SPORT I POLITIKA (1)

KAKO JE DOŠLO DO BOJKOTA OLIMPIJADE Stotine sportaša sa Zapada u Moskvi se natjecalo bez nacionalnih obilježja

Olimpijski odbori nekih zemalja ignorirali su naputak vlada i poslali sportaše, ali pod olimpijskom zastavom i bez sviranja himne njihove zemlje na dodjeli medalja

Na američkom Srednjem zapadu ožujak 1946. godine baš je ispao ugodan i svjež. Britanski ratni premijer, vidno omršavjeli Winston Churchill koji je šokantno izgubio prve poslijeratne izbore, bio je u posjetu SAD-u, gdje je držao predavanja po tamošnjim sveučilištima. Na sveučilištu Fulton u američkoj državi Missouri u društvu tadašnjeg američkog predsjednika Harrya Trumana 5. ožujka 1946. govorio je o poratnim međunarodnim odnosima te time postavio nove temelje političkih odnosa u poratnom svijetu, dok je SSSR i tada formirani sovjetski komunistički blok na istoka Europe proglasio opasnošću za slobodni svijet.

Od kraja najkrvavijeg rata u povijesti čovječanstva, Drugog svjetskog rata, nije prošlo ni pola godine. Oružje je utihnulo tek u kolovozu 1945. s porazom Japana (u Europi par mjeseci ranije, u svibnju), ali sve kontroverze i napetosti među ratnim saveznicima i pobjednicima, koje su tijekom rata tinjale i gurale se pod tepih zbog višeg interesa - pobjede nad zajedničkim neprijateljem - konačno su proključale na površinu. Više nije bilo “integrativnog” faktora - prijetećeg nacizma i japanskog militarizma - i pukla je ratna saveznička ljubav. Svojim govorom Sir Churchill je najavio početak jedne nove epohe, koja će označiti političke, društvene i socijalne odnose u drugoj polovici 20 stoljeća - “hladni rat”.

Zaoštravanje odnosa

“Od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu protegnula se željezna zavjesa preko kontinenta. Na drugoj strani su sve prijestolnice drevnih država Srednje i Istočne Europe”(Spomenut je tada i Beč jer je bila nejasna sudbine Austrije na čijem se teritoriju nalazila i Sovjetska okupacijska zona), rekao je legandarni britanski političar.

Stvari stoje ovako, prekoravao je ostarjeli, ali još uvijek lav vruće krvi, podižući kažiprst, to nije ta oslobođena Europa za koju smo se mi borili. To nije dovoljno za stalni mir, zaključio je Churchill popravljajući svoje naočale koje su mu klizile preko nosa. Odgovor nije trebalo izvlačiti kliještima. Tjedan dana kasnije sovjetski vođa Staljin oglasio se u moskovskoj Pravdi. Usporedio je dotadašnjeg britanskog saveznika s kojim je dijelio Europu s Hitlerom optuživši ga da huška na rat sa SSSR-om.

Uspostavljena je globalna geopolitička, strateška, gospodarska i ideološka konfrontacije, između tzv. istočnog i zapadnog bloka formiranih u postratovskoj Europi.

Sve to je postalo vrlo ideologizirano. Došlo je vrijeme u kojem je trebalo dokazati da je “naš” sistem pobjednički, bolji i napredniji u svemu od naoružanja, do auta, baleta, nogometa, sireva i čepova od pluta.

Nakon početnog ekonomskog uzleta, suparništvo sa Zapadom istočni je blok teško podnosio i zapravo stalno bio u podređenoj ulozi. I dok na Istoku traje stalni lov na (ideološke) vještice, gospodarska situacija nikada nije zadovoljavajuća, političkih sloboda nema. Na Zapadu je gospodarski bum, a socijalna i materijalna prava stanovništva rastu i iz “straha” od drugog bloka.

