JUTARNJI U JAPANU Bitka za opstanak trećeg svjetskog gospodarstva: Zemlju izlazećeg sunca spasit će strani radnici

Dakle, što ti misliš, pita Moichi Watanabe iz grupe Mori Building, građevinskog giganta u Japanu, koji je odgovor na to pitanje?

Pitanje je bilo na koji je način financijska kriza utjecala na tržište skupih nekretnina u Japanu i cijelu građevinsku industriju, srce djelatnosti Morija. Watanabe to pita svog kolegu kojemu je ovo prvi posao i koji je dobio zadatak prezentirati kompaniju pred gostima iz Europe. Iako početnik i radi tek nekoliko mjeseci, čini se kako je posve uobičajeno da šef ispituje zaposlenike o njihovim razmišljanjima pred strancima. Yu Yagi bez previše razmišljanja odgovara: “Nije nas pogodila kriza jer je Japan veliko tržište i sami smo sebi dovoljni. A kako ovdje postoji potreba za novim prostorima, novom gradnjom, nismo osjetili ono što su osjetile neke druge zemlje”. Osim toga, rade i u Kini koja ne posustaje s rastom, iako sada umjerenijim nego prije: sagradili su Svjetski financijski centar u Šangaju, poznat pod nadimcima “otvarač za boce” ili “ženska torbica”.

Kvadrat 30.000 eura

Nekoliko tisuća zaposlenika u Japanu uz osmijeh demantira postojanje krize i uvjerava da će biti još puno potrebe za gradnjom na dalekom otočju. Primjer za to je Roppongi Hills, megazgrada u kojoj su uredi, stanovi, izložbeni prostori, hoteli, trgovine - cijeli grad u velikom neboderu. Iako je poslovno lice grada, Roppongi je simbol luksuza, kupovine i trošenja novca. Ispred ulaza u Roppongi Hills parkirani su Ferrariji, u trgovinama ništa ne košta manje od 400 dolara - osim u neizbježnom Starbucksu, a u podzemnu se ulazi ispod golema Burberryjeva plakata.

I zaista, Tokio je krenuo u visinu - moderan, užurban, čist megapolis pod čijim ulickanim uličicama teče podzemna rijeka ljudi koji drijemaju u vagonima podzemne željeznice, točne u sekundu - jer se više nema gdje širiti pa su zgrade visoke, elegantne i uske, moderne, ponekad svojim dizajnom i posve neočekivane. Mnoge od njih imaju lijepo uređene vrtove na vrhu, zelene oaze iz kojih proviruje poneki potajni pušač jer je pušenje zabranjeno i na ulicama, osim u posebno označenim zonama.

Kvadrati prostora ovdje se masno plaćaju pa je u centru luksuza, Ginzi, čak zabilježena i nevjerojatna cijena od 30 tisuća eura po četvornome metru.

Ljubavni hoteli

Japanska vlada poboljšala je prognoze za svoje gospodarstvo u cjelini za cijelu ovu godinu i premijer Shinzo Abe nastavlja krupnim koracima dalje, ističući nastavak trenda umjerenog oporavka u gospodarstvu na temelju poboljšane tvorničke aktivnosti. Još uvijek je slaba privatna potrošnja, a stagnira i korporativna, više iz nekog naučenog opreza negoli stvarne opasnosti. Pozitivne učinke za gospodarstvo u vladi očekuju od jeftinije sirove nafte koja bi mogla ojačati kupovnu moć kućanstava i sniziti troškove proizvodnje u Japanu koji ne obiluje resursima.

Moichi Watanabe i Yu Yagi

Watanabe iz holdinga Mori kaže da ljudi radije iznajmljuju stanove, negoli kupuju jer im je to isplativije. Ako i kupe svoje, to je uglavnom mali broj kvadrata pa se obitelji tiskaju u takvim stanovima. U zemlji u kojoj postoje hoteli kapsule, s minimalnim prostorom, nije ni čudno što se mladi ljubavni parovi nalaze u hotelima u kojima se soba plaća po satu.

