JEDNA SASVIM OSOBNA PRIČA REPORTERA JUTARNJEG Kako sam se prestao brinuti i naučio prihvatiti Brexit

“Mislim da neće doći do Brexita. Bit će blizu, ali mislim da će ljudi ipak odlučiti ostati u EU”, rekao mi je jedan prijatelj, bivši urednik Reutersa i iskusni britanski novinar koji je više od 40 godina pratio politiku i gospodarstvo diljem svijeta.

Bio je travanj 2016., moj četvrti posjet Londonu, toga puta samo na dva tjedna. Odsjeo sam na Canary Wharfu, u poslovnoj četvrti gdje se nalaze korporativne zgrade nekih od najbogatijih banaka na svijetu, te sjedište Reutersa.

Vrijeme je bilo nekarakteristično toplo i sunčano za London, a ta vedrina širila se i na moje sugovornike tih dana. Ostalo je nešto više od dva mjeseca do održavanja referenduma, a većina anketa davala je prednost opciji za ostanak u EU.

Određena zabrinutost ipak je bila prisutna. Starije generacije, objašnjavali su mi, još uvijek vjeruju da je Britanija globalno carstvo. Mnogi su smatrali da im je ispod časti primati naredbe iz Bruxellesa, da ih članstvo u Uniji sputava te da bi slobodna, suverena Britanija ponovo mogla “zavladati valovima”.

Bit će presudna izlaznost mladih, rekao mi je i šef Reutersova ureda za UK i Irsku, Guy Faulconbridge. Mladi su ti koji su imali prilike upoznati EU, kojima je Erasmus omogućio studiranje izvan države, kojima otvorene granice znače nove prilike i nove avanture. Ispitivanja javnog mnijenja podržavala su tu tezu - mladi su većinom bili za ostanak, stariji za izlazak.

Ljudi u barovima i restoranima, pušači na označenim mjestima za pušenje, redom su mi govorili kako su za ostanak. Barem oni koji su imali pravo glasa na nadolazećem referendumu. U srcu Ujedinjenog Kraljevstva, naime, a pogotovo u financijskoj četvrti, bilo je teško pronaći autohtone Britance.

Canary Wharf bio je pun Indijaca, Pakistanaca, Amerikanaca, Rusa, Kineza, Australaca, Iraca, Rumunja, Bugara, Srba i Hrvata. Englezi su se nerijetko doimali kao manjina. London je prijestolnica multikulturalnosti, u kojoj se svi osjećaju dobrodošlo, ili barem jednako pristojno tolerirano kao da su tamo i rođeni. No, London nije Ujedinjeno Kraljevstvo, isto kao što ni Zagreb nije Hrvatska.

Prava slika Velike Britanije je izvan granica autoceste M25, prstena koji okružuje London. Središnji i sjeverni dijelovi Britanije nikada se nisu oporavili od deindustrijalizacije koja je počela u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

Osjećaj zapostavljenosti

Gradovi iznikli oko tvornica i rudnika postali su osiromašeni, slomljena duha i gospodarstva. Čelična Lady Margaret Thatcher nije počela deindustrijalizaciju, ali ju je srčano nastavila provoditi bez plana za otvaranje novih radnih mjesta. Britansko gospodarstvo je profitiralo, no taj rast nije bio ravnomjerno raspoređen - siromašna područja, devastirana gubitkom industrije, nastavila su stagnirati, dok je najviše profitirao London, kao svjetsko financijsko središte.

Većina Engleza izvan Londona osjećala se zapostavljena, kao da ih se ništa ne pita oko bitnih pitanja - koja su se u mnogim slučajevima svodila na jednostavna “što ću raditi?” i “gdje ću živjeti?”. Vladavina Davida Camerona, tijekom svjetske gospodarske krize, dodatno je pogoršala njihovu situaciju.

Cameron je pristupio agresivnim mjerama štednje, srezao proračun za policiju, socijalnu pomoć, stambene poticaje, a nastradali su i obrazovanje i zdravstvo. Velik broj glasača bio je sve nezadovoljniji, no to su nezadovoljstvo usmjeravali tamo kamo su im ukazivali mediji koje su čitali.

