JACK MAČKOSJEK London traga za poremećenim manijakom koji ubija mačke tupim udarcem, reže im glave i udove pa leševe ostavlja na vidljivo mjesto

Građani Londona već četiri godine žive u strahu od okrutnog, misterioznog zločinca, koji za sobom ostavlja nakaradno izmasakrirane leševe. Svoje žrtve ubija ili omamljuje tupim udarcem, a potom im reže glave i udove, vjerojatno uzimajući dijelove tijela kao trofeje. Nakon počinjenog zločina, unakažene žrtve postavlja na vidljivo mjesto, gdje će ih pronaći njihovi najbliži. S više od 400 počinjenih zločina, radilo bi se o najgorem serijskom ubojici u povijesti... da su njegove žrtve ljudi.

Poremećeni nasilnik, barem zasad, ubija gotovo isključivo kućne mačke - iako je nedavno među žrtve upisao i pokojeg zeca i lisicu. Ubojstva su počela u Londonskoj četvrti Croydon - prema kojoj je zločinac kasnije prozvan “Croydonski ubojica mačaka” - no s vremenom su se proširila na šire područje Londona, a pojedinačni slučajevi zabilježeni su i u Manchesteru.

Tkogod bio Croydonski ubojica, pokazao je jezivu umješnost i disciplinu, na kojoj bi mu pozavidjeli mnogi drugi kriminalci - nakon više od 400 žrtava, za sobom nije ostavio niti jedan forenzički dokaz koji bi mogao ukazati na njegov identitet. Niti traga ljudskog DNK, niti vlati kose, niti komada odjeće... Ono što je još više nevjerojatno, do sada je uspješno izbjegavao više od četiri milijuna kamera koje danonoćno promatraju šire područje engleske metropole.

Tko je točno bila prva žrtva, nije poznato. Vjeruje se da je svoj koljački pohod Croydonski ubojica započeo 2014. godine, no broj žrtava porastao je na dvije znamenke prije nego što su stanovnici Croydona shvatili da se radi o obrascu koji se ponavlja. Lešine prvih žrtava završile su u rukama veterinara koji su ih poslali na spaljivanje - tek kada se u slučajeve uključila policija, počele su obdukcije i prikupljanje dokaza.

Philippa Hewett bila je vlasnica kratkodlakog crno-bijelog mačora, nazvanog Charlie, prema komičaru Chaplinu. Radi kao voditeljica profesionalne orijentacije jednog od fakulteta Sveučilišta u Londonu, a živi u kući s dvorištem u Sussexu, nedaleko od zračne luke Gatwick. “Sanjam o muškarcu iz vrta”, rekla je u razgovoru za Vanity Fair, koji je priredio veliku priču o Croydonskom ubojici mačaka. “Mislim da je on netko koga mačke, zastrašujuće, zaista vole. Inače bi bježale od njega. Nema tragova da su mačke bile drogirane ili da su se otimale.”

Charlie je otišao u skitnju u petak, 28. listopada 2016. godine. Sljedećeg jutra ponovno je bio u svom dvorištu, i izgledao je kao da spava na suncu pored dječje kućice Philippine kćeri. “Mislila sam izaći u dvorište i malo se baviti vrtom, a potom sam planirala otići do crkve”, prisjetila se. Dok je podrezivala ruže, vidjela je Charlieja, za kojeg se s kćeri brinula od njegova okota, kako mirno leži na boku, kao da spava. “Pogledala sam pažljivije, i vidjela kako mu nedostaju dijelovi tijela.” Bio je razrezan po sredini trbuha, uklonjeni su mu unutrašnji organi, a njegova lijeva noga bila je uredno otpiljena. Odvezli su ga veterinaru, koji im je rekao kako mu je slomljen vrat. “Prema načinu kako je razrezan, čini mi se kao djelo Ubojice mačaka”, kazao im je.

Obdukcije i forenzički pregledi ubijenih mačaka ukazali su na obrazac koji se ponavljao kod većine žrtava: Ubojica bi mačku usmrtio tupim predmetom, možda bi ju zavitlao o zid, a možda udario automobilom. Svoje kirurško masakriranje započeo bi tek nakon što bi krv koagulirala. Redovito bi odrezao neki komad anatomije, često glavu, rep, šapu ili više dijelova tijela. Žrtve bi potom vratio blizu lokacije s koje ih je oteo, najčešće na vrlo vidljivom mjestu, kako bi izazvao maksimalni mogući šok kod vlasnika nesretne životinje.

U želucima mnogih žrtava pronađena je sirova piletina, pa policija sumnja da je tako privlačio mačke, koje bi vjerojatno usmrtio kada bi im popustio oprez, a potom ih odvezao na sigurno mjesto, gdje se mogao posvetiti radu sa svojim kirurškim alatima.

Jedini svjedok koji ga je možda vidio opisuje ga kao muškarca u 40-im godinama života, bijelca, visokog između 170 i 180 cm, kratke smeđe kose, odjevenog u tamnu odjeću s kapuljačom. Na licu moguće ima ožiljke od akni, nema prepoznatljiv naglasak.

Na samom početku sumorne serije okrutnih sakaćenja, policija nije bila osobito motivirana baciti se u potragu za počiniteljem. Radilo se o malom broju životinja, a policija u Croydonu nije imala ljudstvo na raspolaganju koje bi moglo dodijeliti za rješavanje naizgled beznačajnog kaznenog djela.