U hladnoratovska prepucavanja bile su upregnute sve snage društva i države. Trebalo je na svim poljima pokazati prednost svoje ideološke matrice. Sport je tako proglašen jednim od najvažnijih sastavnica blokovskog sučeljavanja. Olimpijske igre, te mnogi sportovi, poput šaha, košarke i hokeja postaju simbolima “hladnog rata”. Sport je postao rat drugim sredstvima i jednim od najbitnijih propagandnih sredstava u podijeljenom svijetu. Pobjede u sportskom nadmetanju postaju podjednako važne kao i političko nadmetanje, utrka u naoružanju i osvajanje svemira. Osvojena odličja trebaju potvrditi premoć jednog ili drugog bloka. Poseban fenomen hladnoratovske napetosti su epski susreti za titulu svjetskog prvaka u šahu, pogotovo Spaski - Fischer, Korčnoj - Karpov te Kasparov - Karpov. Hokej i košarka najpoznatiji su kolektivni sportovi koji su sve vrijeme blokovskih vremena bili njegovi stalni suputnici i šlag na hladnoratovsku kremu. Ni Jugoslavija nije bila lišena tog političkog sportskog suparništva s istočnim blokom, pogotovo nakon svađe sa Staljinom oko rezolucije IB-a 1948.

Više od nogometa

Utakmice sa SSSR-om uvijek su bile više od igre, kad je u pitanju nogomet, a pogotovo košarka. Prisjetit ćemo se u ovom feljtonu jedne od najvažnijih takvih utakmica koja je i dandanas urezana u socijalno sjećanje stanovnika bivše Jugoslavije, ostajući kultnim i simboličnim mjestom koje se ne može izostaviti kada se govori o Rezoluciji IB-a, odnosno sukobu Tito - Staljin. Bile su to utakmice nogometnih reprezentacije Jugoslavije i SSSR-a u finskom Tamperu na Olimpijskim igrama 1952.

Prestižno je bilo prebrojati medalje kao još jedan opipljivi utjecaj na vlastite građane. Ekonomski uspjesi mogli su se falsificirati, a konačno malo tko je u njih i vjerovao. Žetva je mogla podbaciti na poljima, ali nikada na stranicama “Pravde”. Izvještaji CK o većem standardu od američkog mogli su se potiho ismijavati u sebi ili u osami svoja četiri zida, ali egzaktnost olimpijskih medalja ili rezultat neke utakmice bilo je nešto što su i najoprezniji stanovnici iza željezne zavjese prihvaćali kao realnost.

No posebno mjesto u toj hladnoratovskoj eri imale su Olimpijske igre. Bojkoti dviju Olimpijskih igara - onih u Moskvi 1980. i u Los Angelesu 1984. - dio su hladnoratovskog mita i atmosfere. Bojk oti su potvrdili svu apsurdnost blokovskog nadmudrivanja i dokazali da su sva sredstva bila dopuštena u toj bespoštednoj borbi. Kada je Moskva, na zasjedanju MOO-a u Beču u listopadu 1974. godine dobila organizaciju Igara, bila je to prvorazredna senzacija. Prva zemlja iza željezne zavjese dobiva organizaciju tog najvažnijeg sportskog događaja na svijetu. U glasovanju Moskva je sa 39:20 pobijedila Los Angeles. Već i rezultat glasovanja dao je Rusima osjećaj nadmoći, ali čim je “komunistički Vatikan” dobio organizaciju XXII. Olimpijskih igara na Zapadu je počelo lagano brundanje protiv toga.

Napad na Afganistan

Bilo je to vrijeme konferencije Organizacije za europsku suradnju i sigurnost (OESS), čiji će završni akt biti potpisan 1975. godine u Helsinkiju. To je vrijeme detanta, pa i James Bond iz 1977. tijesno, da ne kažemo tjelesno, surađuje s atraktivnom KGB-ovom agenticom Anom Amasovom u filmu “Špijun koji me volio”. SSSR i zapadna Europa potpisuju prve velike naftne sporazume, a plinovodima sibirski plin počinje opskrbljivati SR Njemačku. Činilo se da se hladni rat ulazi u svoju nešto mlačniju fazu, ali uskoro se sve mijenja. Kako se datum Igara približavao, tako se tražio razlog za bojkot ili barem da se Rusima naribaju živci, i Sovjeti su ga, svojom nepromišljenošću, sami ponudili na tanjuru - napali su Afganistan.

Naime, u smiraj 1979. godine, na sam katolički Božić, Sovjetske trupe izvršile su agresiju na tu brdovitu azijsku državu, što je postao formalni razlog da SAD pozove na neodlazak na velebni moskovski stadion Lenjin.