Desni mediji, poput tabloida Daily Mail, ili Telegrapha, za britanske su strukturalne probleme izravno ili neizravno krivili EU. Problem su imigranti - zbog njih ljudi ne mogu naći posao. Ne možemo zaustaviti imigrante, Poljake, Rumunje, istočne Europljane... jer nas EU tjera na otvorene granice. Članstvo nas košta previše. Što mi točno dobivamo za te milijune koje svaki mjesec uplaćujemo Bruxellesu?

Na dan referenduma, 23. lipnja 2016., sjedio sam u redakciji Jutarnjeg i pratio vijesti iz Engleske iz minute u minutu. Posljednja anketa, koju je YouGov proveo taj dan, davala je 4% prednosti ostanku. Otišao sam na počinak. Ujutro me dočekao potpuni šok.

Trajni trag

Moj drugi posjet Britaniji trajao je pola godine i ostavio je trajni trag. Bila je zima 1998., imao sam 19 godina i odlučio sam napraviti pauzu u studiranju i maknuti se od kuće. Odselio sam se sestri, koja je tada već 15-ak godina živjela u Londonu, i ubrzo našao posao kao barmen u malom francuskom restoranu koji se, maštovito, zvao The Little French Restaurant.

Gazda je bio Srbin, kuhari Crnogorac i Bosanac, konobari Poljak i Mongolka. Jedino francusko u tom restoranu bile su konzerve riblje juhe iz obližnjeg supermarketa koju smo podgrijanu posluživali gostima kao haute cuisine.

Šest mjeseci rada i života, bilo gdje na svijetu, čovjeka nauči mnogo toga o društvu u kojem se našao, a kamoli kada se radi o uslužnoj djelatnosti. Živio sam na Shepherds’ Bushu, tada gotovo pa getu u kojem su živjeli Pakistanci i Balkanci (u pakistanskom dućanu na uglu mogli su se kupiti novi broj Globusa i Vegeta), danas jednoj od traženijih četvrti u drugoj prometnoj zoni.

London je bio i ostao svjetski i europski grad. Pristojan, organiziran, uvlačio je u svoje pore sve one koji vole jasna pravila i red - meni je tada bio uzor kako bi normalna i uređena država ili grad trebali funkcionirati. Iako sam bio na rubu odluke da ostanem, na kraju sam se vratio u Hrvatsku, no nikada nisam izgubio dodir s Londonom. Hrvatska, bio sam uvjeren, pripada Europi, i jednog ćemo se dana svi naći u istoj obitelji država.

Bila je ponoć, 1. srpnja 2013. Punih 15 godina kasnije. Nekoliko novinara i urednika Jutarnjeg, koji su te večeri bili dežurni, veselo su otvorili šampanjac. Hrvatska je ušla u EU. Svi smo slavili što se konačno ostvario najvažniji politički projekt Hrvatske nakon osamostaljenja, slavili smo nove prilike koje će se otvoriti Hrvatima, a ja sam slavio i činjenicu da mi više nikad neće trebati viza za Ujedinjeno Kraljevstvo. Konačno su i Hrvati za velikim stolom, konačno smo dio velike europske obitelji. No, ta je obitelj, kao i sve, imala svoje probleme. Probleme koji će uskoro dovesti do prvog razvoda.

Dan nakon britanskog referenduma, 24. lipnja 2016., proveo sam u šoku i nevjerici. U glavi su mi odzvanjale rečenice mojih britanskih prijatelja, koji su svi bili uvjereni da do toga neće doći. Svi su oni vjerovali da bi izlazak iz EU bio katastrofa.

Kao i većina britanskih glasača koji su bili za ostanak, tražio sam tračak nade. To je samo savjetodavni referendum. Održat će se još jedan. Ljudi nisu ni znali za što glasaju, evo Britanci cijeli dan guglaju “što je EU”. Škoti, Irci i London žele ostati, smatraju da su dio EU. Ljudi koji su glasali za izlazak su rasisti, primitivci, nacionalisti, žive u prošlosti...

David Cameron podnio je ostavku, na vlast je došla Theresa May i obećala kako “Brexit znači Brexit”. Ukočena političarka bez velike potpore u vlastitoj stranci našla se između nebrojenih sukobljenih strana u parlamentu. Pred njom je bila nemoguća zadaća - dogovoriti Brexit koji može proći kroz parlament, a istovremeno zadovoljiti i umjereno i radikalno krilo svoje stranke.