Ne radi se o konzumiranju jednonoćne avanture, nego, naprotiv, dolaze parovi koji su zajedno nekoliko godina, ali nemaju prostora za intimu u vlastitim domovima pa se moraju snalaziti. U nekim dijelovima grada ti su “ljubavni hoteli” na svakom koraku, naročito u Shibuyi koja poput srca pulsira 24 sata na dan i vjerojatno je jedno od najkaotičnijih mjesta na svijetu. Tamo su bizarni podzemni barovi u koje stane tek desetak ljudi i u kojima infantilno odjevene Japanke, bilo kao sobarice ili kao školarke, pjesmama zabavljaju publiku.

Lice i naličje Japana ne mogu biti različitiji: s jedne strane biznis, novac koji pokreće svijet, visoki radni standardi i fanatična predanost poslu, a s druge strane urnebes neobičnog kiča, svijet u kojemu se sve kupuje iz automata - koje će vam Japanci ponosno pokazati - svijet plastike, gotičkog i stripovskog stila u kojemu ofarbane plave i crvene kose dominiraju nad azijatskom fizionomijom.

Japan, treća ekonomija svijeta - donedavno druga, dok ga nije pretekla Kina, unatoč nestabilnim ekonomskim vremenima koje je proživljavao proteklih desetljeća, oporavio se i ponovno izlazi iz recesije. Svaki put kad gospodarstvo posustane, radni elan ionako radišnih Japanaca postaje nevjerojatno jak. Čak toliko da zaista ne odlaze na godišnji odmor. Priča mi to i Keiko kada govori o svojoj obitelji. Naime, godišnji odmor gotovo da više i ne postoji. “Suprug ne ide na godišnji odmor jer ima puno posla. Ne ide ni njegov šef. A kad ne ide šef, ne idu ni ostali.” Da se broje prekovremeni sati na poslu, vjerojatno bi se pokazalo da je Japan zemlja najradišnijih ljudi na svijetu.

Provodom protiv stresa

U zemlji u kojoj je lagani naklon ostao dio tradicionalnog, svakodnevnog pozdrava, u kojoj su muškarci i žene elegantni kao na modnoj pisti, u finim, skupim odijelima ili suknjama pa na štiklama višim od deset centimetara hodaju i po kiši i po labirintima podzemne željeznice, predanost poslu došla je do takvog ekstrema da šefovi koji u Japan dolaze za Zapada zaista tjeraju svoje ljude da odu kući. Nekima je rečeno da ne mogu ostati toliko dugo na poslu jer će pogasiti svjetla u zgradi. Ni to ih ne sprečava - donose svoje lampe i ostaju za laptopom dok god trebaju. Marljivost često graniči s fanatizmom.

A kad je posao gotov, Japanci rado odlaze u noćni život. U Tokiju je posve uobičajen prizor da nakon ponoći svi oni muškarci u odijelima i žene u štiklama odlaze u provod, u restorane, barove ili klubove. U jednom od njih IT menadžer Yoshihura Nomiyama, prosijedi Japanac koji uživa u šampanjcu i karaokama te nevjerojatno precizno izvodi za publiku Bohemian Rhapsody pjevajući ujedno i sve prateće vokale te zahtjevne pjesme, objašnjava da su izlasci način rješavanja stresa.

Ne samo da tada postaju posve drugačiji, opušteniji ljudi, nego se promijeni i jezik kojim govore. Japan počiva na formalnostima i strukturi pa je takav slučaj i s jezikom, ali na mjestima na kojima formalnost nije potrebna i jezik kojim ljudi govore je drugačiji. Za strance koji dolaze iz nekih drugih dijelova svijeta sve je to teško razumjeti. Ali, Japanci ne vole kad ih se gleda kroz stereotipe po principu filma “Izgubljen u prijevodu”. Stranci su uglavnom izgubljeni zato što ih ovdje sve podsjeća na mjesta iz kojih dolaze, a zapravo, unatoč stilu, finoći, prozračnoj arhitekturi i visokom standardu, Japan nije Zapad i nikad to neće biti. On je poseban i svoj pa je utoliko lakše upasti u zamku kako zbog poznate površine - grada ili ljudi - teško shvaćamo da je bit nešto posve drugo, specifično i svoje.

Japan je stoljećima bio izoliran od stranaca, zatvoren za njih. Nije urbana legenda, nego istina da su još u prošlom stoljeću japanski proizvođači odbili suradnju s jednim europskim proizvođačem skija rekavši mu da su japanska stopala toliko specifična da nitko osim japanskih proizvođača ne može raditi skije za njih. Zaista su tako razmišljali. S jedne strane superiorni, a s druge zatvoreni, u situaciji kad se Japan otvorio globalnoj ekonomiji i svoje svakodnevne uzore potražio u Americi, globalizacija je učinila svoje u omekšavanju stava, ali samo donekle. Zato se cijelo vrijeme teško oteti dojmu da je u Japanu sve poznato, a opet nepoznato.

