DOAJEN DIPLOMACIJE

Kako će završiti rat u Ukrajini? Kissinger iznio 3 scenarija: ‘Zelenski me napao, ali zapravo je prihvatio moju ideju!‘

Kissinger i Roberts su obradili niz tema, od Ukrajine i politike prema Kini pa do toga kako povijest pamti važne ličnosti.

Henry Kissinger

 Stephane De Sakutin/AFP

Iako bi se možda trebao malo više odmarati, 99-godišnji Henry Kissinger, doajen američke i svjetske politike, tako ne razmišlja. Govori na svjetskim skupovima, piše knjige, iznosi kontroverzne prijedloge koji djeluju kao da želi pomoći Vladimiru Putinu, a povremeno daje i intervjue.

U subotu je u britanskom konzervativnom tjedniku The Spectator opširno razgovarao s Edwardom Robertsom, jednim od najpoznatijih povjesničara današnjice, piscem uspješnih biografija Winstona Churchilla, Napoleona i knjige o tome kako je Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

Kissinger i Roberts su obradili niz tema, od Ukrajine i politike prema Kini pa do toga kako povijest pamti važne ličnosti.

Roberts: Henry, u Davosu ste rekli da bi se crta razdvajanja između Rusije i Ukrajine trebala vratiti na status quo ante jer bi nastavak rata preko te točke mogao pretvoriti u rat ne za slobodu Ukrajine, već u rat protiv same Rusije. Zbog toga ste bili dosta kritizirani, i to ne samo od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Kako će svijet pronaći novu ravnotežu nakon ovoga, kako god rat završio?

Kissinger: Svrha izjave iz Davosa bila je ukazati da se treba suočiti s pitanjem ratnih ciljeva prije nego što ga zamah rata učini politički neupravljivim. Kada je Zelenski komentirao, nije pročitao što sam rekao. U svojim posljednjim izjavama on je u biti prihvatio ono što sam iznio u Davosu. Dao je intervju za Financial Times [7. lipnja] u kojemu je u osnovi prihvatio osnovni okvir, koji je takav da postoje tri moguća ishoda ovog rata, i sva tri su još uvijek donekle otvorena.

Ako Rusija ostane gdje je sada, osvojit će 20 posto Ukrajine i većinu Donbasa, glavnog industrijskog i poljoprivrednog područja, te pojas zemlje uz Crno more. Ostane li tu, bit će to pobjeda, unatoč svim neuspjesima koje su doživjeli na početku. A uloga NATO-a neće biti tako odlučujuća kao što se ranije mislilo. Drugi ishod je da se Rusija pokuša istjerati s teritorija koje je stekla prije ovog rata, uključujući i Krim, a onda će se postaviti pitanje rata sa samom Rusijom, ako se rat nastavi. Treći ishod, koji sam skicirao u Davosu, a koji je, po mom dojmu, Zelenski sada prihvatio, jest ako ljudi mogu spriječiti Rusiju da postigne bilo kakva vojna osvajanja i ako se linija borbe vrati na poziciju s koje je rat počeo, onda će sadašnja agresija biti vidljivo poražena. Ukrajina će se obnoviti u obliku u kojem je bila kad je rat počeo, prema liniji razdvajanja nakon 2014. Bit će ponovno naoružana i usko povezana s NATO-om, ako ne i dio njega, a preostala pitanja mogla bi se prepustiti pregovorima. Bila bi to situacija koja je neko vrijeme zamrznuta. No, kao što smo vidjeli u ponovnom ujedinjenju Europe, tijekom određenog vremena se dogovori mogu postići.

image

Henry Kissinger i Vladimir Putin

Alexei Druzhinin/Sputnik Via AFP

Roberts: Može li to biti još jedna situacija u Sjevernoj/Južnoj Koreji koja traje već sedamdeset godina?

Kissinger: Pa, govorimo o samo 2,5 posto Ukrajine i Krimu, što je još 4,5 posto, čiji je odnos prema regiji drugačiji od onog čistog Ukrajinca, jer je ruski već stotinama godina. Neću davati sud o tome kakav bi trebao biti ishod pregovora. No, ako saveznici uspiju pomoći Ukrajincima da istjeraju Ruse s teritorija koje su osvojili u ovom ratu, morat će odlučiti do kada će se rat produžiti.

Roberts: Ali, niti jedan od ta tri ishoda zapravo ne kažnjava Putina za njegovu agresiju, zar ne?