Zastupnici su počeli uzimati stvari u svoje ruke, a Brexit je postao najgledanija “sapunica” u Velikoj Britaniji. Ili komedija, ovisno o kutu iz kojeg se gleda. Ništa više oko Brexita nije bilo ni jasno niti sigurno. Hoće li izići? Kada će izići? Svaki je dan donosio nove prevrate i nove mogućnosti.

U tom sam periodu nekoliko puta razgovarao s ekonomskim stručnjacima s obje strane velike debate - i za i protiv Brexita - i nevoljko shvatio da postoje i pobornici Brexita koji nisu ni zadrti, ni neobrazovani, ni neinformirani, ni rasisti, ni nacionalisti. Brexit je legitimna pozicija. Da, u kratkom će roku naškoditi ekonomiji, ali ostavlja otvorene i brojne prilike koje bi, kada bi se kvalitetno iskoristile, mogle pomoći građanima Velike Britanije.

Drugi je element legitimne pozicije da suverenitet nema cijenu. Razgovarao sam i s brojnim Britancima koji su bili itekako svjesni da će gospodarstvo pretrpjeti težak udarac, no to su smatrali prihvatljivom cijenom za slobodu donošenja vlastitih zakona, za slobodu od sudova Europske unije.

Moja se slika glasača Brexita počela mijenjati. I dalje sam smatrao da je Brexit, kada se sve zbroji i oduzme, vrlo loša ideja i dugoročno štetna i po EU i po UK, no prihvatio sam činjenicu da su ljudi donijeli odluku - neki bolje, neki lošije informirani.

Da, kampanja koja je zagovarala izlazak koristila se lažima, neistinama, poluistinama i nemogućim obećanjima. No i kampanja koja je zagovarala ostanak koristila se pretjerivanjem, predstavljajući najgore moguće scenarije kao nešto što će se gotovo sigurno dogoditi.

Bio je svibanj 2017., moj peti posjet Londonu. Ovaj je put i vrijeme bilo znatno više englesko - padala je kiša gotovo svaki dan, bilo je tmurno, mračno i vlažno. U zgradi Reutersa vladala je tiha nelagoda - zaposlenici iz cijele EU osjećali su se znatno manje ugodno nego prethodne godine.

Susret u podzemnoj

Možda je bilo samo do vremena, no i na ulicama je vladao potisnuti pesimizam. Moji su se prijatelji, kao i ja tada, još uvijek nadali da bi moglo doći do nekakvog obrata koji bi ipak zaustavio Brexit. London je, kroz poslovne, političke, pa i obiteljske veze već dugo bio znatno bliži Europi nego ostatku Engleske. Vjerojatno je i to pridonijelo glasovima za izlazak u središnjem dijelu Britanije.

Vozio sam se u podzemnoj, razgovarao s kolegom s beogradskog N1, kad nas je zaskočio pijani Britanac u srednjim godinama, u pratnji jednako pijane sredovječne gospođe odjevene kao da je do maloprije slušala cajke. Zahtijevao je da mu kažemo otkud smo i što radimo u Engleskoj.

Objasnili smo mu da smo novinari, iz Hrvatske i iz Srbije, i da ne namjeravamo ostati, nakon čega mu je laknulo. “Ne ulazite u uniju!” rekao nam je. “Bit će vam bolje van nje!” Rekao sam mu da je Hrvatska već ušla, a njegov je izraz lica odražavao tugu i sažaljenje. “Niste to trebali učiniti.”

Britanci s kojima sam razgovarao u Bruxellesu, Berlinu i Zagrebu, diplomati, analitičari i novinari, teško su se nosili s rezultatom referenduma. Najgore je, vjerojatno, bilo diplomatima - većina ih je ušla u službu iskreno vjerujući u europski projekt, no odjednom su se našli u poziciji u kojoj moraju zastupati službeni stav britanske vlade, potpuno suprotan vrijednostima koje su držali do tada.

“To nije kraj. I dalje ćemo biti ovdje, i dalje ćemo surađivati, samo u nekom novom obliku. Gledajmo na to kao na novu priliku”, rekao mi je jedan visoko rangirani diplomat prije dvije godine, nevješto skrivajući emocije iza tih riječi. Fokusirajmo se na pozitivno. Prihvatimo promjenu i učinimo najbolje što možemo s onim što imamo.

