UTOYA - 12 GODINA NAKON

Jutarnji na otoku na kojem se dogodio nezapamćeni masakr: Postao je sve ono što terorist nije želio!

Napadač nije slučajno izabrao Utoyu, mjesto koje je odavno simbol progresivnih ideja uključivosti i solidarnosti
 /Aleksander Andersen/afp/profimedia

Brod je samo par minuta sjekao vodu jezera Tyrifjorden, a bilo je to dovoljno da se već iskrcamo na Utoyu. Od kopna je do Utoye 600 metara. Od Osla do pristaništa broda za Utoyu manje je od pola sata vožnje.

Dovoljno je kratko se popeti do prve kuće na otoku, drvene barake nedaleko od pristaništa, da bi se naslutilo koliko je minijaturna Utoya. Osupne spoznaja da ovdje nema puno dobrih mjesta za skrivanje. Čak ni za dječju igru skrivača. Kamoli kad šokiran bježiš pred čovjekom u policijskoj uniformi koji nasumice puca u koga stigne. Na otoku je tog srpnja, 2011., kad se iskrcao Anders Breivik, naoružan mecima i nacističkim idejama, bilo više od 500 mladih ljudi, uglavnom tinejdžera koji su ovamo došli na kamp laburističke mladeži.

Mnogi nisu stigli naći zaklon. Ubio ih je 69.

Kratko prije toga isti je čovjek izveo teroristički napad u centru Osla.

Vijesti o tome već su bile stigle na Utoyu. Puno preživjelih s Utoye poslije je pričalo kako su, dok je policija tragala za napadačem iz Osla, mislili da su - ako igdje na svijetu - baš na Utoyi sigurni. Na tom mirnom, nenastanjenom otoku, koji je desetljećima mjesto okupljanja i kampiranja mladih pod paskom norveških laburista.

image
Karmela Devčić

Trocki na Utoyi

U javnosti je godinama poslije dominirala retorika da je napad 22. srpnja 2011. napad na sve Norvežane i na norvešku demokraciju. To je djelomično točno, teroristički napadi 22. srpnja bili su usmjereni protiv one većinske, multikulturalne i multireligijske Norveške. Napadač nije slučajno izabrao Utoyu, mjesto koje je odavno simbol progresivnih ideja uključivosti i solidarnosti.

Tada premijer, Jens Stoltenberg kratko je nakon napada poručio da će odgovor na terorizam biti: više demokracije, više otvorenosti i više humanosti.

Konačno, baš ovdje, s Utoye, odlazilo se i u internacionalne brigade u Španjolski građanski rat. Ovdje je nakon sukoba sa Staljinom 1936. dolazio i Trocki; preko Turske i Francuske stigao je do Norveške, tu je dobio privremeni azil. Vjeruju da je zadnja poglavlja svoje "Izdane revolucije" pisao upravo na Utoyi.

No, Rusi su izvršili pritisak na tadašnje vlasti u Oslu, Norvežani zatražili da napusti zemlju, te on odavde odlazi ravno put Meksika. Što je dalje bilo, dobro je poznato.

Osim, možda, detalja da će Trocki odlazeći u Meksiko, gdje će, prije nego što ga ubiju, ljubovati s Fridom Kahlo, norveškim vlastima poručiti: "Za samo nekoliko godina i vi ćete postati žrtvama fašizma!" Nije prošlo dugo, a 1940-ih na Utoyi su počeli boraviti čelni ljudi Norveške nacističke partije.

Nakon rata, od 1950-ih Utoya je predana u ruke AUF-a, mladeži Norveške laburističke stranke.

Otad do danas, Utoya je ostala važna adresa, ovdje su deseci tisuća uglavnom vrlo mladih ljudi dolazili učiti o socijalno pravednijem društvu. Poslije su te političke ideje s Utoye, transformirane u nacionalnu politiku, potpomognute, doduše, i pronalaskom nafte, promijenile živote mnogih Norvežana, jer na Utoyi su u kampu laburista ljeta provodili mnogi budući norveški ministri, parlamentarci, pa i premijeri.

