Bivši zamjenik glavnog tajnika za politiku u Parlamentarnoj skupštini NATO-a i direktor Odbora za obranu i sigurnost u istoj instituciji te izvanredni profesor političkih znanosti na Sveučilištu Florida, Zachary Selden, komentirao je za portal War on the Rocks pridruživanje Švedske i Finske NATO savezu te kaže kako bi to moglo pomaknuti fokus Saveza prema sjeveru i rezultirati napetostima među ostalim članicama Saveza.
Na početku svoje analize, prisjetio se sastanka parlamentarnih zastupnika država NATO članica i njihovih švedskih kolega otprije 15 godina na kojem se, među ostalim, razgovaralo i o sudjelovanju Švedske u operacijama NATO saveza.
Na pitanje zašto se, s obzirom na već postojeću razinu partnerstva, jednostavno ne priključe Savezu, jedna je švedska zastupnica odgovorila da vrijeme nije pogodno za tako nešto s obzirom na tadašnju sigurnosnu situaciju te da je bolje 'ne talasati'.
U međuvremenu su i Švedska i Finska itekako odlučile 'zatalasati'. Činjenica da su se dvije neutralne države koje se nalaze u blizini Rusije baš sada odlučile priključiti Savezu, ima strateške implikacije, no - suprotno od onoga što mnogi kažu - širenje Saveza primanjem te dvije nove članice donijet će značajno više promjena od prethodnih proširenja.
Prethodna proširenja bila su dio integracija država središnje i istočne Europe u zapadne institucije, poglavito Europsku uniju, a ne eksplicitni način zaštite od Rusije. No Švedska i Finska se sada priključuju NATO-u isključivo zbog zaštite koju bi dobili u svjetlu nedavne ruske agresije.
To će vjerojatno izazvati tenzije u Savezu između onih članica usredotočenih na izgradnju europske strateške autonomije, posebno Francuske, i onih koje su zabrinute za očuvanje snažnih transatlantskih sigurnosnih odnosa koji se uvelike oslanjaju na vojnu moć SAD-a. Da su Švedska i Finska uvjerene u sposobnost Europske unije da ostvari smislenu stratešku autonomiju podržanu vojskom, tada ne bilo potrebe za priključenjem NATO-u. Nadalje, Švedska i Finska Savezu doprinose značajno više u financijskom i vojnom smislu od članica koje su se pridružile u prošlom krugu proširenja i oblikovat će NATO u skladu sa svojim interesima koliko god budu mogli. To će najvjerojatnije dovesti do veće zračne i pomorske prisutnosti NATO-a na Baltiku, kao i većoj usredotočenosti NATO saveza na Arktik. U oba slučaja, Švedska i Finska će zauzeti pozicije bliske Velikoj Britaniji, što ima poseban politički značaj u post-Brexit eri.
Nisu sva proširenja NATO saveza ista
Švedska i Finska sada se priključuju NATO-u zbog pojačanog osjećaja ranjivosti u svjetlu ruske invazije na Ukrajinu. No ono što možda i nije očito, je to da ruske vojne akcije nisu bile glavni faktor koji je u Savez privukao članice središnje i istočne Europe u prošlom krugu proširenja.
NATO se proširio nakon Hladnog rata na zahtjev samih budućih članica. 1999. Savezu su se priključile Poljska, Mađarska, i Češka. 2004. priključile su se bivše članice Sovjetskog saveza Estonija, Latvija i Litva, kao i Slovenija, Slovačka, Bugarska i Rumunjska. Albanija i Hrvatska ušle su u NATO 2009., a Crna Gora i Sjeverna Makedonija 2017., odnosno 2020. godine.
U svim tim slučajevima, priključenju je prethodio dugačak proces kojim se trebalo osigurati da nove članice prvo zadovolje određene standarde. U pitanju nisu bile samo vojna kompatibilnost i sposobnost, već i snaga demokratskih institucija. Svaka zemlja koja se željela pridružiti, prošla je kroz opsežan Akcijski plan za koje se vrijeme stalno ocjenjivao njihov napredak u područjima poput izgradnje neovisnog sudstva, organiziranja transparentnih izbora i kreiranja tržišne ekonomije. Mnoge od tih stvari nisu direktno povezane s vojnim savezom, no to samo naglašava da je NATO i politički, a ne samo vojni savez.
Mnogi od zahtjeva stavljenih pred potencijalne nove zemlje članice, bile su u skladu s reformama koje su morale poduzeti kako bi se priključile Europskoj uniji, što je bila glavna poanta za mnoge od tih država.
