovornika i poslovnog partnera otklonio osjećaj ugnjavljenosti, a gnjavi on Plečnika da je to strašno, piše ovako: “Ne zamjerite mi! Ja sam kao dijete, ne prestajem pitati: šta ovo, šta ono?!” Kad mu kuka za novac, on umije da plasira riječ koja para vrijedi: “Sve bih ja htjeo, da nije s novcem zapelo. To je jedino prokleto, čega nema!” Čuj, novac je jedino prokleto čega nema! Bit će da je o poslovici riječ, o mudrosti nekoj, prevedenoj, prerađenoj i prilagođenoj, ali njome pismopisac savršeno, u riječ, pogađa duh trenutka. U fra Josipa Markušića duhovnost i duhovitost doista imaju isti korijen.
I konačno, ne mogavši se zaustaviti u citiranju: “Božija providnost kano da je naumila, ako svojom umjetnošću u svemu uporni ostanete, i u krupnom i u malenom, da svojim osobnim radom i cjelokupnom školom arhitekta, inžinjera, kipara, slikara, obrtnika i - zidara, prevrnete, barem kod nas, barbarski ukus XIX. stoljeća, koji nam u crkvenoj arhitekturi, općenito govoreć, ne umjede drugo što dati, do li serije crkava po stilovima, kako tko hoće, ko Bata svoju obuću.”

Gorko Markušić zažali i što se ovo čudo od crkve gradi daleko od središta njegove provincije i od domovine njegove riječi, pa se nada da će Plečnik graditi i u Bosni, ali od toga neće ništa biti. Ponajprije, vjerojatno, što neće biti predstavnika investitora kakav je bio on. Obrazovan, rječit, silno darovit i dubok bje on, a takvi, zapravo, bjehu obojica. Ono što je Plečnik bio u kamenu i u cimenti, to je ovaj bio u riječi. Ovako on: “Nemojte se ljutiti na mene, što sam ovaki! Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar!” (Ima li onih kojima sad treba objasniti da riječ Bošnjak u jeziku fra Josipa Markušića znači nešto sasvim drugo od onog što pretežito danas znači? Ako ima, neka pristupi, da ga opsujem!)

Bosanski fratarski mit stvorio je Ivan Lovrenović. On je otkrivao i Markušića. Premda se to zna, nije loše i ovako pridometnuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2022 06:16