Asmund Grover Aukrust, laburistički zastupnik u norveškom parlamentu, u više mandata, od 2013. do danas, i jedan od preživjelih s Utoye 2011., dok se sklanjamo sa sunca govori:

"Politički angažman mladih ljudi ne možete zaustaviti nasiljem. Mislio sam da ćemo desetak godina nakon Utoye, baš i zbog Utoye, živjeti u inkluzivnijem društvu. Ali, radikalizirana retorika bila je tih prvih godina jako glasna. U neku mi je ruku jasno i zašto; nakon takvog događaja to se, zapravo, moglo i očekivati. Ali, danas smo bitno iskusniji. Valjda i pametniji."

image
Karmela Devčić

Dvije godine nakon Utoye, u jesen 2013. na vlast u Norveškoj došla je najdesnija koalicijska vlada u novijoj povijesti, a prvi je put u njoj bila i populistička stranka Napredak.

Norveška je danas zemlja u kojoj oko 18 posto stanovništva i gotovo 37 posto stanovnika Osla ima imigrantsko podrijetlo.

U međuvremenu se i vladajuća politička scena bitno promijenila. Na posljednjim izborima, onima u rujnu 2021., na vlast je došla udružena ljevica predvođena laburistima.

U vrijeme kad je preživio napad na Utoyi, Asmund Grover Aukrust, laburistički zastupnik u nacionalnom parlamentu, Stortingu, bio je u svojim dvadesetima. Među posljednjima je nakon Breivikova napada napustio otok.

Spasio se bježeći kroz šumu, nakon čega je satima ležao skriven, nedaleko od leševa ubijenih. Poslije Utoye dugo je bio meta online iživljavanja ekstremista, dobivao je poruke poput "Želio bih da te Breivik dokrajčio".

"To jutro na Utoyu nam je u posjet došla nekadašnja premijerka, Gro Harlem Brundtland. Bio je to njezin prvi posjet nakon što je dugo živjela i radila u inozemstvu. Pričala je o tome koliko joj je Utoya bila bitna u njezinu aktivizmu, a kasnije i u političkom sazrijevanju. Konačno, na prvi laburistički kamp na Utoyi došla je kao jako mlada djevojka.

Pripovijedala je o školovanju, o svojem kasnijem životu premijerke. Bili smo ponosni. Kad je otišla, dok smo još razmišljali o tome što je ispričala i sređivali dojmove do nas su stigle vijesti o napadu u Oslu", govori Asmund Grover Aukrust.

Kratko koračamo uskom stazom uz rub otoka ispod koje su klisure. Gazimo po mekanom humusu što se stvorio oko crnogoričnih stabala. Borova je šuma puna otpalih šišarki, a voda jezera prozirna i posve mirna. Dan je vruć. Tišinu prekida zujanje kukaca.

"Neki su odavde skakali u vodu, pucao je na njih dok su plivali, dio njih se, već iscrpljen trčanjem po otoku, jedva održavao na vodi. Neke su uspjeli spasiti lokalni stanovnici koji žive na kopnu s druge strane. Uputili su se svojim brodicama po ranjene. Ljudi koji su se našli ovdje tražili su zaklon u žbunju", kaže Jørgen Watne Frydnes, koji nas vodi otokom, te glavom pokaže prema škrtu grmlju.

image
Karmela Devčić

Bolna mjesta

Malo je tu žbunja. A i nevisoko je. Tanašno. Nerazgranato. Kako to već biva u ovakvim šumama.

Jørgen Watne Frydnes čovjek je koji se prije 12 godina, ubrzo nakon napada, prihvatio posla ponovne izgradnje Utoye. U to doba nije bio član Laburističke stranke, radio je u Liječnicima bez granica, bilo mu je samo 26.

Danas je Jørgen Watne Frydnes najmlađi član Norveškoga Nobelova komiteta, odbora koji svake godine dodjeljuje Nobelovu nagradu za mir. Satima može pripovijedati o načinima na koje se društvo nosi s traumama, o instrumentima, zamkama, pokušajima, bitnim momentima.

