U
Ž
I
V
O
Izraelska vojska priprema invaziju na Pojas Gaze, nakon brutalnog Hamasova napada kojem je bio izvrgnut ovog vikenda. No, s obzirom na naseljenost tog uskog područja veličine Brača, na kojem živi između 1,5 i navodno čak dva milijuna ljudi, što ga čini najgušće naseljenim područjem na svijetu, otvaraju se mnoga pitanja, prvenstvo vojnog, ali i humanitarnog karaktera.
Ulazak mehanizacijom i pješaštvom u tako naseljeno urbano područje nosi sa sobom velik rizik i podsjeća na jednu od najvećih "gradskih bitaka" u povijesti, za Staljingrad, ali i na jedan već sličan pokušaj Izraela. Bilo je to u ljeto 1982. godine kada je Izrael napao glavni grad Libanona Bejrut, odnosno njegov zapadni dio, te ga držao pod opsadom punih 88 dana - od početka lipnja do kraja kolovoza.
Bilo je to u vrijeme građanskog rata u Libanonu koji je trajao od ožujka 1975. godine, a u koji su bili upleteni susjedna Sirija i zatim Izrael. U zapadni, muslimanski dio grada (istočni dio je kršćanski) smjestila se Palestinska oslobodilačka organizacija sa svojim vojnicima, pa su zato jedno vrijeme područje južnog Libanona nazivali "Fatahland" jer su Palestinci tamo stvorili svoju "državu" sa svim institucijama. Osim toga, tamo se bio "preselio" i vođa PLO-a Jaser Arafat.
Sve puno milicija
Naime, kako je to naveo vojni povjesničar i publicist Hrvoje Barberić, autor knjige "Suvremeni oružani sukobi 1945. - 2018.", dugotrajno razdoblje političke krize u Libanonu kulminiralo je u ožujku 1975. izbijanjem građanskog rata. Kako navodi Barberić, središnja vlast u Libanonu je prestala funkcionirati, a zemlja se podijelila na područja koja su kontrolirale različite etničke, vjerske, političke i vojne formacije. Bile su tu razne kršćanske, sunitske i šijitske milicije, potom vjerska i etnička skupina Druza te na kraju PLO.
Svi su oni bili čas u savezničkim, čas u neprijateljskim odnosima. S obzirom na to da je Bejrut također bio podijeljen među svim tim skupinama, i u njemu su buknuli sukobi. U lipnju 1976., na poziv libanonskog predsjednika Franjieha, u rat na strani kršćanskih milicija ušla je Sirija, navodi Barberić. Tada je više od tri tisuće sirijskih vojnika, koje je poslao tadašnji predsjednik Hafez el-Asad, otac sadašnjeg sirijskog diktatora Bašara al-Asada, zaposjelo dolinu Bekaa, napalo muslimanske milicije i PLO te do jeseni preuzelo nadzor nad gotovo polovicom zemlje.
S druge strane, u pomoć kršćanskim milicijama priskočio je Izrael koji je, s obzirom na svoj odnos prema PLO-u, falangistima slao oružje i provodio pomorsku blokadu libanonske obale. Izraelska je vojska početkom 1978. godine upala na jug Libanona i napala baze PLO-a koji je potisnut prema sjeveru zemlje. Nakon te operacije izraelska se vojska sredinom 1978. godine povukla iz Libanona. Bez obzira na to, Libanon, odnosno PLO, i dalje je bio opasnost i poligon s kojeg je ugrožavana sigurnost Izraela. Stoga je Izrael samo čekao povod da se ponovno umiješa. I konačno se takav razlog pojavio. Palestinci su pokušali atentat na izraelskog ambasadora u Velikoj Britaniji.
Napad iz zraka
Izrael je 6. lipnja 1982. godine iz zraka napao palestinska vojna uporišta i ponovno pokrenuo tenkove prema Libanonu (oko 500 tenkova i 800 "komada" artiljerije, ali uz nedovoljnu podršku pješaštva). Za samo nekoliko sati prodrli su, bez većeg otpora, do predgrađa Bejruta, a za samo pet dana zauzeli su i kontrolirali trećinu libanonskog teritorija. Zanimljivo je kako je, slučajno ili ne, s tri rakete pogođena ambasada tadašnje Istočne Njemačke. U zapadnom dijelu grada u okruženju se našlo više od deset tisuća palestinskih boraca i gotovo pola milijuna civila. Operacija se zvala "Mir za Galileju" te su već peti dan od početka invazije Izraelci zauzeli gotovo pola Libanona.
