KAKO JE IZGLEDALO NACISTIČKO ČIŠĆENJE NJEMAČKE KULTURE Pozivali se na državu, obitelj i moral pa ritualno spaljivali desetke tisuća nepoćudnih knjiga

Stajao je ondje, usred mnoštva ljudi, i gledao. Vidio je lica u sjaju baklji i lomače. Scena tog 10. svibnja bila je dijelom auto-da-fé, dijelom politički teatar i dijelom spaljivanje vještica, kada je jedan mladić za drugim pristupao gorućoj lomači i patetično deklamirao: “Protiv precjenjivanja nagona, koje razara dušu, za plemenitost ljudske duše! Predajem plamenu spise Sigmunda Freuda”. “Protiv literarne izdaje vojnika Svjetskog rata, za odgoj naroda u duhu istine! Predajem plamenu spise Ericha Marie Remarquea.” “Protiv drskosti i nadutosti, za poštovanje i strahopoštovanje besmrtnog njemačkog narodnog duha. Progutaj, vatro, i spise Tucholskog i Ossietzkoga!”

Malo prije toga jedan je mladić u uniformi SA, možda student, skandirao: “Protiv dekadencije i moralnog raspada! Za stegu i moral u obitelji i državi! Predajem plamenu spise Heinricha Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera”.

Među znatiželjnicima se gurao upravo taj Erich Kästner, i znao je da je za njega opasno ostati i gledati simboličko uništenje svog životnog djela. Gomila bi se mogla u bilo kojem trenutku pretvoriti u razbješnjenu rulju. Iznenada je jedna žena uzviknula: “Pa eno Kästnera!” Pisac je znao da je bilo krajnje vrijeme da zbriše odande. Nestao je u tami i iza sebe ostavio lomaču, na kojoj su nacisti simbolički spaljivali sve što im se nije sviđalo.

I Joseph Goebbels je bio prisutan te večeri. Reichsminister propagande održao je vatreni govor protiv židovske nekulture i za jedinstvo njemačke književnosti. Unatoč tome spaljivanje knjiga nije bila njegova ideja, a tu namjeru je prvobitno gledao dosta skeptično. Tek kad se vlastita dinamika kampanje za spaljivanje “nenjemačkih knjiga” više nije mogla zaustaviti, preuzeo je vodstvo. Nije vjerovao inicijativama koje nisu dolazile iz njegova ministarstva, a budile su u njemu prijeteći osjećaj da gubi kontrolu. Ova ga je inicijativa potpuno iznenadila jer nije vjerovao da je njemački narod već spreman za takve mjere. Što ako građani ove zemlje filozofa i pjesnika sa svojim strahopoštovanjem prema obrazovanju i poznatoj ljubavi prema književnosti jednostavno odbiju sudjelovati? Što ako nitko ne dođe na spaljivanje knjiga?

Njegova briga je bila neutemeljena. Inicijatori “Akcije protiv nenjemačkog duha” bili su nacionalsocijalistički studenti, koji očito ne samo da su htjeli mijenjati svijet, već i impresionirati svoje nadređene. Stoga su neposredno nakon Hitlerova imenovanja kancelarom Reicha 30. siječnja 1933. svom snagom krenuli u akciju.

Vođena Hansom Karlom Leistritzom, studentom prava i sinom jednog školskog ravnatelja, nacionalsocijalistička studentska organizacija planirala je veliku kampanju protiv djela pisaca, znanstvenika i sveučilišnih nastavnika, koje nije smatrala dovoljno njemačkima, kako bi dali svoj doprinos slavnoj budućnosti “Trećeg Reicha”. Sam Leistritz napisao je u pismu organizatorima na licu mjesta: “Židovski duh, koji se u svjetskoj jurnjavi očituje u svom punom zamahu, (...) i koji je u njemačkoj literaturi već pronašao svoje mjesto, mora se iz nje istrijebiti”.

Židovi i nežidovi reagirali su ogorčenim protestima. Tiskane su parodije proglasa, objavljivana opovrgavanja. Britanski parlamentarni zastupnik i liječnik M. C. Well, koji je tada slučajno bio u Berlinu, napisao je gorko sarkastično otvoreno pismo njemačkoj udruzi studenata o tom dokumentu, “u kojemu je crna tiskarska boja od srama pocrvenila”. Wells je spekulirao o duševnom stanju autora: “A sad, kako bismo utvrdili radi li se o lues cerebrospinalis ili progresivnoj paralizi, preporučio bih Vam da dotičnu gospodu testirate u nekoj ludnici pomoću pretrage krvi koju je osmislio židovski Nijemac po imenu Wassermann, no ne na hebrejskom jeziku, te ih eventualno tretirate salvarsanom, koji je otkrio židovski Nijemac po imenu Paul Ehrlich, također ne na hebrejskom jeziku. Ili se možda radi o tumoru na mozgu? To je pak područje njemačko-židovskog dobitnika Nobelove nagrade Warburga”.

