KAKO JE BOŽIĆ OSVOJIO DRŽAVU U KOJOJ SE KRŠĆANIMA DEKLARIRA TEK JEDAN POSTO STANOVNIKA Tamo gdje se rođenje Krista slavi prženom piletinom

Božić je kod nas u Hrvatskoj, kao i u ostatku kršćanskog svijeta velika stvar, blagdan svih blagdana. Kao zapadnjaci, tu činjenicu uzimamo zdravo za gotovo, vjerujemo da se radi o globalnoj pojavi pa se stoga rijetko pitamo što se u to vrijeme događa mnogo istočnije od nas, u Aziji, točnije Japanu, Zemlji Izlazećeg Sunca.

Kršćanstvo, zapravo, nije toliko prisutno u Japanu. Tek se jedan posto Japanaca deklarira kršćanima, zbog čega činjenica da Božić u njih nije državni praznik ima smisla. Japanci su velikom većinom budisti i šintoisti: prvi su time postali pod utjecajem redovnika iz Kine, dok je šintoizam nacionalna japanska vjera, to jest, prije način da se uspostavi veza s prošlošću i tradicijom, nego religija u zapadnom smislu riječi. Ipak, Božić je u Zemlji Izlazećeg Sunca tijekom cijelog prosinca prisutan na svakom koraku, i unatoč malom postotku “pravih” kršćana, veseli mu se svako japansko dijete.

U poslijeratnom razdoblju, nakon dvije atomske bombe i kompletno razorene infrastrukture, Japan je krenuo u obnovu. U roku od nekoliko desetljeća postao je druga najjača ekonomska sila na svijetu, a razvoj je bio toliko strelovit da je već 80-ih godina opasno konkurirao SAD-u za titulu prve i najjače. Narastao je i standard, a Japanci su uskoro poprimili navike zapadnog konzumerizma koje su si sada itekako mogli priuštiti: moda, hrana, auti i ostala luksuzna dobra sa Zapada postala su dio japanske svakodnevice.

Blagdanski stol uz KFC

Božić ondje ima zaista malo veze s vjerskim običajima i religijom kao takvom: kako je na Zapadu postajao sve vezaniji uz darivanje i potrošnju, kao takav se proširio i do Japana. Japanci možda nisu razumjeli vjerske aspekte Božića, ali im se, razumljivo, svidio koncept Coca-Cola Božića, ili u slučaju Zemlje Izlazećeg Sunca, KFC Božića.

Najzanimljivija priča o tome kako se Božić u Japanu susreo s potrošnjom (u kontekstu trženja financijske koristi od tog, u Zemlji Izlazećeg Sunca, novog praznika) jest ona o uspjehu američkog lanca brze prehrane Kentucky Fried Chicken, odnosno KFC.

Prvi restoran u kojem se poslužuje glasovita pržena piletina u Japanu je otvoren sedamdesetih godina, a vodio ga je stanoviti gospodin Takeshi Okawara. Jednom je prilikom poduzetni Okawara načuo razgovor svojih posjetitelja, stranaca, koji su razgovarali o tome kako im je neopisivo žao što za Božić nisu mogli jesti pečenu puricu. Urbana legenda kaže da se te noći Okawara trznuo iz sna i osmislio koncept Party Barrela - velikog paketa punog različitih jela, u prvom redu piletine po kojoj je taj restoran i poznat, a koji će se prodavati upravo za Božić. Tu je ideju popratio i marketinškom kampanjom i džinglom “Kurisumasu ni wa Kentakkii”, u prijevodu “Kentucky za Božić”, a njegov je Party Barrel ubrzo postao nacionalno popularan.

I tako od sredine sedamdesetih pa sve do dan danas, Japanci čekaju u redu da bi naručili fast food piletinu, rezerviraju mjesta u KFC restoranima ili odnose kući poprilično skupe Party Barrele i jedu ih u krugu obitelji. A koliko su zapravo popularni govori činjenica da je trećina godišnjeg prihoda KFC-a u Japanu dolazi upravo od tih božićnih paketa. Okawara, koji se inače školovao i na Harvardu, nakon toga je postao izuzetno uspješan biznismen. Na koncu je završio kao predsjednik uprave tog istog lanca u Japanu, a KFC-jev se božićni paket nametnuo kao obavezni lik na gotovo svakom blagdanskom stolu. Tako se, izgleda, stvaraju tradicije.