U 2000-ima, članstvo u EU mnoge od ovih zemalja smatrale su značajnijom nagradom, a ispunjavanje kriterija za članstvo u NATO-u bilo je sredstvo za postizanje tog cilja. Ispunjavanje ključnih točaka u Akcijskom planu, bio je način da se ostvari napredak prema usvajanju pravne stečevine Europske unije, mnogo opsežnijeg paketa reformi koje svaka kandidatkinja za članstvo u EU mora izglasati kao zakon. Na članstvo u NATO-u gledalo se kao na značajan korak naprijed na putu prema članstvu u EU, a o tome se često raspravljalo kao o dijelu paketa koji vodi prema tzv. 'euroatlantskim integracijama'.
Sigurnost od ruskih akcija i zaštita teritorijalnog integriteta su bile jasan prioritet baltičkih država, no mnoge zemlje koje su se priključile NATO-u u posljednjih 20 godina ne graniče s Rusijom i više su se bavile integracijom u EU, nego eventualnom ruskom prijetnjom. Važno je sjetiti se da kad se dogodilo najveće proširenje NATO-a 2004. godine, NATO i Rusija su unaprijedili svoj odnos i kreirali Vijeće NATO-a i Rusije, Rusija je imala punu diplomatsku misiju u sjedištu NATO-a, a na predsjednika Vladimira Putina se uglavnom gledalo kao na reformatora. Ukratko, većini članica koje su se priključile Savezu između 1999. i 2020. nedostajalo je financijskih i vojnih sredstava da bi nešto značajno doprinijele NATO-u, te im je veća briga bila kako postati dio Zapada, nego kako se zaštititi od Rusije. Te su zemlje imale ograničene sposobnosti i želje da mijenjaju Savez i to što su postale članice, za njih je uglavnom bilo dovoljno.
Finska i Švedska imaju malo toga zajedničkog s državama koje su se priključile NATO-u nakon Hladnog rata. Te se dvije zemlje Savezu priključuju isključivo kako bi dobile zaštitu američkih vojnih snaga. To nisu demokracije koje se žele priključiti europskim strukturama - to su već otprije vrlo razvijene tržišne ekonomije i dugotrajne članice Europske unije. Njihova vojna i obrambena industrija superiornije su u odnosu na mnoge druge članice. Kao neutralne zemlje, nakon kraja Hladnog rata su zadržale svoje vojne kapacitete u značajno većoj mjeri od mnogih drugih europskih članica. Ti faktori će u velikoj mjeri utjecati na njihove izravne i neizravne doprinose Savezu i osigurati im više utjecaja nego državama koje su se priključile u ranijim proširenjima. Švedska i Finska donose značajna financijska i vojna sredstva i tu će činjenicu jamačno iskoristiti u raspravama unutar Saveza.
Interesi i utjecaj Švedske i Finske
NATO se financira izravnim financijskim doprinosima članica i, što je još važnije, neizravnim doprinosima u smislu vojnog osoblja i opreme koje osiguravaju nacionalne vlade za NATO operacije. Što se tiče zajedničkog proračuna NATO-a (koji je odvojen od proračuna pojedinačnih država za obranu), Finska i Švedska će vjerojatno plaćati otprilike 1,2 posto, odnosno 2,2 posto, na temelju izračuna koji dijeli troškove među članicama na temelju njihovog BDP-a. To možda nije puno u usporedbi s udjelom SAD-a (16 posto), ali Švedsku i Finsku stavlja u istu kategoriju kao i Dansku.
Međutim, stvarni utjecaj Finske i Švedske dolazi iz njihovih neizravnih doprinosa. Finska i Švedska su prilično različite (Finska, na primjer, još uvijek ima vojsku koja se temelji na regrutaciji), ali obje su bolje pripremljene od većine članica NATO-a za obranu svog teritorija, kao i za raspoređivanje snaga u misijama izvan regije. Zapravo, obje su države dale značajan doprinos misijama NATO-a i prije podnošenja zahtjeva za članstvom, posebice u misijama na Balkanu. Ukratko, Švedska i Finska vjerojatno neće ostati u pozadini na sastancima Sjevernoatlantskog vijeća, gdje se sastaju veleposlanici svake države članice kako bi raspravljali o politici NATO-a. NATO je, u teoriji, savez ravnopravnih država koje djeluju konsenzusom, ali one države koje nose posebnu snagu u sklopu NATO-ovih misija, imaju važniji položaj od drugih članica.