Među prvim osobama koje su shvatile da se radi o valu zločina, bili su Tony Jenkins i Boudicca Rising, životni partneri i ljubitelji životinja iz Croydona, koji su nekoliko mjeseci prije prvog zabilježenog slučaja osnovali neprofitnu udrugu SNARL, namijenjenu spašavanju i udomljavanju zlostavljanih, napuštenih i bolesnih mačaka i drugih životinja.

Tony i Boudicca su u rujnu 2015. zamijetili objavu na Facebooku, koju je postavio lokalni veterinar: četvero mačaka masakrirano je u vlastitim dvorištima u Addiscombeu, koji je dio Croydona. Jedna je mačka bila razrezana po trbuhu, jedna po prsima, jedna po vratu, a jednoj je bio odrezan rep. Na Facebook stranicama SNARL-a podijelili su upozorenje svim vlasnicima mačaka, a ubrzo su im počeli pristizati novi slučajevi.

U kratkom roku imali su listu od 12 žrtava koje su sa sigurnošću mogli povezati sa Croydonskim ubojicom. Prikupili su sve podatke i otišli na policiju, koja ih je tražila fizičke dokaze - dakle trupla - no, većina je bila uništena.

Kada je došlo do sljedeće žrtve - pjegave Amber - Tony i Boudicca odvezli su lešinu veterinaru, platili obdukciju, i otišli policiji s materijalnim dokazom i nalazom veterinara, nakon čega su im u policiji rekli kako nemaju proračun za rješavanje zločina nad životinjama. “Pitala sam ih: Dakle, morat ćemo to sami?”, rekla je Boudicca za Vanity Fair. Iz policije su joj odgovorili potvrdno.

SNARL je nastavio prikupljati prijave ogorčenih i ožalošćenih vlasnika, a okupio je i malu vojsku volontera - danas čak 250. Pokrenuli su peticiju koja je prikupila više od 40.000 potpisa, u kojoj su zahtijevali od policije da poduzme “hitne korake kako bi se zaustavio ubojica mačaka”.

Kontaktirali su i R.S.P.C.A. - Kraljevsko društvo za sprječavanje okrutnosti nad životinjama, najstarije građanske udruge te vrste u Ujedinjenom Kraljevstvu, i dobili su odgovor kako se najvjerojatnije radi o mačkama koje su rastrgale lisice. Tony im je odgovorio: “Croydon je opasan kvart, ali lisice zasad još uvijek ne nose noževe!”

U prosincu 2015. godine, tadašnji čelnik Scotland Yarda Sir Bernard Hogan-Howe pozvao je stanovnike Croydona na javnu tribinu o zločinima. Tony i Boudicca, s vlasnicima Amber i jednim volonterom, upali su na tribinu i pitali: “Jeste li svjesni da netko hoda po Londonu i ubija mačke, reže im glave, i potom ih vraća vlasnicima kako bi ih pronašli?”.

Hogan-Howe je, tvrdi Tony, pogledom prostrijelio načelnika lokalne policije Andyja Tarranta, koji ih je do tada uvijek odbijao. “Nisam čuo za to”, rekao je Hogan-Howe. “Naravno da to moramo shvatiti ozbiljno, jer postoji opasnost da počinitelj prijeđe na ljude.”

Samo nekoliko tjedana kasnije, započela je službena istraga - operacija Takahe. Uz 15 inspektora i policijskih službenika, na istrazi rade i Tony, Boudicca te glavni istražitelj R.S.P.C.A. Mike Butcher.

Uz ulazak Scotland Yarda u istragu, žrtve su počeli pregledavati forenzički stručnjaci s Kraljevskog fakulteta veterinarstva. “Sve ozljede konzistentne su s tupim udarcima”, rekao je dr. Alex Stoll za BBC. “Dosta sam uvjeren da se radi o istoj osobi koja unakazuje njihova trupla.” Mačke su, pokazale su i naknadne obdukcije, rezane i rastvarane nakon što bi nastupila smrt.

U potrazi za motivom, detektivi su se obratili stručnjacima za profiliranje zločinaca iz Nacionalne agencije za zločine, koji se inače bave “ozbiljnim i organiziranim” kriminalom. Bihevioralna analitičarka Pippa Gregory ispričala je šefu operacije Takahe, detektivu Andyju Collinu, moguću motivaciju za zločine. “Vaš počinitelj dobiva zadovoljštinu iz onoga što čini”, rekla je. “Pitanje je koliko će dugo ta zadovoljština trajati. Tada počinje prava opasnost.”

Većina serijskih ubojica su psihopati - antisocijalne osobe bez empatije, koje tragaju za sve većim i većim ushićenjem. Gotovo svi uhvaćeni serijski ubojice svoju su karijeru u zločinu započeli mučenjem životinja. “Postoji poznata poveznica između ozljeđivanja životinja i serijskih ubojica, kada pogledate u njihove mračne prošlosti”, rekao je Collin za Sky News.

Potraga za Croydonskim ubojicom traje i dalje, a na stranicama SNARL-a nalaze se stotine fotografija žrtava koje je nepoznati psihopat učinio svojim trofejima. Prema važećim zakonima u Ujedinjenom Kraljevstvu, čak i kada bi bio uhvaćen, najveća moguća kazna koju bi mogao dobiti za okrutnost spram životinja bila bi pet godina, što je za mnoge ožalošćene vlasnike premalo.

No još je gora mogućnost da svoj osjećaj ushićenja počne tražiti u zločinima počinjenim na ljudima. Serijski ubojica koji ne ostavlja DNK, koji za sobom ne ostavlja materijalne dokaze, i kojeg milijuni londonskih kamera uopće ne vide, bio bi najveća noćna mora grada na Temzi u više od 130 godina - od kada je na istom mjestu harao ozloglašeni Jack Trbosjek.