KAKO JE SLOVENSKA ERIN BROCKOVICH POVELA GRAĐANE U MASOVNU BORBU PROTIV MOĆNOG VOLKSWAGENA Velika ispovijest žene na braniku borbe za prava potrošača

Kad Slovenci kreću testirati kreme protiv bora, Breda Kutin jedina je osoba u zemlji koju definitivno nećete vidjeti da u trgovini kupuje uzorke.

“Nema šanse, pa jedino da se zamaskiram poput Sherlocka Holmesa”, smije se ova 62-godišnjakinja.

U Hrvatskoj praktički nepoznata, ali u Sloveniji zaštitno lice potrošača, Kutin je osnivačica i dugogodišnja predsjednica udruge Zveza potrošnikov Slovenije (Udruga potrošača Slovenije) koja je građane, po tko zna koji put, povela u još jednu bitku za potrošačka prava, onu koju će ovaj put voditi protiv velikog i moćnog Volkswagena.

Baš ovih se dana, naime, u Sloveniji okupilo točno 6240 Slovenaca koji će, zahvaljujući reklamnoj kampanji koju je iznijela ova udruga potrošača te uz pomoć američkog fonda Financial Rights, od najpoznatijeg njemačkog proizvođača automobila tražiti naknadu štete jer im je tvrtka prodala automobile s fingiranim softverom za mjerenje emisije štetnih plinova.

Čini se da je Kutin u borbi protiv Volkswagena uspješnija od mnogih njezinih europskih kolega.

Njemačka je u prvom mahu uspjela okupiti 15 tisuća od ukupno osam milijuna vlasnika prodanih automobila, litavski pokušaj organizacije je propao, a Hrvatska, vidi vraga, nije niti pokušala.

“Za mene nije prihvatljiva mantra prema kojoj pravila za velike ne važe. Situacija s Vokswagenom iznimno je komplicirana, riječ je, praktički, o kaznenom djelu, a ne samo zabludi potrošača, zbog čega smo cijelu stvar povjerili američkim institucijama jer je sami, usprkos našem višegodišnjem iskustvu i mnogim sudskim bitkama, ipak ne bismo mogli iznijeti”, priznaje Kutin, koja Zvezu potrošnikov vodi punih 28 godina.

Ta je udruga, pokazala su istraživanja javnog mišljenja, prepoznata od čak 91 posto Slovenaca, no kako stvari u narodu od obožavanja obično brzo prelaze u suprotnost, tako i u Sloveniji mnogima ne odgovara publicitet koji dobivaju borci za potrošačka prava.

Neki stoga Zvezu potrošnikov u šali nazivaju “Zvezom poduzetnikov Slovenije”, a Bredi Kutin važu svaki euro iz državnog ili gradskog budžeta, seciraju plaću, predbacuju monopolizam i privatizaciju potrošačkih prava.

Otprilike, da je udrugu prisvojila osiguravši si da svake četiri godine na izborima za vodstvo, zgodno, nema protukandidata, prima javni novac i živi, između ostaloga, na račun slovenskih potrošača.

Pa ipak, teško bi itko od tih kritičara mogao i pomisliti na kakvoj bi razini zaštita potrošača u Sloveniji bila da je kojim slučajem nije zaposjela upravo Kutin, ekonomistica koja je sredinom osamdesetih napustila svoje radno mjesto u relativno sigurnoj državnoj službi te se zaposlila kao istraživačica u Zavodu za unapređenje domaćinstva Slovenije.

Prvo politička stranka

U tom je zavodu, prisjeća se Kutin, nastala i prva slovenska potrošačka revija, a istraživačka jedinica Zavoda, čiji je Kutin bila član, obavljala je ispitivanja kvalitete proizvoda, i to bez najave dolazaka, što je danas izumrla praksa.

U to doba sežu i njezini prvi susreti s najvećim europskim potrošačkim organizacijama, njemačkim i britanskim udrugama koje su utrle put najboljoj europskoj potrošačkoj praksi i koju su Slovenci, zahvaljujući svojoj predstavnici, stali upijati znatno prije nego što se država osamostalila.