Tijekom godina rada na revitalizaciji Utoye prošao je Norvešku uzduž i poprijeko, razgovarao s obiteljima žrtava, preživjelim mladim ljudima koji su iz cijele zemlje došli na kamp na Utoyu, pažljivo slušao... Frydnes je bio jedan od bitnih ljudi povezivanja različitih inicijativa i razmišljanja.

"Pitanje za cijelo društvo jest kako se nosimo s mjestima koja su bolna. Naše je mišljenje bilo da ih ne možemo samo napustiti, da se moramo vratiti na njih. Teror i nasilje nikada neće pobijediti. Laburisti su jako brzo odlučili da ćemo se vratiti na otok. Ali, morate naći ravnotežu između komemoracije, povijesti i novog života, života koji se događa sada."

Stojimo pokraj spomenika žrtvama. Napravljen je 2015., prve godine kada se, nakon napada, laburistička mladež vratila na otok.

Na ovalnom krugu, u šumi, uz jezero, ugravirana su imena svih ubijenih.

"Mnoge su obitelji sugerirale da spomenik bude na mjestu gdje nitko nije bio ubijen, da to bude mjesto gdje ćemo odati počast svim žrtvama. Željeli su i da ne bude blizu mjesta gdje je počinitelj uhićen, kako se ne bi dovodio u vezu s njim. Nosio sam sa sobom u koferu model Utoye koji bih izvadio i pokazivao, s obiteljima bih tako ‘šetao‘ po otoku jer mnogi od tih ljudi dotad nisu bili ovdje, nisu poznavali mjesto."

Dio Utoye prije povratka na otok 2015. uređen je volonterskim radom. Ljudima je bilo bitno sudjelovati.

"Jedan od prvih savjeta koje smo dobili od međunarodnih stručnjaka za traume bio je da tempo kojim idu ožalošćeni može biti jako različit. Nekima treba puno više vremena, čak i za odluke koje se vama možda na prvi pogled čine samorazumljive, poput toga da imena žrtava ugravirate u spomenik. Vrijeme koje obitelji trebaju morate poštovati i ne požurivati ih. Kad smo 2015. postavili spomenik, imali smo ugraviranih 60 od 69 imena ubijenih. Odlučili smo čekati s imenom svake žrtve dok obitelj ne da dopuštenje, dok ne bude spremna. Zatim je 2016. dodano još pet imena, a 2018. smo dodali zadnja četiri imena."

image
Karmela Devčić

Rez u stijeni

Komentiramo činjenicu da norveški stručnjaci za nošenje s traumom sada pomažu u Beogradu, rade s preživjelima i roditeljima djece stradale u napadu koji je prije tri mjeseca izveo učenik Osnovne škole "Vladislav Ribnikar".

Jørgen Watne Frydnes kaže: "Kad sam počeo raditi ovaj posao, koji se prvih godina dobrim dijelom sastojao od razgovora s obiteljima poginulih, mnogo sam toga učio u hodu. Tisuću se puta dogodilo da sam, prije nego što sam nazvao nečije roditelje, pomislio da možda nije najbolji trenutak da ih nazovem ili da im dođem u posjet. Pitao sam se što uopće mogu reći tim ljudima…

Posve sam siguran da ima jedan dan u godini kada nikako nije pravo vrijeme da ih se kontaktira. To je rođendan poginulih. U kalendaru imam rođendane svih 69 ubijenih. Bilo mi je bitno da se nikako na taj dan ne javim obitelji, a i novinare lokalnih medija molio sam da, ako su namjeravali taj dan raditi nešto na temu Utoye i kontaktirati te roditelje, to nikako ne čine, da to ostave za neki drugi dan."

Planirali su napraviti i spomenik koji bi bio tri metra dugačak rez u velikoj stijeni, a na rubu reza bila bi ugravirana imena ubijenih. Rez u stijeni kao rana koju je taj napad ostavio Norvežanima. No, od toga se odustalo. Mnogi su smatrali da je to - previše brutalno. Govorili su da bi takav spomenik bio za turiste, jer Norvežani ionako predobro pamte što se dogodilo.

