NEVJEROJATNA PRIČA

JEZIVE TAJNE IZ ZATOČENIŠTVA 'Dali su nam čokoladu, a onda nas za noge vješali naglavačke'

'Odahnuli bismo kada je netko bio krvav. Bez krvi... znali smo da je prošao kroz nešto mnogo gore'
 Screenshot

Ugledni američki dnevni list New York Times objavio je kasno u subotu veliku priču s dosad nepoznatim detaljima o životu američkih i europskih talaca Islamske države u zatočeništvu te skupine, koja je prije nekoliko mjeseci na velikim prostranstvima Sirije i Iraka proglasila kalifat.

U fokusu izvještaja je smaknuti američki novinar James Foley, ali spominju se i drugi zatočenici, neki od kojih su također likvidirani, a među njima je i humanitarac te sisački zet, britanski državljanin David Haines.

Priča počinje crticom iz prosinca 2013. godine, kada su otmičari Foleyja iz ćelije odveli u jednu odvojenu prostoriju i postavili mu nekoliko vrlo intimnih pitanja. 'Tko je plakao na vjenčanju tvoga brata? Tko je bio kapetan tvoje nogometne momčadi u srednjoj školi?', pitali su ga otmičari, a on se po povratku među ostale uznike rasplakao od sreće.

Znao je da mu ta pitanja ne bi bila postavljena da otmičari nisu stupili u kontakt s njegovim najbližima, koji su zahvaljujući odgovorima nakon mjeseci informacijske blokade napokon doznali da je 40-godišnji James živ. Nadao se da će njegova država uskoro ispregovarati njegovo oslobađanje...

No, trenutak za koji je vjerovao da je prijelomni na njegovom putu prema izbavljenju iz zatočeništva, zapravo je, vidi se to danas, bio početna točka njegova puta prema brutalnoj likvidaciji, puta koji je tragično okončan u kolovozu kada su ga na jednoj od sirijskih goleti natjerali da klekne, a zatim su ga pred kamerom obezglavili.

Bio je to vrlo javan kraj dosad neispričane osobne golgote.

Svjedočio bivši član ISIS-a

Pozivajući se na svjedočenja petorice bivših zatočenika Islamske države, poznate i po kratici ISIS, lokalnih stanovnika, rođaka, kolega otetih te uskog kruga savjetnika koji su u više navrata bili u regiji ne bi li pokušali ishoditi puštanje talaca, NYT je uspio složiti dosad porazbacane dijelove ove nevjerojatne priče, a ključne je detalje iznio jedan bivši član ISIS-a, koji je jedno vrijeme živio u ćeliji s Foleyjem.

Doznalo se tako da su taoce podvrgavali waterboardingu, zloglasnoj tehnici torture koju su na svojim zatočenicima svojedobno prakticirali Amerikanci, a riječ je o simulaciji utapanja. Mjesecima bi ih izgladnjivali i prijetili im smrću da bi ih nakon toga predali u ruke skupini koja ih je častila slatkišima i razmišljala o njihovu oslobađanju. Zatočenici su se uglavnom držali zajedno, često su igrali igre, no s vremenom su i među njima porasle napetosti pa su se neki okrenuli protiv drugih. Dio njih, uključujući Foleyja, utjehu je potražio u vjeri svojih otmičara pa su čak uzeli i muslimanska imena.

Valja napomenuti da je većina talaca oteta u vrijeme dok kalifata još nije bilo, a Islamska je država, tada poznata kao Islamska država Iraka i Sirije, bila tek jedna u nizu radikalnih skupina koje vode bitku protiv režima sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.

Ipak, baš negdje u vrijeme Foleyjeve otmice, krajem 2012. godine, počinje uspon ISIS-a koji se danas diči titulom najbogatije terorističke organizacije koja je ikad postojala. Kada je počela teći druga godina Foleyjeva uzništva, ISIS je već imao više od 20 stranih talaca i počeo je razvijati strategiju njihova oslobađanja u zamjenu za visoke otkupnine.