Prva i danas, praktički, jedina takva slovenska udruga stasala je formalno-pravno 1990. godine, no Kutin mi priznaje da je Zveza prvotno, umjesto kao udruga, bila registrirana kao politička stranka.

“Gledajte, bilo je to doba u kojem je udruga za osnivanje trebala imati podršku politike, što kao nezavisna skupina nismo mogli prihvatiti. Stoga smo se odlučili registrirati kao politička stranka, što nije podrazumijevalo nikakve protekcije, a potom smo se u jednom trenutku preregistrirali u udrugu. Počeli smo bez ičega - doslovno iz jedne sobe u mojoj kući, u kojoj nismo imali ni telefona ni računala, ali bili smo dovoljno glasni i spretni te smo uspjeli izboriti dvije kancelarije, opremu i pokrivene telefonske troškove.

Radila sam dnevno deset do 12 sati, već 1991. godine startali smo s našom revijom koja dandanas izlazi deset puta godišnje, a prvi veći slučaj kojim smo se bavili, također je vezan uz prijevaru s automobilima, afera Grubelič u kojoj su pored slovenskih stradali i mnogi hrvatski potrošači”, prisjeća se Kutin dok razgovaramo u njezinu današnjem uredu.

Za razliku od nekad, Zveza danas ima 20 zaposlenih i godišnji budžet od milijun eura, na njezin časopis ZPSTest pretplaćeno je čak 8500 slovenskih građana, a u 28 godina postojanja udruga je testirala ukupno 14 tisuća uzoraka.

Dalek je to put koji su prevalili od doba Sandija Grubeliča, poduzetnika iz Grosuplja koji je od 7500 Slovenaca i Hrvata, kroz svoju tvrtku Trend, ‘90-ih godina pokupio novac za automobile koje su kupci trebali dobiti na leasing, a na kraju ih je isporučio samo 1700. Osamsto njih vratio je novac, a ostale je ostavio bez novca i vozila.

Potrošački testovi

Mnogi od oštećenih potražili su spas upravo u Kutin jer se šteta za koju su optuživali Grubeliča procjenjivala na 1,2 milijuna maraka, a iako je grosupski poduzetnik ubrzo uhićen u Švicarskoj te osuđen na osam godina zatvora, ljubljanski ga je sud 2014. godine oslobodio svih odšteta, a kupci su još jednom ostali i bez novca i bez plaćenih automobila.

Ubrzo je uslijedila i afera sa stambenim kreditima SKB banke, čijim su korisnicima kamate na kredite u jednom trenutku narasle i do 22 posto, a upravo je Kutin zaslužna što je ‘90-ih godina, na njezinu inicijativu, uspostavljen slovenski Stambeni fond, organizacija financirana dijelom novca prikupljenog kroz privatizaciju stanova.

Te jeseni društvu se priključila i Živa Drol Novak, odvjetnica koja će tijekom idućih 30-ak godina stasati u najboljeg slovenskog fiškala za prava potrošača te zajedno s Kutin izboriti brojne presude.

Dok razgovaramo u njihovu uredu u Frankopanskoj ulici i pijemo tursku kavu, Kutin na stol donosi stare brojeve časopisa ZPSTest (tada se zvao VIP) kako bi me uvjerila da su Slovenci iznimno rano počeli obrazovati svoje potrošače.

Zveza potrošnikov tako je još ‘90-ih problematizirala pojam “bio” oznaka, a 1995. godine uz novčanu su pomoć Ministarstva gospodarstva testirali slovenske optike (tema je to koju Kutin i danas strahovito promiče s obzirom na to da većina potrošača ni danas nije svjesna da za dioptrijske naočale praktički ne treba izdvojiti ni euro). Godine 2001., u suradnji s državnim inspektoratom i Institutom za kvalitetu Slovenije, odradili su kampanju u kojoj su testirali sigurnost ventilatora, električnih prekidača i dječjih svjetiljki. Test je pokazao šokantne rezultate prema kojima je sedam od deset testiranih uređaja imalo nesigurno napajanje.