Kissinger: Upravo suprotno. Ako rat završi kao što sam skicirao u Davosu, mislim da će to biti značajno postignuće za saveznike. NATO će biti ojačan dodavanjem Finske i Švedske, stvarajući mogućnost obrane baltičkih zemalja, dok će Ukrajina imati najveće konvencionalne kopnene snage u Europi povezane s NATO-om ili njegovom članicom. Rusiji će biti pokazano da strah koji se nadvio nad Europom od Drugog svjetskog rata, od ruske vojske - konvencionalne vojske koja bi prodrla u Europu preko utvrđenih granica - može biti spriječen NATO-ovom konvencionalnom akcijom. Po prvi put u novijoj povijesti, Rusija bi se morala suočiti s potrebom suživota s Europom kao entitetom, umjesto da Amerika bude glavni element u obrani Europe sa svojim nuklearnim snagama.

image

Xi Jinping

Selim Chtayti/AFP

Roberts: Nedavno smo obilježili 50. godišnjicu vašeg tajnog posjeta Kini u veljači 1972., a od tada ste vrlo duboko povezani s ovom državom. Kako bi se Zapad danas trebao odnositi prema Kini? Što mislite o politici konfrontacije Trumpove administracije s Kinom?

Kissinger: Čini se da Sjedinjene Države od Trumpa vode svoju politiku prema Kini na principu da, ako izgradite saveze oko Kine, to će Kineze uvjeriti da prihvate pravila ponašanja koja su razvijena na Zapadu. Ali pristup Kine razlikuje se od europskog pristupa politici. Europski pristup kreirale su relativno male zemlje koje su vodile računa o utjecaju okolnih zemalja na njih te su stoga zahtijevale stalne prilagodbe odnosa snaga. Povijest Kine tijekom tisuća godina je povijest zemlje koja je dominantna u svojoj regiji po veličini. To je stvorilo stil vanjske politike u kojem traže svoj utjecaj kroz razmjere svojih postignuća, veličanstvenost svog ponašanja, ojačano vojnom silom gdje je to potrebno, ali ne i njome dominirano. Dakle, dugoročna politika s Kinom treba dva elementa: jedan je dovoljna snaga, tako da kineska sila, kad god počne postajati dominantna, dobije adekvatnu protutežu. Ali u isto vrijeme, koncept u kojem Kina može smatrati da ima ravnopravan tretman i kao sudionica u sustavu.

Roberts: Ne mislite da Bidenova administracija to trenutno uspješno radi?

Kissinger: Čini se da pokušava započeti dijalog, ali američka administracija ga obično započinje izjavom o kineskim nedjelima. Naglasak na problemu Tajvana proizvest će sukob. Ne znam što će proizići iz rasprava koje se, čini se, vode, ali trenutno mislim da smo u zastoju.

Roberts: Mislite li da Bidenova administracija radi dobar posao s iranskim nuklearnim pregovorima?

Kissinger: Jako sam sumnjao u izvorni nuklearni sporazum. Mislio sam da će iranska obećanja biti vrlo teško provjeriti i da su razgovori doista stvorili obrazac prema kojem je nuklearno jačanje moglo biti malo usporeno, ali postalo neizbježnijim. Kao rezultat toga, zemlje u regiji, posebice Izrael kao glavni neprijatelj Irana, ali i Egipat i Saudijska Arabija, bit će natjerane na reakcije koje bi situaciju mogle učiniti mnogo eksplozivnijom. Sada, problem s postojećim nuklearnim pregovorima je u tome što je vrlo opasno vraćati se na sporazum koji je u početku bio neadekvatan - modificirati ga u smjeru koji ga čini očigledno podnošljivijim za protivnika. Dakle, sve brige koje sam imao s izvornim ugovorom, imat ću i sada. Još nisam vidio uvjete, ali zapravo nema alternative eliminaciji iranske nuklearne sile. Ne postoji način na koji možete postići mir na Bliskom istoku s nuklearnim oružjem u Iranu, jer prije nego što se to dogodi, postoji velika opasnost od prevencije od strane Izraela, jer Izrael ne može čekati na mjere odvraćanja. Može si priuštiti samo jedan udarac. To je inherentni problem krize.

Roberts: U našem posljednjem intervjuu za Spectator 2014. spomenuli ste rat u kibernetičkom prostoru kao sljedeću granicu. Što mislite, koliko je to sada ozbiljna prijetnja?

Kissinger: Mislim da je povijesno gledano, jedinstveni aspekt suvremenog svijeta takav da tehnologija sada proizvodi imperative konfrontacije i ekstremne sposobnosti da uništi civilizaciju kako je mi razumijemo. Te su složenosti pojačane činjenicom da ne postoji iskustvo korištenja tog oružja. Kombinacija njihove destruktivnosti i autonomije ovih oružja koja imaju sposobnost odabira vlastite mete i sposobnost utvrđivanja vlastite opasnosti, nameće nužnost ograničavanja njihova dometa. Ali to se ne događa u ovom trenutku: nema razgovora između zemalja visoke tehnologije. To je jedan od glavnih zadataka za sljedeću fazu vanjske politike koji se ne može izbjeći. Pitanje je samo hoće li se to dogoditi nakon neke katastrofe ili prije nje.

image

Richard Nixon

Michael Evstafiev/AFP

Roberts: Državnik s kojim ste najviše radili bio je Richard Nixon. U svojoj posljednjoj knjizi dajete općenito njegov simpatičan portret, koncentrirajući se na njegovu vanjsku politiku, ali također vam je prilično jasan njegov karakter i njegove mane. Kakav je bio kao osoba?