Epske utakmice

Naime, tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter u siječnju 1980., ni koji dan nakon Sovjetskog upada u Kabul, predložio je da MOO promijeni zemlju domaćina Igara. Američki Lake Placide bio je domaćin zimskim igrama gdje se hladnoratovski naboj itekako osjećao, a sudbina je htjela da se u najpopularnijem kolektivnom sportu tih igara - hokeju na ledu u borbi za zlato - nađu baš SAD i SSSR. Ta epska utakmica bit će posebno opisana u nastavku feljtona. Carter je pojačao svoje zahtjeve čim je Olimpijska zastava prešla u ruke domaćina sljedećih ZOI 1984. - sarajevskog gradonačelnika Uglješe Uzelca. Carter je u britanskoj premijerki Margaret Thatcher našao vjernog antisovjetskog saveznika i bojovnika. Amerikancima i Britancima odmah su se pridružili mnogi saveznici iz NATO-a tadašnje Europske zajednice. Hladni rat ipak opravdava svoje ime. Nema popuštanja.

Carter odmah od američkih tvrtki uključenih u moskovsku Olimpijadu traži da prestanu s isporukom svojih proizvoda. Njemački socijaldemokratski kancelar Helmut Schmidt staje uz bok Carteru, ali ne povlači njemačke tvrtke koje su tada bile angažirane na gradnji novog moskovskog aerodroma Šeremetjevo 2 te brojnih hotela i borilišta, mada su glavna radna snaga na tim građevinama tada bili bauštelci iz bivše Jugoslavije i Turske. Podigla se velika prašina. Užarile su se telefonske linije između glavnih političkih središta. Carter u misiju nagovaranja na podršku bojkota afričkih i azijskih zemlja šalje veliku boksačku legendu Muhameda Alija, nekadašnjeg buntovnika protiv rata u Vijetnamu, a sada u službi hladnoratovskih blokovskih interesa. Turneja nije prošla baš uspješno. Čak štoviše, u Nigeriji je popustio te se moglo shvatiti da poziva na bojkot bojkota. SSSR je, pak s druge strane, za razliku o Alija bio konkretniji te obećavao razne povoljne kredite i bespovratnu pomoć vladama tih zemlja da odustanu od bojkota. Sportaši baš nisu dijelili taj hladnoratovski entuzijazam svojih vlada, a neki američki sportaši otvoreno su se tome protivili. No dogodio se presedan da su vlade nekih zemalja bojkotirale Igre, ali su ih njihovi Olimpijski odbori odlučili taj naputak negirati i poslali su sportaše u Moskvu, ali pod Olimpijskom zastavom, a umjesto nacionalne himne osvajačima medalja izvodila se himna Spirosa Samarasa. Bila je to mala pirova pobjeda Sovjeta. Tako je na užas željezne lady Velika Britanija poslala čak 170 sportaša, a to su učinili i Australija, Danska, Francuska, Italija, Nizozemska, Portugal, Španjolska, Švicarska, pa čak i “američki” Puerto Rico - zadavši priličan udarac Craterovoj doktrini. Pod svojim su zastavama od zapadnjaka nastupali samo Grčka, te neutralne Austrija, Finska i Švedska. Tako je moskovske Olimpijske igre bojkotiralo 65 država, a najbitnije su bile SAD, Argentina, Čile, Egipat, Japan, Južna Koreja, Kanada, Kenija, SR Njemačka, Norveška, Turska, Tajland, Izrael. Kina nije bojkotirala, ali nije došla jer je i inače odbijala nastup na Olimpijskim igrama. Mnogi su smatrali da bi Carter više naudio SSSR-u i iznervirao sovjetske čuvare ideološke čistoće da su sve te zemlje stigle u Moskvu, a ovako su na elegantan način izbjegli ne primiti svoje glavne sportske i političke konkurente, ali i zemlje s kojima tada SSSR nije imao diplomatske odnose. SAD je pokušao ublažiti štetu svojim dešperatnim sportašima te ih je u otužnoj svečanosti Bijela kuća nagradila počasnim medaljama, te organizirala alternativne Igre Liberty Bell Classic (Zvono slobode) u Philadephiji.