“Slovenija testiranja proizvoda provodi još od 1991. godine, a jedan od prvih bio je test perilica posuđa. Testiranje proizvoda ozbiljna je i skupa praksa koja se, želite li imati dobar rezultat, mora provoditi prema međunarodnim kriterijima, i to uz pomoć nezavisnih laboratorija, jer nije ideja da proizvode testiraju zaposlenici potrošačkih udruga. Naravno, može se to i tako raditi, ali tada je rezultat nevjerodostojan, uz mogućnost da ćete snositi posljedice rezultata koji se nekome nisu svidjeli”, smije se Kutin dok traži jedan stari broj časopisa.

U njemu su objavljeni rezultati testiranja hidratantnih krema za lice koji su šokirali mnoge Slovenke i Slovence.

“Jeste li ikad probali Lidlovu kremu za lice? Niste? Pa nisam ni ja sve dok nisam pročitala rezultate istraživanja”, govori mi Kutin pa pokazuje tablicu koju je Zveza objavila prošle godine.

Lidlov proizvod za 4,5 eura daleko je nadmašio najskuplju kremu na popisu čija je cijena u slovenskim ljekarnama iznosila 155 eura, a proizvod bio na glasu kao eliksir za lice.

Treba educirati potrošače

“Uvijek smo se trudili birati testove koji su interesantni za naše tržište, a sve kako bismo potrošače naučili da cijena nipošto nije pokazatelj kvalitete. Ona naša dobra stara poslovica prema kojoj čovjek nije dovoljno bogat da bi kupovao najjeftinije naprosto ne drži vodu, i to je nešto što pokušavamo naučiti naše korisnike”, iskrena je Kutin, koja je i dalje prilično nezadovoljna interesom Slovenaca za zaštitu potrošača.

Istina, Zveza u ovom trenutku ima 8500 stalnih pretplatnika za svoj mjesečnik, što je zapravo impresivna tiraža, no mnogi Slovenci i dalje su škrti uložiti u potrošački savjet pa se tako udruzi, nažalost, javljaju tek u trenucima kad se susretnu sa stvarnim, konkretnim problemom.

“Na našim je stranicama za nekoliko eura moguće kupiti rezultate pojedinih testiranja, no mnogi i dalje misle da bi te informacije trebale biti besplatne i da za njih ne valja davati novac. Ja to ne prihvaćam. Jer što znači uložiti četiri eura ako s njima potom u kupnji možeš uštedjeti još 100? Tako da, usprkos svemu, preda mnom i dalje stoji izazov kako Slovence uvjeriti da im je članstvo u našoj udruzi dugoročno najbolja investicija”, žali se Kutin, svjesna da je situacija u Hrvatskoj puno gora.

“Nažalost, hrvatske su udruge izgubile 20 godina u kojima su trebale učiti, stjecati međunarodne veze i rasti. Slična je situacija i u mnogim drugim državama u kojima udruge nisu shvatile da ne trebaju čekati državu da im kaže što trebaju raditi jer tako neće napraviti ništa”, objašnjava mi Kutin, danas potpredsjednica europske krovne udruge za zaštitu potrošača BEUC te nekadašnja članica svjetske međunarodne organizacije za zaštitu potrošača.

Doduše, i put do slovenskog uspjeha bio je trnovit, posebno u godinama u kojima je politika planirala diktirati zaštitu potrošača, uskraćujući pritom, kad im se to nije svidjelo, novac za redovito funkcioniranje i projekte, pa čak i preuzimanjem Europskog potrošačkog centra koji je godinama prije toga vodila Zveza.

U trenucima kad su stvari doista bile dogurane do ruba, prostore Zveze posjećivale su inspekcije, pa tako i ona kriminalistička, ali nitko dosad Bredu Kutin nije uspio izgurati iz fotelje čelnice udruge.