Dana 10. svibnja u 70 njemačkih sveučilišnih gradova pripremljene su lomače na javnim mjestima. Deseci tisuća knjiga bili su odneseni iz sveučilišnih knjižnica i gradskih knjižara, berlinski vatrogasci bili su dobri i pažljivi pa su pripremili benzin, no ionako je bilo više nego dovoljno zapaljivog materijala. Samo je lomača na raskošnoj berlinskoj Aveniji Aleji Unter den Linden progutala preko 20.000 svezaka. Kada se smračilo, dugi su redovi pripadnika SA i uniformiranih članova studentskih organizacija, s bakljama i uz pjesmu, marširali prema predviđenim mjestima, kako bi sve što nije odgovaralo nacionalsocijalističkim dogmama pretvorili u pepeo.

Tisuće znatiželjnika pridružile su se hordama u maršu, a velike radijske postaje poslale su reportere da uživo izvještavaju. Novine su pratile spaljivanja knjiga s bujicom članaka u kojima su hvalile domoljubni duh studenata, upozoravale na dvostruku prijetnju židovstva i komunizma i zahtijevale zdravu, autentičnu narodnu umjetnost iz najdublje njemačke duše. U 22.30 sati lomače su zapaljene, a prvi plamenovi pružili su jezike u noćno nebo, dok su uniformirani studenti istovarali knjige na kolica, kako bi ih jednu po jednu bacali na lomaču. U nekim gradovima iz te su ideološke akcije nastale ulične proslave s puhačkim orkestrima i pečenim kobasicama. Samo je u starom sveučilišnom gradu Freiburgu spaljivanje knjiga otkazano zbog jake kiše.

Među onima čija su djela bila spaljena bilo je sedam od deset najprodavanijih njemačkih autora: Thomas i Heinrich Mann, Sigmund Freud, povjesničar Emil Ludwig, veliki kazališni kritičar Alfred Kerr, Kurt Tucholsky, čiji su novinski tekstovi bili žila kucavica berlinske kulture i koji je već pobjegao u Švedsku, kao i Carl von Ossietzky, bivši izdavač lijevo orijentiranog tjednika Die Weltbühne, koji je bio zatočen u jednom koncentracijskom logoru. Gotovo nijedan intelektualac ili ugledni umjetnik nije izbjegao to perverzno odlikovanje: Bertolt Brecht, Bertha von Suttner, dobitnica Nobelove nagrade za mir, kao i važni židovski pisci Alfred Döblin, Lion Feuchtwanger, Egon Erwin Kisch, Arthur Schnitzler, Franz Werfel i Stefan Zweig.

Stotine je karijera i životnih planova tako uništeno, ne samo piscima. Kulturalna kampanja nacista sve se više širila i okomila se na istaknute osobe u umjetnosti i znanosti. Cilj joj je bio ništa manje nego totalno jednoumlje njemačke kulture i svakodnevnog života.

U travnju 1933. stupio je na snagu Zakon o obnovi javnih službi i omogućio otpuštanje židovskih, lijevo orijentiranih ili inače sumnjivih službenika iz ministarstava, lokalne uprave, sudova te iz akademskog istraživanja i nastave. Na slavnom Sveučilištu Göttingen, koje je imalo jedan od najboljih prirodoslovnih fakulteta u zemlji, dvije trećine fizičara i matematičara su otpuštene ili su sami dali otkaz, među njima i židovski znanstvenici Max Born i James Franck, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku koji je postavio temelje göttingenške međunarodne reputacije u fizici. Obojica su otišli u inozemstvo, Born u Cambridge, njegov prijatelj i kolega Franck najprije u Baltimore, a zatim u Chicago, gdje će kasnije sudjelovati u Projektu Manhattan.

Dok je istaknutim znanstvenicima bilo relativno lako naći pomoć i nove radne mogućnosti u inozemstvu, to je njihovim mlađim kolegama bilo znatno teže. Na Sveučilištu u Berlinu radio je biolog Wilhelm Feldberg u svom laboratoriju na Institutu za fiziologiju, kada je pozvan u ured direktora. Direktor mu je uručio primjerak novog zakona i jednostavno rekao: “Vi ste Židov. Do podneva morate izaći odavde.” Feldberg, koji je na sveučilištu uživao velik ugled, protestirao je i ukazao na to da je upravo započeo novi niz eksperimenata. Njegov šef mu je velikodušno dopustio da dovrši svoj eksperiment i napusti sveučilište tek u ponoć.