Dok sam kroz cijelu prošlu godinu pratio britansku politiku, iz dana u dan, na trenutke već dosađujući i urednicima i čitateljima s pedeset osmim po redu obratom, i dalje sam se nadao da će se Brexit u konačnici nekako izbjeći. Odgoda za odgodom za odgodom ukazivala je na to da parlament ne želi Brexit bez sporazuma. Sve je više zastupnika podržavalo ideju novog referenduma, sve je više anketa govorilo kako bi većina Britanaca sada glasala za ostanak.

Bio sam uvjeren da bi novi referendum nanio manje štete britanskoj politici od guranja Brexita koji većina ne želi. Na kraju me razuvjerio njemački politolog, Wolfgang Merkel, koji mi je u poduljem razgovoru jasno argumentirao da se rezultat referenduma, ako se već održao, mora ispoštovati.

Posljedice štednje i rezova

No, da bi provedba bila u skladu s demokratskim standardima, ona bi morala uzeti u obzir i glasače koji su bili protiv - skupinu koja je bila neznatno manja od one koja je bila za izlazak. Meki bi Brexit, rekao mi je, bio najdemokratskije, kompromisno rješenje.

Bilo je proljeće, 2002. godine, moj treći posjet Londonu. Šetao sam uz Temzu kada sam vidio nesvakidašnji prizor - policijski gliser izvukao je rastrojenu ženu iz rijeke. Ne znam je li pala ili skočila, ali očito nije bila pri sebi. Dva policijska vozila čekala su je na obali, dva brižna “Bobbyja” zamotali su je u debelu deku. U roku od doslovno nekoliko sekundi dovezla se marica metropolitanske policije iz koje je izašla - psihologinja. “Jeste li dobro? Jeste li uznemireni? Opustite se, pobrinut ćemo se za vas!” rekla joj je smirenim glasom.

Te sposobne policije i socijalnih službi danas, nažalost, ima samo u tragovima. Izbrisale su je godine štednje i rezova Davida Camerona i Therese May. Britanija je danas znatno drugačija država nego što je bila u vrijeme Tonyja Blaira.

Nakon prizora s policijom produžio sam šetnju do Milenijskog mosta, čija je gradnja počela tijekom mojeg prethodnog posjeta. Taman je bio ponovno otvoren, nakon što je dvije godine proveo zatvoren za javnost zbog neočekivane greške u konstrukciji.

Arhitekti su brižno pazili da modernistički pješački most bude stabilan i pouzdan, čak su i računali na mogućnost ljuljanja, no previdjeli su jednu stvar. Kada se most lagano zaljulja, ljudi na njemu nesvjesno se pomiču kako bi ostali stabilni. Kada ih je mnogo, svi se pomiču istovremeno, kao vojska koja stupa. Kada se masa ljudi pokrene, iako je poticaj bio najmanji mogući pomak, brzo dolazi do velikog talasanja.

Danas znamo da je jednom, kada se pokrenula priča o referendumu, duh već bio pušten iz boce. Masa ljudi se pokrenula i temeljito potresla i Britaniju i Uniju. Čak ni arhitekt referenduma Cameron nije očekivao takav rezultat.

Most je proveo dvije godine zatvoren, dok stručnjaci nisu smislili kako ublažiti talasanje. Postavljeni su amortizeri na stupovima i ispod pločnika, i danas je Milenijski most stabilan i siguran. Koliko će Britaniji trebati vremena da postavi amortizere u svojem političkom sustavu, u svojim trgovinskim odnosima i u svojem društvu, ne znamo. Posao počinje danas, sigurno neće biti lak, no dovoljno je pametnih ljudi s obje strane La Manchea da znamo da je on moguć, i da će jednom biti završen.

Smjena generacija u Britaniji jednog će dana dovesti i do znatno drugačijeg omjera snaga među glasačima po pitanju članstva u Uniji, a ne budu li zadovoljni tadašnjim odnosom Bruxellesa i Londona, na izboru će im biti cijeli pladanj modela - od švicarskog i norveškog, do povratka u punopravno članstvo. Kako god odlučili, uvijek će biti dobro došli natrag.

*Ivan Fischer novinar je vanjske politike Jutarnjeg lista koji od 2016. pokriva Brexit i vijesti iz Ujedinjenog Kraljevstva. Dvostruki je stipendist Zaklade Thomson Reuters, u sklopu koje je u Londonu, Bruxellesu, Berlinu i Frankfurtu polazio stručne edukacije za izvještavanje o politici i ekonomiji, te za provođenje novinarskih treninga. Tekstove na engleskom pisao je i za britanski Guardian te za briselski Politico