Diljem svijeta ostat će upamćen kao najdugovječniji japanski premijer koji je vodio duge telefonske razgovore i golf partije s Donaldom Trumpom i pokrenuo ekonomsku revoluciju zgodnog imena Abenomics. No, u rodnom Japanu pamtit će ga i po lošem vođenju države tijekom koronakrize, skandala oko plaćanja stranačke zabave putem novca poreznih obveznika te uvođenja kontroverznih zakona o antiterorističkim zavjerama i zakona o očuvanju mira koji navodno pacifističkom Japanu omogućuje ratovanje. Shinzo Abe 28. kolovoza neočekivano je objavio da odlazi s mjesta premijera. Odluka o kojoj se nije konzultirao ni s bliskim suradnicima, donesena je zbog sve lošijeg zdravstvenog stanja. Došla je toliko iznenada da na konferenciji za novinare nisu bili pripremili ni teleprompter, uređaj koji Abe inače često i rado koristi. Abe se godinama bori s opakom bolešću koja ga je uspjela maknuti iz vlade i tijekom prvog mandata 2007. godine. Ulcerozni kolitis i ovaj put je naveden kao razlog njegove ostavke.
Formiranje današnjeg Japana
Šezdesetpetogodišnji Abe rekord najdugovječnijeg japanskog premijera u neprekinutoj službi oborio je samo četiri dana prije ostavke. Njegov nasljednik trebao bi biti izabran 14. rujna. Potencijalni kandidati o kojima lokalni mediji najviše pišu su glavni tajnik kabineta Yoshihide Suga, bivši ministar obrane i Abeov dugogodišnji suparnik Shigeru Ishiba i ministar obrane Taro Kono. A dok se čeka nasljednik kojeg će za godinu dana dočekati novi parlamentarni izbori, mediji zbrajaju Abeove pothvate koji su po mnogočemu formirali današnji Japan te dali ostatku svijeta, koji se bori s deflacijom i iznimno niskim kamatnim stopama, korisne lekcije o tome što može proći, a što treba mijenjati. Jedna od prvih i vjerojatno najvažnijih stvari koje je Abe promijenio u konzervativnom Japanu je centralizacija ovlasti donošenja odluka u premijerovom uredu. Tijekom povijesti, Japan su obilježavale kratkoročne vlade. Slično kao u talijanskoj politici “okretnih vrata”, samo što se u Japanu nisu izmjenjivale ideologije nego interesne grupe sa sličnim ideološkim pogledima. Od početka 21. stoljeća, Japan je izmijenio osam vlada, uključujući i onu Abeovu jednogodišnju, prije nego je on došao na vlast 2012. godine. Abe, inače, dolazi iz obitelji utjecajnih političara. Njegov djed bio je japanski premijer od 1957. do 1960., a praujak od 1964. do 1972. godine. Otac mu je bio ministar vanjskih poslova od 1982. do 1986. godine. Dvije godine nakon očeve smrti, Abe je izabran u Zastupnički dom japanskog parlamenta Diet. Kao i njegova obitelj, Abe je član stranke desnog centra, Liberalne demokratske stranke (LDP) koja je na vlasti u Japanu gotovo bez prekida od 1955. godine.
Nakon što je godinu dana proveo na poziciji glavnog tajnika kabineta vlade, postaje premijerom 2006. godine te na toj poziciji ostaje godinu dana. Ponovno je izabran za premijera 2012. godine te je na toj funkciji ostao sedam godina i osam mjeseci. Japan je danas treća najveća ekonomija na svijetu, ali kada je Abe sjeo na njegovo čelo, situacija je bila bitno drugačija. Dočekale su ga posljedice razornog tsunamija i potresa, nuklearne katastrofe u elektrani Fukushima, stagnirajuće gospodarstvo, starenje populacije i dužničko opterećenje. Narodu je bilo sada više nego ikad potrebno vodstvo. I tada je Japanu predstavio ono što od milja naziva “Abenomics”. Politička ekonomija “šok terapije” koja se sastoji od tri imaginarne strelice koje zahtijevaju kombinaciju monetarnog popuštanja, vladinih troškova i gospodarskih reformi koje su u konačnici trebale okončati razdoblje izgubljenog rasta od devedesetih godina prošlog stoljeća i, u drugoj fazi razvoja, povećati natalitet Japana. Iako se, kad su predstavljene, o ekonomskim politikama Abenomicsa pisalo kao o revolucionarnoj ideji koju treba izučavati, na odlasku premijera koji ih je predstavio, pokazalo se kako je mnogo koraka ostalo nedovršeno i neizvedivo. Iako ambiciozan cilj od povećanja godišnje stope inflacije od dva posto nije ostvaren, Abenomics je uspio pokrenuti gospodarstvo.