Kissinger: Nisam poznavao Nixona kad me imenovao, što je samo po sebi bilo izvanredno jer sam prethodnih 15 godina bio glavni savjetnik za vanjsku politiku Nelsona Rockefellera, koji je bio glavni Nixonov protivnik. Nixon je bio čovjek značajne inteligencije, značajne hrabrosti, i koji je imao običaj razmišljati. U isto vrijeme, imao je osjećaj osobne nesigurnosti vis-à-vis bilo koje skupine ljudi s kojom je imao posla, što ga je navelo da u izvršavanju svoje dužnosti svoje glavne naloge izdaje neizravno preko izaslanika, ili putem pisanih dokumenata. I tako se u privatnim razgovorima s njim nikada nije moglo do kraja reći kakve bi on rezerve mogao imati, jer ih nije izrazio kako bi izbjegao sukob licem u lice. Ali bio je vrlo odlučan. Ako je bio u pripremljenom okruženju u kojem je u svom umu postavio nacrt onoga što želi postići, Nixon bi mogao biti vrlo učinkovit. Što se tiče davanja i primanja mišljenja unutar administracije, to je bio najunikatniji oblik vlasti u kojem sam ikada služio. Imali smo učinkovite rezultate, ali postojao je jaz na ljudskoj razini. Bio je to jaz u prijenosu, a ne jaz u percepciji.

Roberts: Što mislite, što je Nixon geostrateški postigao?

Kissinger: Kada je došao na dužnost, bilo je 500.000 Amerikanaca u Vijetnamu i 50.000 u tranzitu. Smatrao je da je mentalni, politički i strateški problem: kako povući te ljude bez izdaje pojedinaca u Vijetnamu koji su riskirali svoje živote stavljajući svoju sudbinu uz demokraciju. Dakle, jedino pravo pitanje za Nixona i mene u Vijetnamskom ratu bilo je možemo li povući te snage pod uvjetima u kojima je nekomunistički dio Vijetnama dobio stvarnu političku priliku da se održi. Po mom mišljenju, on je to postigao, a onda se to srušilo ne u Vijetnamu, već u Washingtonu kao rezultat Watergatea. Drugo, Nixon je zamislio da kada imate dva protivnika, Kinu i Rusiju, treba pokušati vidjeti mogu li se otkriti njihova neslaganja i stoga uvesti Kinu u globalni politički sustav. I što god se otada dogodilo, svakog od njih je natjeralo da razmisli o rivalstvu s ideološkim partnerom. Treće, na Bliskom istoku uspio je podijeliti mirovni proces, koji se smatrao jedinstvenim naporom, na pristup korak po korak iz kojeg je proizašao niz mirovnih sporazuma. To je omogućilo Americi da igra ulogu kakvu je Britanija imala prije Sueske krize, kao oblikovatelj politike. Do kraja Nixonovog mandata, Amerika je imala vodeću ulogu.

Dakle, on je bio snažan zagovornik američke obrane, ali je u isto vrijeme bio pristaša pregovora o kontroli naoružanja jer je želio održati aktualnom potrebu suočavanja sa sposobnošću uništenja čovječanstva. Također je želio iskoristiti te pregovore kao sredstvo za educiranje protivnika, ali preduvjet za to je bila velika odlučnost kada je izazvan. Stoga je imao hrabrosti staviti naše snage u stanje pripravnosti u jordanskoj krizi 1970. i u bliskoistočnoj krizi 1973. Provodio je politiku u indijsko-pakistanskoj krizi suočenoj s gotovo univerzalnim neprijateljstvom, po načelu da oni ne žele da se Sovjetski Savez pojavi kao ključna zemlja u Južnoj Aziji. Iako za postojalo privremeno razdoblje koje nas je stavilo u opoziciju s Indijom, nakon završetka krize, prepoznali smo da je Indija glavna, nacionalna država u regiji.

Roberts: Što mislite, kako ćete ostati zapamćeni u povijesti?

Kissinger: Zaista nisam razmišljao o tome jer je moj život imao nepovezan obrazac: nije išao ravnom linijom od mjesta gdje sam krenuo do mjesta gdje sam završio. Kao tinejdžeru nije mi palo na pamet da ću jednog dana biti državni tajnik. Ja sam, instinktivno, zagovornik uvjerenja da je Amerika - sa svim svojim nedostacima - bila snaga dobra u svijetu i da je neophodna za stabilnost svijeta. Upravo sam u tom području uložio svoj svjestan napor. Moji napori stalno su bili usmjereni na učenje o pojmovima diplomacije i povijesti prekrivene dubokom zahvalnošću zemlji koja je mojoj obitelji omogućila dolazak onamo.

Također ovisi o promjenama koje dolaze u tehnologiji i umjetnoj inteligenciji koje će diktirati kakav će biti povijesni pogled za stotinu godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2022 01:57