Plitvička jezera

“Kad je posao gotov, odlazimo van. Mlađi idu na svoja mjesta, stariji na ona koja oni vole, i onda se opuštamo gotovo do jutra. Prije odlaska na posao doma se istuširamo, dođemo sebi i onda odmah dalje”, pojašnjava Yoshi prije negoli uzme svoju aktovku koju je nonšalantno odložio sa strane. Prije toga je na telefonu tražio sliku Plitvičkih jezera. Pronašao je neku krivu, odmah smo zaključili da to ne mogu biti Plitvice, ali opsjednuti prirodom, najmirniji kada im se tijekom sunčanog dana ukaže pogled na planinu Fuji, Yoshi-san, kao i većina njegovih sugrađana, najviše voli obilaziti jezera i planine. More više-manje, svijetla, bijela put ovdje je više na cijeni nego tamnija preplanulost, ali Yoshi želi vidjeti Plitvice i zamišljeno gleda u fotografiju prije negoli mobitel makne dalje od sebe, posve nezabrinut hoće li možda nestati.

Trešnje po 200 dolara

To je u Japanu sasvim normalno jer je jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Krađe su gotovo nezamislive i nije se jednom dogodilo da oni koji nešto izgube u Tokiju, to pronađu na istome mjestu na kojem su ostavili ili im se pošalje na kućnu adresu ili u hotel. Ljubaznost je gotovo obaveza, ali i određena distanciranost koja je utjelovljena u tradiciji. Japanci o tome otvoreno pričaju, svjesni da nisu previše otvoreni prema strancima i da se većina važnog odvija iza zatvorenih vrata doma u koji su samo rijetki pozvani. Nije se jednom dogodilo da je upravo najveća čast iskazana jednom strancu bio poziv kući.

Tokio po svemu podsjeća na bilo koji veliki europski ili američki grad. Zapadni estetski, modni i urbanistički kriteriji vidljivi su u svakom njegovu kvartu. Tradicija se čuva još samo u hramovima koji su više mjesta za opuštajuću šetnju i meditiranje, razmišljanje u samoći. Ostavljaju se poruke na drvenim pločicama. Želje su na japanskim pismima i latinici. Kad je američki predsjednik Barack Obama bio ovdje, i on je napisao svoje želje na pločici. Keiko i ja se smijemo da je vjerojatno na njoj napisao “World Peace”. “Ipak, tu su pločicu maknuli iz straha da je netko ne uzme. Bila bi velika sramota da pločica nestane iz Meiji hrama”, pojašnjava mi.

Uz hram su ulice s najskupljim trgovinama, robne kuće čiji odjeli s hranom djeluju poput muzeja i u kojima se trešnje prodaju za nevjerojatnih 200 dolara. Fino upakirane u kutiju, crvene i sočne, kočopere se pod svjetlima.

Među kontroverznijim mjerama koje predviđa “abenomika” - ekonomska strategija premijera Shinza Abea koji nastoji otvoriti Japan i proputovao je više zemalja nego ijedan njegov prethodnik - jest i mogućnost otvaranja radnim migracijama. Iako je velika većina stanovništva još uvijek rezervirana prema ideji odustajanja od politike kulturne i etničke čistoće, demografski pad sve ozbiljnije ugrožava funkcioniranje japanske ekonomije.

Premda je odustao od ponovnog povećanja poreza na dodanu vrijednost, ranije predviđenog za listopad prošle godine, namjerava pokrenuti i treći alat “abenomike” - strukturnu reformu - nakon što je prethodno iskoristio prva dva: tiskanje novca i pokretanje javnih radova.

Neke od predviđenih nepopularnih mjera omogućuju dolazak stranih radnika kako bi se odgovorilo na manjak kvalificirane radne snage. Taj manjak osobito pogađa građevinski i sektor javnih radova, koji se već muče s obnovom nakon katastrofe u Fukushimi. Uskoro će trebati izvesti radove za održavanje Olimpijskih igara u Tokiju 2020. Broj stanovnika smanjuje se već sedam godina i očekuje se da će se pad pogoršati. Godine 2000. na jednog umirovljenika bilo je 3,6 aktivnih radnika, a 2025. neće ih biti više od 1,9. Ono što je prije izoliranom Japanu bilo nezamislivo - otvaranje stranim radnicima, sada će postati dio državne politike.