S razvojem te strategije počinju se razilaziti putevi ISIS-ovih zatočenika, s obzirom da različite države na Zapadu imaju različite politike prema pregovorima s otmičarima i plaćanju otkupnina.

Dužnosnici u SAD-u tvrde da su učinili sve što su mogli za spas Foleyja i drugih, pri čemu spominju i propalu spasilačku akciju ovoga ljeta na području glavnog grada kalifata Raqqe. Navode da praksa neplaćanja otkupnina spašava živote američkih državljana na dugoročnom planu jer tako postaju manje atraktivnim metama.

Sami zatočenici imali su vrlo malo informacija o tome što vlasti u njihovim državama čine ili ne čine za njihovu slobodu. Tu i tamo bi izvukli nešto od stražara, ali njihovi su se životi sastojali uglavnom od patnje.

Smrknuti bradonja u internet cafeu

James Foley je otet prije gotovo dvije godine. Bio je na sjeveru Sirije, 40-ak minuta vožnje do granice s Turskom, no on i njegov suputnik, britanski novinski fotograf John Cantlie, odlučili su svratiti do internet cafea u gradu Bineshu. Slali su svojim redakcijama materijale koje su snimili, a u jednom je trenutku u kafić ušao smrknuti bradonja.

'Imao je veliku bradu. Nije se smiješio, samo je zlim pogledom bacio oko na nas', priča Mustafa Ali, Sirijac kojeg su Foley i Cantlie angažirali kao prevoditelja. 'Sjeo je za jedan kompjutor, bio je tamo tek minutu i otišao. To nije bio Sirijac. Izgledao mi je kao netko iz jedne od zaljevskih država', dodao je Ali.

Bradonja nije omeo američko-britanski dvojac, nastavili su slati što su snimili tijekom svog reporterskog obilaska Sirije, a da su ondje i dalje bili svjedoče i emailovi koje je u to vrijeme od njih primio jedan njihov kolega, koji ih je čekao u Turskoj.

Nešto više od sat vremena poslije, naručili su taksi koji ih je trebao odvesti do 40-ak kilometara udaljenog graničnog prijelaza, no do tamo nikada nisu stigli.

Tog 22. studenoga 2012. godine naoružani su razbojnici kombijem pretekli taksi vozilo i naglo mu blokirali put. Bili su maskirani i nekoliko njih je iskočilo van. Govorili su arapski, ali stranim naglascima i novinarima su naredili da legnu na asfalt. Vezali su im ruke i ubacili ih u kombi, a njihovog prevoditelja Alija ostavili su uz cestu i priprijetili mu: 'Slijedi nas i ubit ćemo te'.

Bilo je to vrijeme kada Islamska država još nije formirana, ali rast islamskog ekstremizma u Siriji je već počeo uzimati maha. Na uzbunu je zvonila činjenica da su na ratište počeli pristizati brojni strani državljani, koji su sanjali o stvaranju kalifata. Bilo je tu ljudi iz Perzijskog zaljeva, ali i sa sjevera Afrike, iz Europe i drugih krajeva, često veterana iračkog ogranka al-Qaide. Od tzv. umjerenih sirijskih pobunjenika razlikovali su se po dugim bradama.

Od otmice Foleyja i Cantlieja, tijekom sljedećih 14 mjeseci u sličnu su klopku upala još najmanje 23 strana državljanina, uglavnom novinari ili humanitarci.

Špijuni na sirijsko-turskoj granici

Otmičari su očito prepoznali lokalne ljude koji su znali raditi za strance. Među takvima su već spomenuti Mustafa Ali te njegov kolega Yosef Abobaker, koji je kao prevoditelj s arapskog radio za američkog novinara Stevena Sotloffa. Upravo je Abobaker 4. kolovoza 2013. godine dovezao Sotloffa iz Turske u Siriju.

'Vozili smo se možda 20 minuta kada sam pred nama ugledao tri zaustavljena automobila. Mora da su imali nekog špijuna na graničnom prijelazu koji je vidio moj auto pa im je dojavio da stižem', priča Abobaker.

