RIM - Papa Ivan Pavao II nije podnio ostavku i nisu ga otele Crvene brigade. To bi zaista bile vijesti. Čak senzacije. Budući da su izostale, budući da je taj papa izdahnuo u svom krevetu i da je sada već na pragu blaženištva, čini se da je ponovo vijest ono što se već znalo i spominjalo: da je Karol Wojtyla, kao odgovoran i ozbiljan čovjek na odgovornu i ozbiljnom mjestu odgovorno i ozbiljno razmišljao što da radi ako ga bolest sasvim spriječi u obavljanju njegove rimske i univerzalne biskupske dužnosti.
Uvjeren - a to je višeput rekao - da „Bog čovjeku na pleća ne slaže teret veći negoli ga je čovjek kadar podnijeti“, Ivan Pavao II je djelovao kao papa gotovo do samog kraja (sjetimo se Križnog puta po Koloseju s Papom koji ga prati pred televizorom i moli, samo nekoliko dana prije smrti).
Nadalje, kao istaknuta medijska ličnost, Ivan Pavao II je bio poželjna meta i terorista i manijaka, jedva je preživio atentat u Rimu 1981, još desetak puta bio je meta atentata spriječenih kad je atentatorska mašinerija već stavljena u pogon, ili baš u posljednji čas (u Fátimi 1982), a i mafijaški bombaški atentati u kojima su teško oštećene prvostolna crkva kršćanstva, tj. Lateranska nadbazilika sv. Ivana, te Sv. Juraj u Velabru, bili su adresirani na rimskog papu koji se „usudio“ u Agrigentu izvikati na Cosu nostru.
Neki detalji ipak bacaju novo svjetlo na te dileme i opasnosti kojima je Ivan Pavao II bio izložen, možda i više nego drugi pape. Iznio ih je Slawomir Oder, postulator kauze za beatifikaciju Ivana Pavla II, u knjizi koju je napisao četveroručno sa Saveriom Gaetom, novinarom Famiglie Cristiane.
Knjiga se zove „Perché santo“ (Zašto svet) i temelji se uglavnom na podacima koje je sâm Oder, sa suradnicima prikupio u procesu. O nekima od tih detalja smo i pisali kada su dokumenti podastrti Kongregaciji za kauze svetih, ali neki nisu bili dosad objavljeni.
Doznajemo tako da su talijanske tajne službe upozorile Ivana Pavla II da ga „Crvene brigade“ možda planiraju oteti.
Umjesto toga ga je ustrijelio Agca, o čemu nije bio upozoren. Papa je, izgleda, pomislio da je to ista pista. O tome se dalje raspravljalo, sam Agca je rekao (i porekao) da su ga naručili Bugari po nalogu iz Mosve (a drugi su podsjećali da je Agca, desničarski ekstremni nacionalist, ipak iz sasvim drukčijeg miljea od komunističkoga). Ivan Pavao II je izravno pitao o tome što znaju glede atentata i Gorbačëva i Jaruzelskoga. Poljski general predsjednik mu je povjerio da je i on sam pitao Živkova, koji mu je odgovorio: „Druže, smatrate li nas idiotima?“
Kad je posrijedi Todor Živkov, na to retoričko pitanje teško je dati kategoričan odgovor - pa se Oder u to nije ni upustio.
Ponešto se znalo da je Ivan Pavao II mogućnost ostavke uzeo u obzir već 1989, da je tada napisao i potpisao pismo o uvjetima za ostavku (ali ga nije poslao dalje), te da je 1994 raspravljao s tadašnjim kardinalom Josephom Ratzingerom (sadašnjim Benediktom XVI) o „povijesnim i teološkim aspektima“ eventualne papinske ostavke, skicirajući još jedno pismo, koje nije poslao.
Te iste godine rekao je liječniku koji ga je imao operirati: „U Crkvi nema mjesta za umirovljena papu“ - pa je jasno da je tada već odvagnuo posljedice eventualne ostavke. Tada je napisao još jedno neposlano pismo kardinalima, u kojemu su bile i ove riječi:
„Pred Bogom sam dugo razmišljao o tome što treba Papa učiniti za se u trenutku kada navršava 75 godina. U tom pogledu vam povjeravam da sam prije dvije godine, kada se činilo da je tumor koji su mi operirali bio maligan, pomislio da se Otac Nebeski htio pobrinuti da unaprijed riješi problem. Ali tako nije bilo.“ Stoga, piše dalje, „pošto sam dugo molio i razmišljao o mojoj odgovornosti pred Bogom, smatram svojom dužnošću slijediti dispozicije i primjer Pavla VI.“
Taj papa je dao dispozicije za izbor novog pape u slučaju spriječenosti dotadašnjega. U ostalim slučajevima, pisao je Ivan Pavao II u neposlanu pismu kardinalima, „smatram ozbiljnim zahtjevom savjesti nastaviti zadatak koji mi je Krist Gospod povjerio, sve dok on to bude htio, u tajanstvenim nacrtima njegove Providnosti.“
I prije ove knjige smo mogli doznati da je Karol Wojtyla bio duboki mistik, da je prostrt na podu s rukama raširenima kao na križu provodio noći „u razgovoru s Kristom“, da je znao reći: „Nikada nisam vidio Bogorodicu, ali je osjećam“, da je u ormaru držao kaiš kojim se udarao („bičevao“) u znak pokore.
Iz knjige pak doznajemo da je Ivan Pavao II napisao atentatoru Agci otvoreno pismo, koje nikada nije objavio; da je Agci u zatvoru rekao: „Važno je da niti epizoda kakva je bila 13 svibnja ne uspije stvoriti jaz između dviju osoba“. Prevedeno: i s onim koji me hoće ubiti moram znati razgovarati, ni njemu ne smijem zatvoriti svoje srce. Ta poruka miriše po svetosti svojom dubokom humanošću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....