Među onima koji su krenuli tražiti sreću u Japanu je Steve Dewire koji je u Tokiju tek šest mjeseci. Živio je u nekoliko američkih saveznih država, a sad je dobio ponudu koja se ne odbija - mogućnost da vodi veliki hotel u Tokiju. Nije puno razmišljao, nego se sa suprugom Barbarom preselio iz teksaškog Austina u Japan. “Ono što nas se odmah dojmilo, to je ljubaznost. Osjećate iskrenost i dobrodošlicu. To se nije promijenilo”, kaže Steve.

Steve Dewire

Dodaje da je kriza učinila svoje i u Japanu, s obzirom na to da se bavi industrijom luksuza - noćenje u njegovu hotelu je najmanje 450 dolara, no te jeftinije sobe su najmanje popunjene, a najviše se traže apartmani za 1100 dolara te predsjednički apartman od 11.000 dolara dnevno u čijim se raskošnim krevetima odmarala i Madonna - ali se situacija promijenila. “A onda se nakon recesije dogodila strašna tragedija u Fukushimi prije četiri godine.

S veseljem u budućnost

Japan je prošao kroz teška vremena i sretan sam što smo upravo sada došli ovamo jer postoji jedan novi optimizam, ljudi s veseljem i radošću gledaju u budućnost, raduju se što će biti domaćini Olimpijade 2020. i atmosfera je puno veselija negoli je bila prije. Novo samopouzdanje je učinilo svoje, i to je dobro. Zemlja je sada dobro, napreduje i izašla je iz recesije. Japanci to znaju cijeniti. Olimpijadu vide kao priliku da se ponovno predstave svijetu i pokažu taj novi, moderni, oporavljeni Japan koji se još više otvara međunarodnom biznisu, trgovini i gostima”, dodaje Dewire.

Fascinirana tokijskom poslovnom atmosferom i predanošću, pitam Dewirea je li se on već našao u situaciji da se osjećao izgubljen u ovoj velikoj i napučenoj zemlji u kojoj je sve drugačije. “Sasvim sigurno morate neke stvari iz prethodnog života zaboraviti i prilagoditi se životu ovdje. Trebate shvatiti da ste tu kako biste učili i razumjeli, a ne nametali se. Japanci su ljudi koji će vam pomoći, ali su svjesni svoje tradicije i kulture. Zaista je dar biti ovdje. Japanci imaju drugačiji sustav razumijevanja i vrijednosti rada. Naime, ovdje je uspjeh nešto što se odnosi na sve, ne na pojedinca. I zato toliko rade i trude se jer ne žele sebično dobro samo za sebe, nego i za ostale. To je nešto što je posve drugačije od načina i filozofije koja postoji u nekim drugim dijelovima svijeta”, iskreno kaže Dewire.

Kada priča o tome da su u Japanu neke teme posve normalne, to se odnosi i na određene bizarnosti, sudar starog i modernog. Primjerice, sushi majstorice Sue i Yoko pokazuju kako se reže riba i govore o tradiciji. Prije nego se uđe u njihov prostor treba skinuti cipele, a onda će pokazati toalet u kojemu se mora oprati ruke, a čija WC školjka predstavlja pravo malo tehničko čudo jer ima nekoliko različitih programa, display i toliko mogućnosti da u prvi mah nitko ne zna kako pustiti vodu.

No, i tu ima problema jer modernost donosi stvari koje Japanci nisu očekivali. Zbog nove tehnologije oslabjeli su tjelesno, objašnjava mi jedna naša japanska domaćica kojoj je pomalo neugodno što to govori. Prije, dodaje, dok su postojali klasični azijski toaleti, čučavci, bedreni mišići bili su jači i zdraviji. Zbog visoke tehnologije japanska su se bedra opustila. Ovakvu vrstu razgovora teško ćete voditi bilo gdje u svijetu. Ali, u Japanu je to sasvim realno jer koliko god da u njemu ima pravila, izgubljeni u prijevodu ili tehnologiji - sve je posve moguće.