Razbojnici iz automobila uperili su oružje u Abobakera i Sotloffa te su ih odvezli u tvornicu tekstila u jednom selu pored sirijskog grada Alepa. Tamo su ih strpali u dvije odvojene ćelije, a Abobakera su oslobodili nakon dva tjedna.

Tijekom svog kratkotrajnog zatočeništva, Abobaker kaže da je vidio kako su Sotloffa odveli u prostoriju blizu ćelija i tamo mu je jedan od otmičara na engleski rekao: 'Lozinka!'. Tražio je od njega pristup računalu koje su mu oduzeli.

Kopali po Facebooku

Slično je bilo i s drugim taocima, kojima su oduzimali prijenosna računala, mobitele i fotoaparate. Tražili su ih sve moguće lozinke pa su onda detaljno češljali što su objavljivali na Facebooku, s kim su razgovarali putem Skypea, što su pisali putem emaila te što su sve fotografirali. Navodno su tražili dokaze njihove povezanost sa zapadnim obavještajnim agencijama i vojskama.

'Odveli su me u zgradu za ispitivanje. Pregledali su mi fotoaparat i tablet, a zatim su me razodjenuli. Bio sam gol. Gledali su imam li nekakav GPS čip ispod kože ili na odjeći, a onda su me počeli mlatiti. Na Googleu su u pretragu upisali Marcin Suder i CIA, Marcin Suder i KGB. Optužili su me da sam špijun', prisjeća se 37-godišnji poljski fotoreporter Marcin Suder, koji je otet u srpnju prošle godine na području Saraqiba, a uspio je pobjeći četiri mjeseca poslije.

Kaže da je prošao kroz ruke nekoliko različitih džihadističkih skupina, ali nikada mu nitko od otmičara nije rekao tko ga zapravo drži. Ipak, jedan detalj se poklapa s iskustvima drugih zatočenika, koji su nedugo nakon Suderova bijega svi zajedno završili pod paskom ISIS-a. Tijekom ispitivanja otmičari su govorili engleskim jezikom, a u jednom su mu navratu neprekidno govorili da je bio 'zloćko'. Upravo se tog izraza prisjećaju preživjeli, koji su bili zatočeni s Foleyjem, i povezuju ga s trenucima najbrutalnije torture.

Prilikom jednog od ovakvih ispitivanja, otmičari su na Foleyjevom laptopu pronašli fotografije američkih vojnika, koje je on zabilježio tijekom svog izvještavanja iz Afganistana i Iraka. 'U njegovom fotoarhivu ima slika koje veličaju američke križare', napisali su džihadisti u svom službenom glasilu nedugo nakon Foleyjeve likvidacije.

ISIS-ovci su natjerali britanskog humanitarca i sisačkog zeta Davida Hainesa da 'prizna' svoju povezanost s vojskom, premda to uopće nije tajio, već je tu činjenicu stavio i na svoj javni profil na mreži LinkedIn. Jednako tako su 'otkrili' da je zatočeni Peter Kassig veteran iračkog rata, premda je i to prilično lako dostupna informacija, s obzirom da je prije otmice CNN radio veliki prilog o Kassigovu humanitarnom radu.

Kazna za bilo kakav, u očima otmičara, prekršaj je tortura.

Objesili ga za šipku naglavačke

'Vidjeli su mu se ožiljci na gležnjevima', prisjetio se Jamesa Foleyja belgijski državljanin Jejoen Bontinck (19), bivši član ISIS-a koji je tri tjedna proveo u ćeliji s pogubljenim američkim novinarom. 'Ispričao mi je da su mu noge vezali za šipku koju su zatim stavili na strop i pustili ga da visi s nje naglavačke', priča Bontinck, koji je oslobođen krajem 2013. godine, a trenutno s još 45 belgijskih mladića u svom rodnom Antwerpu čeka suđenje zbog članstva u terorističkoj organizaciji.