Valentinovo za Božić

Osim pečenom piletinom, brojni Japanci Božić obilježavaju odlaskom na spoj, obično finu večeru na kojoj se daruju, što obilježavanje Kristovog rođenja u Japanu, zapravo, čini sličnijim našem Valentinovu nego Božiću. Inače, zanimljivo je da ondje za Valentinovo žene daruju muškarce, a ne obrnuto, kako je uobičajeno na Zapadu.

Dok je Japan bio na vrhuncu svoje ekonomske moći, kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, bilo je iznimno popularno za Badnjak odsjesti te večerati u jednom od tada najpopularnijih hotela u Tokiju - hotelu Akasaka Prince. Imućni sretnici za taj su provod odvajali stotine tisuća jena, odnosno tisuće dolara. Taj hotel, nažalost, više ne postoji, no mnogi drugi diljem glavnog grada i zemlje nude posebne božićne ponude i večere.

Osim što ljubavnici daruju jedni druge, daruju se i djeca, čije je uzbuđenje vezano uz trganje šarenih omota postalo neizostavan dio Božića. Baš kao i nama, i njima tijekom badnje noći poklone donosi Djed Mraz, ili kako ga oni nazivaju, Santa-san, to jest, gospodin Santa, izvedeno od engleskog Santa Claus. Božić si čestitaju govoreći “Meri Kurisumasu” ili skraćeno “Meri Kuri”, a radi se, naravno, o japanskoj izvedenici engleske varijante “Merry Christmas” - u japanskom jeziku, očekivano, ne postoji riječ za Božić.

Jelka na japanski način

Još jedno blagdansko obilježje koje su preuzeli od Zapada su i božićne pjesme, pa tako stihovi klasika kao što su “Last Christmas” i “White Christmas” suptilno, ali i neprekidno dopiru iz dućana, kavana, restorana... U slastičarnama i marketima je, pak, izuzetno popularna božićna torta, kolač od biskvita prekriven šlagom i ukrašen blagdanskim motivima kao što je, primjerice, jelka. Također, i mnogi dućani, trgovi unutar velikih poslovnih zgrada i trgovačkih centara kite jelke, a takve su često predivno ukrašene i pedantno uređene u skladu s japanskom preciznošću i okom za estetiku.

Iako Božić u Japanu nije blagdan niti neradni dan, blizu je dva druga praznika: 23. prosinca slavi se rođendan cara Akihita, što je, naravno, nacionalni praznik, a ne radi se niti na Novu godinu. Ona je, pak, u Japanu najvažniji od svih praznika. Na izlazak iz stare i ulazak u Novu godinu, Japanci gledaju s istom ozbiljnošću i veseljem kao i mi na Božić. Zadnje sekunde godine na izmaku dočekuju u hramu i mole se za što bolju sreću u godini pred njima. Oko dva najpoznatija hrama u Tokiju, Senso Ji i Meiji Jingu (prvi je budistički, a drugi šintoistički) skupi se na stotine tisuća ljudi koji, u dobrom raspoloženju i u društvu obitelji i prijatelja čekaju u redu.

Za mlađu su populaciju, baš kao i na Zapadu, organizirani tulumi u klubovima i lokalima svakog kvarta. Tu večer policija obično muku muči s održavanjem reda i prometa na poznatom raskršću u Shibuyi, “braneći ga” od silnih slavljenika i turista koji odaberu to poznato mjesto za doček. Idućeg dana, na samu Novu godinu, jedu se tradicionalna jela poput rižinog kolača “mochi”.

Iako s Japanom veze nema i unatoč tome što će važnost Nove godine biti nemoguće nadmašiti, Božić je u Japanu postao neizostavan dio prosinačkog ambijenta. Tako, na primjer, Tokyo Sky Tree, druga najveća zgrada na svijetu, bude osvijetljena u bojama Božića, a pokoji dobronamjernik stavi kapu Djeda Mraza na kip ponekog budističkog božanstva.

Japanci su, čini se, u potpunosti prigrlili Božić i mnoge aspekte tog kršćanskog blagdana, ali bez da su previše ulazili u pozadinsku problematiku. No, možda je tako i bolje. Tokio je ovih dana pravi božićni grad, a čini se da će takav biti još mnogo godina.