Vlad, iz razorenog ukrajinskog grada Mariupolja, izgledao je mrzovoljno dok je ulazio u izbjeglički centar u sivom gradu iz sovjetske ere u sjeveroistočnoj Estoniji, piše Telegraph.
Bila su mu potrebna dva mjeseca da se domogne sigurnosti Europske unije i to preko Rusije, no čak i tada, bilo mu je teško ostati pribran.
Tada ga je Oksana, ruska volonterka koja mu je pomogla prijeći u Estoniju, čvrsto zagrlila. Vlad se na to malo opustio.
- Hvala ti, rekao joj je dok su se grlili na ulazu u centar zatrpan prtljagom i igračkama.
Milijuni Ukrajinaca su pobjegli direktno u Europu, no stotine tisuća ljudi iz sjeverne i istočne Ukrajine pobjegli su od borbi preko Rusije, u koju su bili prisiljeni ući.
Za Vlada (21) je taj zagrljaj u izbjegličkom centru u Narvi značio kraj njegovog bijega kroz Rusiju.
- Osjećam olakšanje. Sada će sve biti lakše, kazao je govoreći iz Narve, grada koji je sada glavni ulaz onim Ukrajincima koji u Europsku uniju ulaze iz Rusije.
No, to je bio značajan trenutak i za Oksanu, sredovječnu Ruskinju s finskim boravištem koje joj dopušta da uđe u Estoniju. Bio je to još jedan uspješan čin prkosa protiv Vladimira Putina i njegova rata u Ukrajini.
- To je također lijek i za nas, kazala je opisujući svoju ulogu u mreži od nekoliko tisuća volontera diljem Rusije. - I izbjeglice pomažu nama da se osjećamo korisnima.
Višesatno ispitivanje
Vlad i Oksana su se prvi put susreli nekoliko sati ranije u Sankt Peterburgu. Volonteri su mu platili put od 670 km vlakom od Belgoroda do Moskve i onda do Sankt Peterburga. Tada mu je rečeno da dođe do Oksaninog stana, odakle će ga ona prebaciti do tri sata vožnje udaljene granice s Estonijom.
- Sve je išlo vrlo glatko. No kad su Rusi vidjeli moju tetovažu, satima su me ispitivali, kaže Vlad.
Pokazuje tetovažu na svojoj lijevoj ruci. Putin je rekao da iz Ukrajine treba istjerati naciste, a Vladova tetovaža uključuje lubanje i munje, što su slike na koje su ruski vojnici posebno upozoreni da obrate pažnju.
Vlad je zastao. Izgledao je iscrpljeno. Koža mu je bila blijeda. Njegova kratka tamna kosa bila mu je slijepljena na glavi, a crne oči bile su mu razrogačene i upale. Priču je onda preuzela Oksana.
- Uveli su ga u malu sobu sa strane. Sve su snimali, kaže. - Prava je sreća što nije imao ambleme bataljuna Azov, pa su ga s vremenom pustili.
Neki Ukrajinci su već danima zadržani na granici, pa čak i vraćeni nazad.
Putovanje kroz Rusiju
Za Vlada prelazak u Estoniju znači da sada može otići u Malmö gdje ga čeka djevojka s kojom želi započeti novi život. Prije više od mjesec dana su ih razdvojili u filtracijskom kampu u Donjecku pod kontrolom proruskih separatista.
Većina izbjeglica iz Narve ima sličnu priču. Uglavnom su pobjegli iz Mariupolja, ali i iz Harkiva.
Opisivali su kako su se mjesecima skrivali u podrumima, nadajući se da će rusko granatiranje prestati. Naposljetku su pobjegli u Rusiju po naredbi ruskih ili proruskih snaga, ili, uplašeni, u vlastitim automobilima.
Prva postaja bio je prljavi filtracijski kamp u Donjecku gdje su ruski i separatistički vojnici pokušavali izdvojiti ukrajinske vojnike i policajce. Higijenski uvjeti su bili katastrofalni.
Nakon ovoga, ukrajinske se izbjeglice najčešće šalje u tzv. Privremene smještajne točke u Rusiji, uglavnom preuređene sportske dvorane. Mnogi završe u Taganrogu nedaleko Rostova, iako ih se ponekad šalju i u druge gradove. To je režim malo opušteniji i Ukrajinci smiju otići. Volonteri im daju SIM kartice i novac.