Odlazimo do zgrade nekadašnje kafeterije, gdje je ubijeno 13 ljudi.

"Postoji razlika između interijera i eksterijera. U eksterijeru je teško, tu je, nedaleko, ubijeno 15 ljudi, ali cvijeće se rađa svake godine, priroda ne staje, ona djelomice i liječi. Ali unutra, u kafeteriji, jedino što je promijenjeno - promijenjeno je našim odlukama.

Prvo smo mislili da je prebolno da taj dio ostavimo, da taj objekt treba srušiti. Ali mnogi od preživjelih htjeli su se vratiti, govorili su da strah neće biti ono što će ih voditi u životu. Neki su, pak, odlučili da neće doći, da ne mogu trpjeti da budu na mjestu gdje su im prijatelji ubijeni, gdje su i sami bili ranjeni.

U početku smo imali sastanke na kojima su se okupljali roditelji, mnogo ljudi, ali onda smo shvatili da trebamo razgovarati sa svakim pojedinačno. To je odredilo sljedećih pet godina mojeg života. Jer, s tim ljudima ne možete razgovarati telefonom, treba doći k njima, razgovarati s njima oči u oči. S puno boli i puno ljutnje, ali razgovarajući, napravili smo neke korake, došli do nekih rješenja."

image
Karmela Devčić

Tišina na kraju

Nekadašnju kafeteriju nisu srušili, nego su oko nje sagradili novu zgradu, inkorporirali je u novi objekt. Oko kafeterije je postavljeno 69 drvenih stupova, po jedan za svakog poginulog, a na njima je podignut krov. Oko tog novog objekta sagrađenog oko kafeterije stoji 495 stupova, po jedan za svakog preživjelog s Utoye. Unutra su, pak, tekstovi SMS poruka koje su tinejdžeri s Utoye taj dan slali roditeljima - strah, šok i na kraju tišina, poruke na koje više nisu dobili odgovor.

Razgovaramo u sobi u čijem je kutu ubijeno šest ljudi. Iza pijanina, u susjednoj prostoriji, govori nam Jørgen Watne Frydnes, još ih je šestoro ubijeno. Iza zida u hodniku još dvojica.

Unutra su podsjetnici na ubijene. Devetnaest se ljudi skrivalo u toaletima. Mnogi su se spasili iskačući kroz prozor.

Pripovijeda sve te detalje pa zaključi: "Naš zadatak nije bio da zaštitimo zgradu, nego da stvorimo neko bitno značenje za budućnost".

U tom novom objektu nastalom oko kafeterije, kojeg je i kafeterija dio, mjesto je za radionice.

"Ovdje održavamo radionice demokracije. Oko 10.000 mladih ljudi dolazi nam iz cijele Norveške i još nekoliko tisuća iz cijelog svijeta, ovdje raspravljaju o rasizmu, raznim ekstremizmima, uče kako svatko od nas može pridonijeti izgradnji demokratskih društava i da je demokracija nešto što svaki dan treba čuvati, nad čime se bdije."

Posljednjih nekoliko godina na Utoyi se održava i dio World Expression Foruma (WEXFO), na kojem su ove godine sudjelovali mladi ljudi iz više od pedeset zemalja svijeta, među ostalima, i oni iz Jemena, Južnog Sudana, Srebrenice, Kurdi iz Turske zajedno s Baskima, Talijanima s juga, s raznima; dijelili su svoja iskustva u borbi protiv ekstremizma. WEXFO je nova norveška inicijativa otprije nekoliko godina. Održava se svakog svibnja. Puno je aktivista za ljudska prava koje žele vidjeti na Utoyi jer, kako kaže Kristenn Einarsson, jedan od pokretača WEXFO-a, "80 posto svjetske populacije živi u zemljama koje nisu demokratske".

Utoya je tako postala - sve ono što terorist nije želio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 22:29