Produktivnost je rasla brže nego u Americi, a dok se većina zapadnog svijeta udaljavala od kapitalizma dionika, Japan se kretao u suprotnom smjeru. Sve snažniji kodeksi upravljanja ostavili su velika poduzeća sve manje priklonjenima tradicionalnim obiteljskim vlasnicima i višim rukovoditeljima te su kompanije sve više vodile računa o svim dionicima koji su pridonosili uspješnom poslovanju. Najočitije i mjerljivo poboljšanje, analizira WSJ, može biti korporativna profitabilnost. Rast zarade po dionici u Japanu neprimjetno je pobijedio većinu globalnih tržišta otkada je Abe preuzeo dužnost. Odluka o kupovini velike količine dionica od strane japanske središnje banke 2013. pokazala se vrlo učinkovitom. Prinosi obveznica su pali, burze su cvjetale, i američki dolar pao je ispod 100 jena. Krediti su porasli i zemlja je imala rekordnu zaposlenost tijekom Abeove vladavine. Međutim, kada je porez na potrošnju povećan s 5 na 8 posto u proljeće 2014. godine, Japan je ušao u recesiju. Dodatno povećanje poreza na 10 posto prošle godine, dovelo je do još goreg rezultata. Čarolija Abenomicsa bila je prekinuta.
Rast javnog duga
Nakon što vlada i središnja banka nisu ispunile obećanje od povećanja stope inflacije od dva posto u dvije godine, napravili su još jednu pogrešku. Vlada nikad nije povisila plaće u javnom sektoru u skladu s ciljanom inflacijom od dva posto pa se privatni sektor pitao zašto bi on onda trebao uvažiti zahtjev vlade za povećanjem plaća. Time se pokazalo da, iako u teoriji dobro zamišljene, politike se ne mogu oslanjati samo na očekivanja. Direktor središnje banke Kuroda tvrdio je kako će njegova politika funkcionirati podizanjem očekivanja javnosti o budućoj inflaciji. Iako se to na kratko i dogodilo u samom početku, recesija je prekinula sva očekivanja da će do inflacije doći. Još jedna lekcija koju se može izvući iz Abenomicsa, piše FT, je da poticaj ne uzrokuje probleme s javnim dugom već ih rješava. Od 1990. godine udio javnog duga u BDP-u neumoljivo je rastao, osim tijekom dva razdoblja. Od 2005. do 2007. kada je gospodarstvo bilo dovoljno snažno da središnja banka počne podizati kamate i od 2013. do 2019. kada je Abenomics pružio dovoljni poticaj da se omogući rast poreza na potrošnju. Javni sektor može uštedjeti više samo ako privatni sektor uštedi manje.
Abeu se najviše zamjeralo što nije ispunio obećanja o strukturnoj reformi. Tijekom strategije rasta, birao je koje stvari će ispuniti pa je tako liberalizirao japansko tržište električne energije, otvorio zemlju kineskim turistima, oslabio poljoprivredni lobi i potpisao dva trgovinska sporazuma, no u najradikalnije stvari nije dirao. Transformacija načina na koji državna birokracija i korporacije posluju se također pokazala uspješnom tijekom njegova drugog mandata. Primjerice, danas gotovo sve velike firme imaju barem jednog neovisnog direktora, u usporedbi s manje od 40 posto u 2012. To je dovelo do toga da se Japan otvori stranim ulagačima, poput Warrena Buffetta koji je ovaj tjedan kupio više od pet posto udjela u svakoj od pet vodećih japanskih trgovačkih kuća. Abe će ostati zapamćen i kao lider koji je radio na promjeni vanjskopolitičke slike Japana. Iako je održavao dobre odnose s mnogim zapadnim vođama, vjerojatno najbolji odnos imao je s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Unatoč Trumpovom povlačenju iz Transpacifičkog partnerstva (TPP), Abe je uspio preokrenuti stvar u svoju korist i ispregovarati novi sveobuhvatni i napredni sporazum za transpacifičko partnerstvo. Osim toga, ostvario je sporazum o slobodnoj trgovini s Europskom unijom, a slične pregovore je vodio i s Velikom Britanijom. Ojačao je odnos i s Indijom s kojom zajedno promiče ideju “slobodnog i otvorenog Indo-Pacifika”, u kojem demokracije u regiji rade zajedno. Najveće iznenađenje je obnova odnosa s Kinom s kojom je u posljednjih par godina potpisano nekoliko sporazuma, uključujući i onaj o zamjeni valuta vrijedan 30 milijardi dolara, i to za vrijeme trgovinskog rata Kine i SAD-a.