Također, ovdje Ukrajinci moraju odabrati. Mogu uzeti službeni status izbjeglice od ruske vlade uz što dobivaju smještaj i financijsku pomoć. Kvaka je u tome što to često znači da pristaju živjeti na zabačenom krajnjem istoku ili u Astrahanu na Kaspijskom jezeru. Izbjeglice se također moraju odreći svog ukrajinskog državljanstva.
Izbjeglice koji su prihvatili tu opciju kažu da su ih smjestili u drvene barake gdje ih hrane prilično loše.
Zbog toga mnoge izbjeglice odlučuju živjeti sa svojim rođacima u Rusiji ili odlaze u Narvu i dalje u Europu, pri čemu se oslanjaju na pomoć volontera prilikom kupovine karte za vlak, organiziranja prehrane i nabavke odjeće.
Mnogi Ukrajinci kažu kako su ih obični Rusi dobro prihvatili te da je i njima dosta Putinovog rata, no neki, uključujući i Vlada, kažu dobrodošlica i nije bila tako topla te su ga čudno gledali i vrijeđali ga u trgovini.
- Bilo je teško i želio sam novi život. Tad sam znao da moram otići, kaže.
Dolazak u Estoniju
Izbjeglička ruta iz Rusije je sada uspostavljena. Odlaze u Moskvu, a zatim u Sankt Peterburg prije nego što otputuju za Ivangorod, mali ruski gradić preko rijeke Narve.
Rijeka Narva stoljećima je tvorila granicu između Europe i Rusije, a dvije srednjovjekovne tvrđave stoje jedna nasuprot druge na obalama uske rijeke.
Zemlja je ovdje natopljena poviješću prošlih bitaka, posljednji put 1944. godine kada je sovjetska armija ponovno zauzela Narvu od nacističke Njemačke. Pritom je Crvena armija bombama sravnila sa zemljom nekoć vrlo lijepi barokni grad.
Izbjeglicama je potrebno oko 15 minuta da prijeđu mostom od ruske do estonske granice. Zatim izlaze kroz teška vrata, vukući svoju prtljagu. Emocije je teško skrivati. Neki su uplakani, mnogi rezignirani, a svi su iscrpljeni.
Većina planira putovati u Njemačku ili Švedsku, iako su neki rekli da idu u Francusku ili Češku. Nitko nije rekao da želi doći u Veliku Britaniju. No, nitko nije rekao ni da se žele vratiti u Ukrajinu.
- Kako da se vratimo? Nemamo se čemu vratiti, rekao je Dima iz Harkiva dok puši ispred skloništa za izbjeglice, zapravo oronulog bivšeg hotela koji je ujedno i lokalni kulturni centar.
Katja Romanova (22) vodi sklonište za estonsku nevladinu organizaciju Friends of Mariupol. Otvoreno je 23. travnja i od tada je ugostilo 455 izbjeglica.
- Osjete promjenu atmosfere čim stignu. To je za njih pravo olakšanje, rekla je Romanova, koja je napustila Rusiju prije 18 mjeseci. - Osjećam se krivom zbog Putina i njegove politike. Ovo mi pomaže u borbi protiv ravnodušnosti.
Izbjeglice ostaju u skloništu jednu noć prije nego što krenu dalje. Većina sada može doći do gotovine koja se čuva u ukrajinskim bankama. Oni su unutar Europske unije i mogu putovati.
Viktorija i Sergej sjede i puše ispred estonske granične postaje. Proveli su skoro tri mjeseca skrivajući se u podrumu u Mariupolju prije nego što su pobjegli u Rusiju, odakle su se uputili ravno u Narvu.
Viktorija je s lica pomaknula pramen svoje obojene narančastocrvene kose na kojoj su se vidjeli dugi tamni korijeni. Nije imala isti žuti sjaj niti upale oči kao Sergej. Možda je to bila šminka.
- Kada smo stigli u Rusiju, odahnuli smo, naravno, rekla je. - Ali, sada sam vrlo sretna što sam ovdje u Europi i izvan Rusije.