Isprva se činilo da zlostavljanje nema neku posebnu svrhu, a nije bilo jasno ni što džihadisti kane učiniti sa sve većim brojem svojih talaca.

Bontinck kaže da su Foleyja i Cantlieja prvo držali pripadnici Fronte al-Nusre, ogranka al-Qaide. Za njih su zadužena bila trojica džihadista koji su govorili engleski pa su ih nazvali Beatlesima, a na njima su se sadistički iživljavali. Zatim su predani u ruke mudžahedina koji su govorili francuski. Sveukupno su ih selili barem triput prije no što su završili u ćeliji u podrumu dječje bolnice u Alepu.

Upravo je u dječjoj bolnici Bontinck, tada 18-godišnjak, prvi put sreo Foleyja. Bontinck je isprva bio džihadistički borac, jedan od više tisuća mladih Europljana koje je privukao zov svetog rata. No, radikalnim se islamistima zamjerio kada mu je iz Belgije stigla SMS poruka zabrinutog oca. Njegov ga je zapovjednik odmah prozvao špijunom, a drugi su ga borci odvukli u podrum gdje je zatekao dvojicu vrlo mršavih stranaca - Foleyja i Cantlieja.

Sljedeća su tri tjedna sva trojica, čim bi se oglasio poziv na molitvu, spremno ustajala.

Kako je Foley prešao na islam

Foley je na islam prešao nedugo nakon otmice i uzeo je ime Abu Hamza, ispričao je Bontinck, a njegove su riječi potvrdila trojica nedavno oslobođenih talaca te Foleyjev poslodavac.

'Recitirali smo Kur'an zajedno. Većina bi se ljudi na prelazak na islam odlučila kako bi dobila bolji tretman, ali mislim da je prelazak u njegovom slučaju bio iskren', dodaje mladi Belgijac.

Oslobođeni taoci svjedoče da je većina zapadnih zatočenika prešla na islam i tvrde da je to uglavnom bilo pod prisilom, ali Foleyja navode kao iznimku. Prisjećaju se trenutka kada su stražari svima donijeli po primjerak Kur'ana na engleskom jeziku. 'Svi su ga na brzinu prelistali, ali Foley se zadubio u tekst i čitao ga satima', priča za NYT jedan bivši talac.

Jedan od rijetkih koji nije prešao na islam je pogubljeni Steven Sotloff, koji je u tajnosti prakticirao svoju židovsku vjeru sve do kraja.

Još dok je Foley bio u rukama Nusre, njezini su stražari njegovu islamsku vjeru gledali sa sumnjom. No, sljedeća skupina u čijim je rukama završio bila je zadivljena i uslijedio je duži period u kojem su ga prestali zlostavljati. U zatočeništvu je bilo Sirijaca i njih su držali vezane lancima za radijatore, no Foley i Cantlie su se svojom ćelijom mogli slobodno kretati.

Bontinck kaže da je upravitelja zatvora pod dječjom bolnicom, inače Nizozemca, pitao jesu li za strance tražili otkupninu, na što je dobio negativan odgovor. 'Objasnio mi je da postoji Plan A i Plan B. Novinare će staviti u kućni pritvor ili će ih regrutirati među džihadiste', govorio Belgijac. Oba plana podrazumijevaju mogućnost oslobađanja.

Stražari ih častili čokoladom

Jedan su dan stražari zatočenicima donijeli čokoladu. Kada je Bontinck izlazio na slobodu, zabilježio je telefonski broj Foleyjeve obitelji i obećao da će ih nazvati. Obojica su bili uvjereni da uskoro i Foley izlazi van pa su se čak dogovorili da će se susresti.

No, realnost u Siriji počela se sve radikalnije mijenjati. Pobunjenički bataljun koji je držao Foleyja u Alepu u međuvremenu se priključio sve jačem ISIS-u, a krajem 2013. godine strane su zatočenike s raznih lokacija počeli prebacivati na jednu. Foley i Cantlie su ostali u bolničkom podrumu, ali od studenog 2013. počeli su dobivati su društvo.