Djelomičan uspjeh

No čim su utihnule trijumfalističke fanfare s Crvenog trga (Igre su održane i to je već bila za Kremalj velika pobjeda sama po sebi, a bojkot je tek djelomično upalio), a ogromna maskota Igara, medvjedić Miše, odlepršao u nebo, počela su nagađanja i strepnje da se uvrijeđeni SSSR te njegovi sateliti neće pojaviti na Olimpijadi u Los Angelesu za četiri godine. Tadašnji predsjednik MOO-a, nekadašnji Francov ministar mladeži i prvi postfrankovski španjolski veleposlanik u Moskvi Juan Antonio Samaranch, koji je baš ustoličen nakon moskovskih Igara na tu poziciju, proveo je u avionu pola svog tadašnjeg života oblijetajući istočne dužnosnike pokušavajući spriječiti neminovno - još jedan bojkot i to drugi zaredom. Krnje Igre nisu odgovarale nikome. Hejdar Alijev, nekadašnji šef azerbajdžanskog KGB-a i član Politbiroa CK KPSS (nakon raspada SSSR-a dugogodišnji predsjednik neovisnog Azerbajdžan) uvjeravao je tada Samarancha da se “Rusi nikada neće spustiti na nivo Cartera”. No u ožujku 1983. američki predsjednik Ronald Reagan prvi put rabi sintagmu “imperij zla” za SSSR.

Tadašnji sovjetski vođa Jurij Andropov, samo mjesec dana kasnije, u goste poziva američku učenicu Samanthu Smith koja mu je pisala da se boji nuklearnog rata koji bi pokrenuo SSSR. Andropov je prima kako bi je razuvjerio i svoju zemlju prikazao kao zalog mira. U Poljskoj pak završava ratno stanje koje je počelo pučem generala Jaruzelskog. Sindikat Solidarnost se ne da ušutkati.

Igra živaca

Bila je to tek igra živaca jer su pred početak Igara u zemljama “narodne demokracije” odjednom počeli govoriti kako Amerikanci ne daju dovoljno sigurnosnih jamstava za “socijalističke” sportaše. U samom SSSR-u, pak, potpuna zbrka u Kremlju. U veljači 1984., dan nakon početka Igara u Sarajevu, umire Jurij Andropov nakon svega dvije godine na tronu. Njemu na smjenu dolazi još jedan iz konzervativne i učmale generacije kremaljskih vlastodržaca, boležljivi i bezidejni aparatčik Konstantin Černjenko, koji će umrijeti nepunih 13 mjesecu kasnije. U SSSR-u napukline u monolitu više se ne mogu sanirati.

Kada je službena sovjetska agencija TASS 8. svibnja 1984. izvijestila o “šovinističkoj antisovjetskoj histeriji u SAD-u”, i zadnji atom Samarancheve nade se rasplinuo. Predao se: Rusi, a s njima i svi iz njihova tabora ne dolaze. Doduše svojim dolaskom, prvi put, Kina mu je donekle zaliječila rane. Prvo su iz bratske Sofije kao zloguki glasnik najavili svoj nedolazak, onda je, dan poslije, slijedila Moskva, a potom pokorno jedan za drugim Varšava, Prag, Berlin, Havana, Ho Ši Min, Vientian, Pjongjang, Ulan Bator, Budimpešta, a Ceausescu je u Bukureštu podržao patrone iz Kremalj, ali je na kraju poslao svoje sportaše u Los Angeles. Pridružili su se još Libija, Iran, Angola i Etiopija. Sportaši s onu stranu Berlinskog zida poput onomad američkih nisu izražavali zabrinutost i negodovanje, već su svim srcem stali uz svoje rukovodioce. Moralo se tako. Kako bi Sovjeti ublažili štetu, organizirali su u Moskvi natjecanje Družba 84 u svim olimpijskim sportovima osim u nogometu. Nastupilo je 50 zemalja. Jugoslavija je nastupila na Igrama u Moskvi i Los Angelesu te pobrala najviše medalje u svojoj povijesti. U Moskvi 9, a u Los Angelsu čak 18 od kojih rekordnih 7 zlatnih. Inače, rezime tih hladnoratovskih borbi za medalje na Ljetnim i Zimskim igrama je sljedeći, od 1952. do 1992., od kada je i SSSR sudjelovao na Igrama (uključujući i medalje osvojene ne bojkotiranim Igrama) SSSR je osvojio 1204 odličja, a Amerikanci “tek” 1075.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 09:01