No nisu svi kojima se prijetilo i koji su imali mogućnost za emigraciju zaista i napustili Njemačku. Max Planck se, na primjer, sa svoje 74 godine osjećao jednostavno prestarim da bi negdje drugdje počinjao iznova. Ostao je u Berlinu i ohrabrivao i druge znanstvenike da učine isto. Planck nije bio odan novim vladarima, nego starom pruskom idealu po kojem se većina njegove karijere orijentirala. Werner Heisenberg, najbriljantniji od mlađe generacije teorijskih fizičara, također je odlučio ostati i nastaviti svoju karijeru pod nacistima. Do danas se raspravlja o tome je li on kasnije Hitlerovoj vladi pomogao ili odmogao u pokušaju razvoja atomske bombe, no njegova odluka da ostane dovela je do raskida s mnogim prijateljima i kolegama, među njima i njegovim bivšim mentorom, Dancem Nielsom Bohrom.

Posebno kompliciran i slojevit slučaj bio je onaj velikog kompozitora i dirigenta Richarda Straussa. Vrlo brzo nakon Hitlerova dolaska na vlast šezdesetdevetogodišnji skladatelj dobio je ponudu da postane predsjednik novoosnovane Državne glazbene komore, tijela kojem su se zbog Gleichschaltunga morali priključiti svi glazbenici. Strauss je odmah prihvatio iako je osobno bio sve samo ne uvjereni nacist. Prezirao je smeđekošuljaše i njihov plebejski ukus te je bio odveć kozmopolit u duhu kraja 19. stoljeća, a da bi ga zanimala nacionalsocijalistička ideologija. Potpuno posvećen svojim kompozicijama, nije se zanimao za politiku. Njegova dvojica omiljenih libretista, Hugo von Hofmannsthal i Stefan Zweig, bili su, kao i mnogi njegovi prijatelji i njegova snaha, Židovi ili židovskog porijekla (Hoffmannsthal je imao djeda Židova).

Za naciste je imenovanje najslavnijeg njemačkog kompozitora bio propagandni trijumf. Od vremena Felixa Mendelssohna klasična je glazba bila jedno od najučinkovitijih sredstava asimilacije rastuće židovske buržoazije, a na tom polju još se osjećala jaka židovska prisutnost. Egzodus orkestralnih glazbenika, učitelja i solista, da i ne govorimo o “izopačenim” atonalnim skladateljima i jazzistima, ostavio je zjapeće rupe u glazbenom životu Njemačke. No istovremeno je otvorio karijerne mogućnosti mladim “arijskim” glazbenicima poput dirigenta Herberta von Karajana. Karajan je 1933. još bio dirigent u Ulmu, no nakon ulaska u nacističku partiju iste godine, doživio je strelovit uspon kao najmlađi vođa orkestra u Njemačkoj.

Nacionalsocijalistička vlada trebala je slavne ljude kako bi pokazala svijetu da njemačka glazba, i njemačka kultura općenito, nakon masovnog puštanja krvi još cvjeta, možda čak i više nego ikad. Trebalo je dokazati da je njemačka glazba i dalje tamo gdje su je smjestili Bach, Beethoven i Wagner: na vrhuncu civilizacije. No slavnih nije bilo dovoljno. Neki su bili Židovi, drugi su bili ljevičari, a neki poput dirigenta Fritza Buscha su nacionalsocijalistički sustav smatrali jednostavno odvratnim i odbijali su prisutnost u javnosti Hitlerova Reicha. Unatoč tome njemačka je glazba još raspolagala Berlinskom filharmonijom pod vodstvom legendarnog (i politički naivnog) dirigenta Wilhelma Furtwänglera i prešutnom potporom velikog majstora kasne romantike, Richarda Straussa.

Zašto se ostarjeli kompozitor upustio u pakt s vlašću koju je smatrao dijaboličnom? Možda je neku ulogu igrala mogućnost očuvanja svoje velike publike i suradnje s izvrsnim orkestrima, pjevačima i dirigentima te zadržavanja njegovih opera na programima najboljih pozornica. Navodno je htio obraniti njemačku glazbu i glazbenike, od kojih su mnogi bili Židovi, i spasiti ih od smeđekošuljaša. Vjerojatno su ti motivi doista igrali neku ulogu. U svakom slučaju, Strauss sigurno nije bio nesretan zbog činjenice da njegova služba njemačkoj umjetnosti ima tako ugodne posljedice za njegova vlastita djela.

(U idućem nastavku: Španjolski građanski rat)