Već u siječnju 2014. godine svojih su 20 kvadrata ćelije dijelili s još najmanje 17 muških zatočenika, a u susjednoj su ćeliji bile smještene otete žene.

Relativna sloboda koju su dotad Foley i Cantlie imali naglo je ukinuta. Nije više bilo slobodnog kretanja po ćeliji, sada su svi bili vezani jedni za druge. Stražari više nisu bili Francuzi, zamijenili su ih osobe koje govore engleski, a Foley ih je prepoznao.

Povratak Beatlesa

Bili su to isti glasovi sadista koji su mu govorili da je bio 'zloćko'. Bili su to Beatlesi.

Odmah su počeli uvoditi striktna pravila ponašanja, a čim su krenuli dovoditi strance na istu lokaciju, počeli su razvijati strategiju zarađivanja novca na njihovu oslobađanju. Od svih su tražili email adresu nekog rođaka, a Foley im je dao onu svog mlađeg brata. Nije prošlo dugo, a ISIS je s obitelji Foley razmijenio čitav niz emailova.

Kao što je na početku ove priče spomenuto, kao dokaz da je živ, obitelji su poslani odgovori na nekoliko intimnih pitanja, a Foley je bio uvjeren kako je to početak kraja njegova uzništva. Već je drugi Božić otkako ga nema kući bio na pragu pa je organizirao darivanje među taocima, po uzoru na obiteljsku tradiciju.

Za ovu je prigodu svaki zatvorenik nekom kolegi darovao nešto od smeća. Foley je dobio krug napravljen od voska izgorjele svijeće koji mu je trebao služiti kao naslonjač za čelo dok tijekom molitve dodiruje tlo.

Tjedni su prolazili i Foley je uočio da taoci iz europskih država svako malo budu izvedeni iz ćelije kako bi odgovarali na razna pitanja. Njega zvali nisu. A nisu ni Britance.

Ubrzo su shvatili da su otmičari birali one zatočenike za koje su procijenili da bi im države mogle platiti za njihovo oslobađanje. 'Znali su koje bi države najlakše mogle pristati na plaćanje pa su napravili listu po lakoći pregovora. Počeli su sa Španjolcima', rekao je jedan od oslobođenih talaca.

Prvi od trojice Španjolaca bio je oslobođen u ožujku, a militanti su zatim krenuli s Francuzima i drugim Europljanima. Prvo su ih pitali razna intimna pitanja, a često su ih i snimali te snimke slali obiteljima i vlastima. Kako je vrijeme odmicalo, zako su i džihadisti bili sve nestrpljiviji pa su se snimke uskoro pretvorile u otvorene prijetnje smrću s konkretnim datumima kada će doći do egzekucije u slučaju da ne stigne novac.

Waterboarding

U jednom su trenutku tamničari donijeli nekoliko narančastih odijela. Natjerali su francuske taoce da ih odjenu pa su ih snimili u njima. Počeli su i s waterboardingom.

U međuvremenu su zatočenike razdvojili na dvije skupine. U jednoj su bili Amerikanci i Britanci i njih su najžešće zlostavljali pravdajući to općenitom mržnjom prema njihovim državama te odbijanjem njihovih vlasti da pregovaraju o otkupnini. 'Njima je u krvi da mrze Ameriku, ali istovremeno su znali da je za SAD i Britaniju vjerojatnost plaćanja najmanja', rekao je za NYT jedan od ljudi dobro upućenih u zbivanja u ISIS-ovom zatvoru.

Ispalo je tako da je Foley bio podvrgnut najbrutalnijoj torturi - kombinaciji premlaćivanja, waterboardinga i simulacija likvidacije. Drugi bi zatvorenici odahnuli kada bi svog kolegu vidjeli da se vraća krvav. 'Kada ne bi bilo krvi, znali smo da je prošao kroz nešto mnogo gore', rekao je jedan od bivših zatočenika.

