Godine 2017. novoizabrani francuski predsjednik Emmanuel Macron iznio je svoju veliku viziju uloge Francuske u budućnosti Europe. Govoreći na Sveučilištu Sorbonne, požalio se da Europljani "svu svoju energiju koncentriraju na francuske unutarnje podjele."
Upozorio je da Europa gubi vrijeme na "građanske ratove", pri čemu je mislio na beskrajna neslaganja unutar Europske unije oko financijskih sredstava i proračunskih ograničenja. ako bi stvorio "jaku Europu" sposobnu voditi na svjetskoj pozornici, Macron je predložio svoje rješenje: Centralizirana EU sa zajedničkim političkim, ekonomskim i društvenim modelom - u biti EU ponovno stvorena prema vlastitoj slici Francuske - umotana u još jednu duboko ukorijenjenu francusku ideju - bloka koji je strateški autonoman od Sjedinjenih Država.
Svatko tko je makar na trenutak pratio francuske rasprave prepoznat će ovo kao udžbenik francuskog etatizma - s nekoliko ažuriranja koje pažljivo vode računa o digitalnoj, ekološki osviještenoj eri.
Srećom po EU, događaji u protekloj godini razotkrili su koliko su, u suštini, poželjne Macronove ideje. Emmanuel Macron mnogo je izgubio na vlastitom kredibilitetu u posljednjih godinu dana. Njegova pogrešna procjena Vladimira Putina, njegove floskule o miru, distanciranje Francuske od bilo kakve veće uloge u otporu ruskoj invaziji smrtno su potkopali povjerenje u Francusku u cijelom europskom bloku, piše Foreign Policy.
Međutim, među čuvenom homogenom francuskom elitom, Macronov debakl u Ukrajini nije potaknuo preispitivanje europske politike. Zapravo, čini se da se dogodilo upravo suprotno. Opkoljen grupnim razmišljanjem o ulozi Francuske u Europi, Macron ili ne želi ili nije u stanju ponovno redefinirati položaj Francuske u Uniji koja je transformirana ratom u Ukrajini.
Najnoviji dokaz Macronovih pogrešnih procjena ponovni je pokušaj Francuske da nametne etatistički ekonomski model drugim državama članicama EU-a. Navodni uzrok je američki Zakon o smanjenju inflacije (IRA), paket industrijskih subvencija i zaštite koji je izazvao veliku zabrinutost u Europi zbog nepoštene konkurencije i budućnosti transatlantske trgovine.
Za Macrona i francuske protekcioniste u Europskoj komisiji, to je prilika da nametnu svoje anti-konkurentske, antiatlantske impulse ostatku bloka.
Vizija Pariza
Slično ovome, nedavno pokretanje industrijskog plana EU-a, Green Deal, imalo je za cilj podržati europsku industriju u smjeru ostvarenja budućih klimatskih ciljeva. No isti je brzo postao podloga za mnogo širi politički i ekonomski sukob u Europi - onaj između francuskog intervencionizma i tradicionalnog fokusa Bruxellesa na globalnu trgovinu i politiku konkurencije kao pokretače ekonomske ekspanzije. Budući da su prioriteti Bruxellesa uglavnom usredotočeni na jednake uvjete za sve, isti također djeluju i kao čuvari jednakosti između velikih i malih država članica EU-a, što jako smeta Parizu.
Vizija Pariza je sljedeća - samo intervecionistička industrijska strategija vođena subvencijama. Francuzi nastoje iskoristiti europske strahove da će biti izbrisani i nadjačani od strane američkih rivala pa te iste strahove koristi kako bi nadjačala otpor u drugim državama članicama.
Europski povjerenik za unutarnje tržište Thierry Breton, Francuz blizak Macronu, predlaže ""izravnu, brzu i fleksibilnu proračunsku potporu dobro identificiranim projektima od interesa za suverenitet EU u bilo kojem sektoru našeg industrijskog spektra." Rječnikom lišenim briselskog uvijanja - to je staro francusko vino u novim bocama, koje predlaže da se političarima i birokratima dopusti da izaberu državne prvake u svakoj industriji. Svatko tko misli da bi ovo moglo uspjeti trebao bi pogledati dugu povijest Francuske koja sadrži i čuva skupe neuspjehe koji su je ponizili svaki put kad je pokušala igrati ovu igru.
Ne samo da je francuski prijedlog osuđen na neuspjeh u inovativnoj ekonomiji 21. stoljeća, već također tjera druge države članice da preispitaju Macronove motive, piše Foreign Policy. Više od svega, pristup Pariza odražava francusku ekonomsku nesigurnost. S francuskim javnim dugom koji se približava 120 posto BDP-a (gotovo duplo više nego u Njemačkoj) i porezima koji već gutaju nevjerojatnih 47,3 posto gospodarske proizvodnje (drugi najveći teret u EU), Francuskoj ponestaje novca da nastavi financirati svoj ekonomski model glomazne države.
Opsjednutost Pariza industrijskim subvencijama odražava onemoćao proizvodni sektor koji sada čini samo 11 posto industrijske proizvodnje u EU. Čak je i francusko vodstvo u nuklearnom sektoru - jedna od rijetkih tamošnjih priča o gospodarskom uspjehu - održano samo zahvaljujući nedavnoj i to skupoj renacionalizaciji Électricité de France (EDF), francuskog nuklearnog operatera koji stvara gubitke i opterećen je dugovima.