Jedan od najvećih napora Abeove vladavine bila je želja za revizijom japanskog pacifističkog ustava napisanog pod američkom okupacijom 1947. godine. Točnije, radi se o devetom članku tog ustava kojim se Japan odriče rata i zabranjuje mu se osnivanje vojske. Abeova koalicijska vlada htjela je donijeti zakon po kojem bi uloga japanskih obrambenih snaga bila promijenjena te bi bilo omogućeno ratovanje. Također, za razliku od ostalih zapadnih razvijenih država koje su se tijekom pandemije koronavirusa našle u teškoj situaciji zbog velikog broja zaraženih i prenapučenih bolnica, Japan do danas ima zabilježeno oko 1300 smrtnih slučajeva. Uzimajući u obzir da je trećina Japanaca starija od 65 godina i time ulazi u rizičnu skupinu za teže oboljenje od Covida-19, Japan ima iznenađujuće mali broj žrtava. No, Abe će iza sebe ostaviti i mnogo neriješenih problema s kojima će se njegovi nasljednici trebati dobro namučiti. Japan se trenutno bori s drugim valom koronavirusa i porastom broja oboljelih. Abeova politika “ako ne testiramo, nećemo znati koliko je zaraženih”, došla je na naplatu. Japan trenutno ima oko 70 tisuća zaraženi. Abeova popularnost počela je padati puno ranije od početka pandemije.
Skandali koji su uključivali uvođenja kontroverznog zakona o antiterorističkim zavjerama i zakona po kojem zviždači mogu dobiti deset godina zatvorske kazne, postali su preveliki teret. Tijekom dugogodišnjeg mandata nije uspio riješiti ni teritorijalni spor s Rusijom, kao ni vratiti 17 japanskih državljana koje je Sjeverna Koreja otela krajem 1970-ih. Najteži vanjskopolitički udarac bio je pogoršanje odnosa s Južnom Korejom. Abe je umanjio značaj vojne prošlosti Japana na štetu odnosa s Južnom Korejom, važnim strateškim partnerom. Što se tiče strukturne reforme, niti ona nije uspjela. Iako su žene počele više raditi, i dalje im je puno teže uspeti se do visokih pozicija u biznisu i politici. A iako je Abeova vlada donijela stroža pravila za ograničavanje opasno dugog prekovremenog rada, 40 posto radne snage i dalje radi na sklopljenim kratkoročnim i nesigurnim ugovorima. Uzimajući sve ovo u obzir, Abe je Japan ostavio jačim i neovisnijim u pitanjima obrane i vanjske politike, dok se ekonomija nalazi u najvećem padu od Drugog svjetskog rata. Iako je gospodarski rast između 2012. i trenutne pandemije bio nešto bolji nego u prethodnom desetljeću, to je uglavnom bilo zbog nedostatka većih šokova poput financijske krize 2008., ili potresa i tsunamija 2011. godine.
Povećanje poreza
Stopa nataliteta ostaje ista, stanovništvo sve više stari. Program masovne kupnje državnih obveznica japanske središnje banke nije uspio postići svoj cilj i potaknuti inflaciju na 2 posto godišnje. Odluka o povećanju poreza na potrošnju s 5 na 10 posto poništila je dio stimulativnog učinka programa otkupa obveznica. Ipak, gospodarski rast i zaposlenost poboljšali su se u godinama Abea, dijelom zahvaljujući slabijem jenu. A dužničke krize nije bilo, unatoč upozorenjima kritičara. Abeov nasljednik morat će se pozabaviti i deficitom i državnim dugom od 237 posto prema BDP-a u 2019. godini. Međutim, analitičari upozoravaju da se ne bi puno toga trebalo promijeniti što se tiče ekonomske politike Japana, s obzirom na to da će nasljednik doći iz iste stranke, LDP-a. “Ako ne dobijemo premijera s vrlo moćnim interesima, ne vidim do kakve bi razlike došlo nakon Abeove ostavke. Vjerojatno će se sve odvijati rutinski”, rekao je za Politico Shogo Suzuki, viši predavač i stručnjak za japansku vanjsku politiku na Sveučilištu u Manchesteru. Sličnog je mišljenja i Gerald L. Curtis, emeritus profesor političkih znanosti na Sveučilištu Columbia. “Abeova ostavka dogodila se tako iznenada da nitko nije imao agendu, ne postoji strategija niti je itko razmišljao o tome kako će voditi ovu vladu. Onaj koji dođe na vlast, pokušat će učiniti sve što može kako bi se ekonomija oporavila od teškog udarca. Ali nove ideje? Nova pravila? Mislim da to nećemo vidjeti. Bit će to nastavak Abeove politike, bez obzira o kome se radi”, rekao je za NYT Curtis.