Kako su se pregovori s tvrđim vladama počeli rastezati, tako su i uvjeti za sve zatočenike postajali još teži. U jednom su periodu dnevno dobivali količinu hrane koja stane u običnu šalicu za čaj. Tjedne bi provodili u gotovo potpunoj tami, samo bi mali snop sunčeve zrake uspio proviriti ispod zaključanih vrata ćelije. Nakon zalaska sunca, taoci ne bi vidjeli ništa, prolijevali bi to malo hrane što su imali po sebi. Stražari su im nakon nekog vremena dali svjetiljku na baterije.

Nesuglasice među taocima

U ćeliji nije bilo madraca, tek pokoja deka. Neki su si od starhih poderanih hlača napravili improvizirani jastuk. U takvom je očaju došlo do napetosti među samim zatočenicima. Bilo je i tučnjava.

Za Foleyja kažu da je s drugima dijelio to malo hrane što bi dobio. Tijekom hladne sirijske zime svoju je deku ponudio drugom zatočeniku. Sve ih je pokušavao zabavljati, organizirao bi razne društvene igre, a taoci su od komada papira uspjeli napraviti šahovsku ploču i figurice. Prepričavali su svoje omiljene filmove, čak su organizirali predavanja o temama za koje su neki od njih bili eksperti.

Tijekom proljeća iz bolničkog su podruma prebačeni u zatvor u sklopu naftnog postrojenja u okolici Raqqe. Jedan od bivših zatočenika prisjeća se da su džihadisti, kada je stigao novac u gotovini za oslobađanje trojice Španjolaca, pobjesnili. Primijetili su da su neke novčanice oštećene pa su se zbog toga iskalili na preostalim taocima.

Došao je travanj i više od polovice zapadnjaka pušteno je na slobodu. No, u slučaju Amerikanaca i Britanaca nikakvog napretka u pregovorima nije bilo. Dapače, pregovori s vlastima nisu ni postojali.

Prvo pogubili Rusa

New York Times piše da je prvi pogubljeni zatočenik bio ruski državljanin Sergej Gorbunov, za kojeg su militanti procijenili da nema šanse da dobiju bilo kakav novac za njega. Posljednji je put viđen na snimci iz listopada 2013. godine i tada je sam bio prisiljen reći da će ga ubiti ne plati li Moskva za njegovu slobodu.

Maskirani su razbojnici po njega u ćeliju došli tijekom proljeća. Prestravljenog su ga izvukli i izrešetali, a zatim snimili njegov leš. Snimku su zatim pustili svim ostalim taocima obećavajući im istu sudbinu ako ne stigne novac za otkupninu.

Unatoč svemu, Foley je i dalje bio uvjeren da će američke vlasti ipak učiniti nešto za njega. S druge strane, kao da je bio svjestan da je kraj blizu pa je u jednom od pisama, koje je obitelji kriomice poslao preko talaca koji su jedan po jedan bili oslobađani, naveo kako bi trebalo raspodijeliti novac s njegova bankovnog računa.

Plastične natikače

U kolovozu su mu maskirani džihadisti donijeli plastične natikače, natjerali su ga da se preodjene u narančasto odijelo i odveli su ga na brdo pored Raqqe. Pred kamerom su ga zatim smaknuli. Dva tjedna kasnije istu su stvar napravili Stevenu Sotloffu, a u rujnu je pogubljen i David Haines. U listopadu je likvidiran Alan Henning, a među živima su u zatočeništvu preostali Britanac John Cantlie, Amerikanac Peter Kassig i neimenovana državljanka SAD-a.

Militanti su najavili da će Kassig biti sljedeći.

Diljem Europe, taoci koji su zahvaljujući svojim vladama oslobođeni nakon uplaćene otkupnine, zaprepašteno su gledali snimke posljednjih trenutaka likvidiranih supatnika. Posebno su im za oči zapele spomenute plastične natikače. Iste takve su svi oni dijelili u ćeliji. U istom paru natikača išli su u WC.

Isti par obuće nosili su i mrtvi i preživjeli, zaključuje New York Times.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 22:30