Kako bi to moglo promijeniti NATO? Prvo, Savez će se vjerojatno puno više usredotočiti na baltičku regiju. To nije novo, a NATO je posebnu pozornost posvetio toj regiji i kroz raspoređivanje kopnenih trupa i vježbe u Estoniji, Latviji i Litvi. Međutim, aktivnosti saveza u ovoj regiji vjerojatno će postati usmjerenije na pomorske i zračne operacije. Dok se male baltičke države oslanjaju na druge članice NATO-a za svoju protuzračnu obranu, Švedska i Finska imaju značajne i sofisticirane zračne snage. Sada sa Švedskom i Finskom, Baltičko more zapravo postaje NATO-ovo jezero. Zbog toga će vojne aktivnosti Saveza u i oko Baltičkog mora vjerojatno postati duboko integrirane u teritorij i oružane snage Švedske i Finske, te će tamo biti postavljene i NATO baze.
Švedska i Finska također će vjerojatno obratiti više pažnje na arktičku regiju kao zonu natjecanja s Rusijom. NATO se već dugo zanima za 'krajnji sjever', ali je uvijek nešto drugo bilo prioritet. Ipak, sve uključene zemlje vrlo su zainteresirane za Arktik u vojnom i nevojnom smislu, a pristupanjem Švedske i Finske Savezu, svaka zemlja u Arktičkom vijeću također će biti članica NATO-a - osim Rusije. Arktik će vjerojatno u većoj mjeri postati središnje pitanje za NATO, a to bi moglo pogoršati neke tenzije u Savezu. Francuska, na primjer, općenito je zagovornik više mediteranskog fokusa Saveza. NATO je očito sposoban učiniti oboje, ali ravnoteža se s dvije nove arktičke države pomiče više prema sjeveru.
Bliži Londonu nego Parizu
Zemljopisni interesi Švedske i Finske bliži su interesima Ujedinjenog Kraljevstva nego Francuske. U post-Brexit eri, to će vjerojatno povećati napetosti u Savezu između onih koji podržavaju jak transatlantski odnos i onih koji nastoje podići važnost Europske unije kao sigurnosnog aktera što se naziva 'strateškom autonomijom'. Francuska je dugogodišnji lider u ovom pitanju, a predsjednik Emmanuel Macron nedavno je iskoristio mandat Francuske u rotirajućem predsjednikovanju Vijećem Europske unije kako bi se založio upravo za stratešku autonomiju.
Podnošenjem zahtjeva za članstvo u NATO-u upravo sada, Švedska i Finska signaliziraju koje će mjesto željeti u toj raspravi. Još jednom, njihova je motivacija za priključenjem NATO-u upravo sada, ulazak u službeni sigurnosni odnos sa Sjedinjenim Državama. Treba imati na umu da su obje zemlje među članicama EU te da Europska unija ima klauzulu o međusobnoj obrani kao dio Lisabonskog ugovora. Kad bi se osiguranje Švedske i Finske u Helsinkiju i Stockholmu smatralo ciljem koji bi se mogao postići kroz Europsku uniju i veću europsku sigurnosnu autonomiju, ne bi bilo potrebe za pridruživanjem NATO-u. Obje zemlje očito žele biti dio sigurnosnog aranžmana kojeg podupire američka vojska. Kao što jasno pokazuje nedavno izvješće Švedskog instituta za obranu, Švedska vidi Sjedinjene Države kao jedinu silu sposobnu jamčiti europsku sigurnost, a ne Europsku uniju ili njezine članice na temelju njihove kolektivne vojne sposobnosti. To je očito u suprotnosti s težnjom Francuske za većom europskom sigurnosnom autonomijom.
Svako proširenje NATO-a mijenja savez, ali dodavanje Švedske i Finske bit će značajnije od prethodnih rundi proširivanja. Švedska i Finska na stol donose značajne sposobnosti i resurse koji će biti dobrodošao dodatak Savezu. Ali te im sposobnosti daju utjecaj za koji se može očekivati da će dodatno pomaknuti fokus NATO-a na baltičke i arktičke regije. Istodobno, pristupanje Švedske i Finske moglo bi povećati dugotrajne napetosti u Savezu, posebice s Francuskom. Bit će potrebna spretna diplomacija kako bi se uravnotežili prioriteti i održala solidarnost među saveznicima u onome što se čini da će biti vrlo izazovno razdoblje u transatlantskim odnosima i europskoj sigurnosti, zaključuje profesor Zachary Selden.