Brz prodor izraelskih oklopnih snaga, kombiniran s helikopterskim i amfibijskim desantima u pozadini, izraelsku je vojsku već sredinom lipnja doveo do vrata glavnog libanonskog grada Bejruta gdje je u njegovu zapadnom dijelu ostalo u okruženju nekoliko tisuća palestinskih boraca i sirijskih vojnika. Kako navodi Hrvoje Barberić, "izraelske snage su 13. lipnja 1982. stigle do Bejruta i zauzele istočno predgrađe Baabdu. Od 14. lipnja počele su borbe za zauzimanje uzvisina iznad grada, koje su potrajale do 26. lipnja. Osvajanje visoravni iznad Bejruta omogućilo je Izraelcima vizualni nadzor nad cijelim gradom i istodobno presjeklo veze opkoljenih Palestinaca u zapadnom Bejrutu sa savezničkim snagama u dolini Bekaa i ostatku Libanona.
Konačno se 1. srpnja zapadni dio grada našao u potpunom okruženju izraelskih snaga, koje opkoljeno područje bombardiraju topničkom vatrom. Opkoljeno područje je s dvije strane bilo zatvoreno morem, dok je liniju koja se protezala od rubova zračne luke na jugu do luke na sjeveru grada stezala izraelska vojska. Izraelci su zatvorili struju i vodu opkoljenom području (podsjetimo da su i sada tako isključili vodu i struju pojasu Gaze), da bi na pritisak međunarodne javnosti 7. srpnja opskrba ipak bila obnovljena".
Nisu bili spremni
No, kako navode vojni stručnjaci, izraelski vojnici ipak nisu bili pripremljeni za ovakav način urbanog ratovanja jer, navodi Barberić, većina izraelskih postrojbi pred Bejrutom je bila oklopna ili mehanizirana, s malim brojem klasičnih pješačkih postrojbi. Izravni napad na grad u pravilu je implicirao i velike izraelske vojne žrtve koje bi izraelska javnost i birači teško prihvatili. Kako ističe Barberić, izraelsko vodstvo bilo je svjesno da vojno zaposjedanje glavnoga grada jedne arapske države nosi i krupne političke posljedice, a protezanje opsade na dugo razdoblje donijet će palestinskom pitanju neželjenu pozornost u inozemstvu.
No, cijelo to vrijeme izraelska je vojska držala zapadni Bejrut pod snažnom zračnom, pomorskom i topničkom vatrom. U više su navrata pokušani atentati na palestinske dužnosnike preciznim bombardiranjem iz zraka. Tako se nekoliko puta nastojalo likvidirati Jasera Arafata. Palestinci su bili spremni na borbu, pa je i Jaser Arafat najavljivao Bejrut kao "novi Staljingrad" te odbijao pregovore govoreći da će se palestinski borci boriti do posljednje kapi krvi i tući za svaki pedalj Bejruta.
No, kako su se razaranja nastavila, libanonski čelnici koji su prethodno podržavali PLO pozvali su Arafata da se povuče kako bi se izbjegle patnje među civilima. Opsada je trajala sve do sredine kolovoza kada je, uz posredovanje SAD-a, došlo do deblokade. Jaser Arafat se nakon tog sporazuma povukao u Tunis. Tako je 18. kolovoza 1982. godine konačno potpisan sporazum prema kojem su se snage PLO-a obvezale napustiti Libanon, a Izrael se obvezao da neće dalje napredovati te da neće okupirati zapadni Bejrut koji je tada bio pun palestinskih izbjeglica. SAD je dao PLO-u pismeno jamstvo američke vlade o sigurnosti preostalih palestinskih civila, koji su se bojali odmazde nad civilima i izbjeglicama nakon odlaska vojnih postrojbi PLO-a.
Na kraju su 21. kolovoza 1982. u Bejrut stigle međunarodne mirovne snage UN-a te još 350 francuskih vojnika. Palestinsko povlačenje iz zapadnog Bejruta završeno je 1. rujna te je oko 10.600 palestinskih gerilaca i 3600 sirijskih vojnika evakuirano iz grada u Tunis i Siriju.