“U nekoliko navrata dosad imali smo krizne situacije iz kojih smo na kraju uvijek isplivali, između ostaloga i zahvaljujući pomoći europskih udruga za zaštitu potrošača. Budžet nam je 2016. smanjen na 700 tisuća eura, što je dovelo do otpuštanja iz udruge, a tada smo se trudili poštivati neke socijalne kriterije. Sad mogu slobodno reći da nam je financijska situacija za ovu i sljedeću godinu više-manje riješena, ali trebat ćemo napraviti tranziciju s obzirom na to da polako zalazim u godine kad više ne trebam raditi.

Izazov mi je postaviti stvari da dalje funkcioniraju normalno, iako udruga nema puno konkurencije s obzirom na to da nije baš jednostavno osiguravati sredstva za njezin svakodnevni rad”, pojašnjava Kutin, koja se nada da će karijeru, prođe li sve kako treba, okruniti pobjedom male Slovenije protiv Volkswagena.

Do suradnje s američkim fondom, prepričava mi, došlo je zahvaljujući angažmanu u BEUC-u, koji je prvi stupio u kontakt s Financial Rights te ih uputio na Sloveniju, čija je najveća borkinja za prava potrošača itekako gorjela od želje da pomogne obeštetiti građane.

“Bilo je posve jasno da sami ne bismo imali kapaciteta iznijeti takvu tužbu zbog čega smo pristali na angažman s fondom, a mi se ponudili odraditi reklamnu kampanju kojom smo pozivali Slovence da se uključe u ovu tužbu. Trebalo je tu napraviti call centar, posebnu aplikaciju za prijavu, te provjeriti cjelokupnu dokumentaciju, pa je tako na kraju od 6500 Slovenaca, u tužbu odlučilo ući njih 6240”, pojašnjava Kutin te napominje da nisu svi u državi bili zadovoljni varijantom koju je Zveza postigla s Amerikancima.

Rizik tužbe snose Amerikanci

Dogovoreno je, naime, da slovenski potrošači vlasništvo nad svojim automobilima prenesu na Amerikance, koji će potom u potpunosti snositi rizik kompletne tužbe (dakle, Slovenci neće imati trošak ako je izgube) te da se “raskusuravanje” između potrošača i proizvođača obavi na sljedeći način: ovi prvi u slučaju pobjede Vokswagenu će vratiti vozila, a proizvođač će im vratiti kompletan iznos koji su platili za automobil s felerom.

Dobiju li sudsku bitku, svaki pojedinačni kupac američkom će fondu na ime naknade platiti 35 posto vrijednosti razlike između cijene novog i vrijednosti polovnog, vraćenog vozila, što će značiti da će si za novac koji im ostane opet moći pribaviti neko novo, ovaj put ispravno vozilo.

“Neki su kritizirali ovaj aranžman, tvrdeći da je riječ o prevelikoj naknadi, ali svima sam odgovorila isto: ako idemo u tužbu, potrošači će dobiti natrag velik dio svojeg novca, a ako ne idemo, rezultat je nula. I to je očito imalo efekta jer smo u tužbu privukli oko 20 posto prevarenih Slovenaca, što je znatno bolji rezultat nego, primjerice, u Njemačkoj. Ne, ovu šansu nikako nismo smjeli propustiti”, iskrena je Kutin, koja je danas ponosna na činjenicu da većinu svoje organizacije financira na tržištu te kroz kampanje i projekte.

Od milijun eura godišnjeg budžeta, Kutin otkriva da deset posto dolazi od Ministarstva gospodarstva, zatim pet do šest posto od ostalih tijela državne uprave, a sve ostalo udruga slovenske Erin Brockovich zarađuje na tržištu i natječajima.

Baš ta skromnost u državnom financiranju jedan je od razloga zašto na fotelju Brede Kutin u Sloveniji rijetko kad postoji navala, izuzev u godinama u kojima država odluči odriješiti kesu.

A to što je drži zatvorenom vjerojatno je i najbolja stvar koje se mogla dogoditi slovenskim potrošačima.