STRAH U ULICI JABUKA

Ispovijest čovjeka koji se vratio iz mrtvih: ‘Oko mene su bili leševi, Rusi su šetali, a ja žudio da izdahnem...‘

Ubojstva u ulici Jablunska 144 i drugdje u Buči u središtu su istrage ratnih zločina koju provode Međunarodni kazneni sud i Ukrajina

Ekshumacija tijela civila u Buči

 Louai-barakat/Sipa Press/Profimedia/Louai-barakat/Sipa Press/Profimedia

Novinar BBC-a Fergal Keane razgovarao je s ukrajinskim vojnikom koji je čudesno preživio masakr u Buči. Pričajući s bivšim vojnikom i obitelji poginulih Ukrajinaca novinar BBC-ja je rekonstruirao ovu potresnu priču o maskaru u Buči koju prenosimo u cijelosti.

Ivana Skibu sam sreo u malom selu u ruralnoj Poljskoj. Tamo gdje je pronašao utočište za svoju obitelj. Tamo sada ima posao. Djeca odrastaju bez straha. Stiglo je toplo vrijeme i kada padne večer obitelj šeće do lokalnog parka gdje Ivan lovi ribu u jezeru. Modrice na njegovom licu i tijelu su zarasle. Ali noću, nakon što svi drugi zaspu, rane se otvore.

Četrdesettrogodišnji Ivan radio je svaki posao koji je mogao pronaći kako bi uzdržavao suprugu i četvero djece. Vozio je taksi i ponekad radio kao renovator zgrada.

U ranim jutarnjim satima 24. veljače, dok je vozio ulicama Kijeva, prvi je puta začuo eksplozije. Nije mogao vjerovati da se rat može dogoditi.

Dispečer je nazvao i rekao da se svi taksiji moraju vratiti u bazu. Njegova prva pomisao nakon što je čuo zastrašujuću tutnjavu bilo je kako mora nabaviti identifikacijske dokumente za svoju obitelji. Ako će bježati, trebaju im putovnice. Brzo se odvezao 40 kilometra od Kijeva prema Brovariju gdje je živio. Zatim je krenuo prema Buči, gdje su mu toga jutra žena i djeca bili u posjeti svekrvi. Obitelj je tamo trebala ostati dok ne sačini plan bijega.

- Već su tada kružile različite glasine da se Rusi približavaju Buči. Počeli smo uređivati ​​skloništa u podrumima - prisjeća se Ivan.

Notorna Ulica jabuka

Tri dana kasnije, 27. veljače, Rusi su već bili u gradu, no razorna zasjeda koje im je pripremilo ukrajinsko topništvo iznenadila ih je. Kolona ruskih desantnih trupa zauzela je položaj u Vokzalnoj ulici kada su ih zasipale granate. Privremeno su se povukli. No bili su ljuti, uvjereni da su neki mještani odali ukrajinskoj vojsci njihovu lokaciju.

Do tada su diljem Ukrajine ljudi već mobilizirali kako bi obranili svoje zajednice. Buča nije bila iznimka. Ivan Skiba i njegov prijatelj Svjatoslav Turovski, kum njegove dvogodišnje kćeri Zlate, čuli su da neki ljudi, koji su se već borili u regiji istočnog Donbasa protiv proruskih separatista, formiraju u Buči jedinicu ukrajinskih Teritorijalnih obrambenih snaga. Dvojica muškaraca ubrzo su im se pridružila.

- Dežurali smo na punktovima, provjeravali dokumente i pazili da ljudi ne nose oružje. Pomagali smo organizirati siguran izlazak ljudi iz grada jer smo poznavali to područje - kazao je.

Ivanova jedinica bila je slabo naoružana. Imali su jednu pušku, granatu i dalekozor koji je dijelilo devet muškaraca. On i njegovi suborci radili su u smjenama na punktu u Jablunskoj ulici. Na ukrajinskom to znači "ulica jabuka", a tako je nazvana radi drveća koje omeđuje veći dio njezine dužine od gotovo 6 kilometara. U mirno doba to je bilo ugodno mjesto s jezerom za ribolov. Oko velikog dijela kuća nalazila su se polja i voćnjaci.

Tamo se nalaze i uredski kompleksi, izgrađeni u sovjetsko doba, od kojih je dio u vrijeme tranzicije pretvoren u poslovne prostore za lokalne tvrtke. Jablunska ulica 144 postat će ubrzo ozloglašena ruska baza, gdje će se zbiti egzekucija ukrajinskih zarobljenika.

image

Prizor iz Buče

Louai-barakat/Sipa Press/Profimedia/Louai-barakat/Sipa Press/Profimedia

Ruska opsada

Do početka ožujka stotine tisuća Ukrajinaca pobjeglo je iz zemlje. Ipak, Ivan i njegova supruga odlučili su da bi obitelj trebala ostati u Buči. Atmosferu u Buči Ivan opisuje kao prkosnu.

- Nije bilo straha. Postojala je želja da se ujedinimo, da se okupimo. Stalno smo bili na nogama. Kad nismo bili na dužnosti, dijelili bismo hranu po podrumima onima koji su se tu sklonili, žene i djeca. Nije bilo vremena za strah - kaže.

To se dramatično promijenilo 3. ožujka. Rusi su se pojavili u svoj svojoj snazi ​​"u drugoj polovici dana, oko vremena kada se obično ruča".

Bilo je neselektivne pucnjave. Rakete su padale posvuda. Ivan je vidio kako je projektil pogodilo bijeli Renault u kojem je bila žena s djecom. Osam muškaraca s Ivanove kontrolne točki pokušalo se sakriti. Točno nasuprot kontrolne točke, u Jablunskoj broj 31, nalazila se kuća Valere Kotenka. Taj 53-godišnjak im je ranije davao tople napitke i hranu. Sada im je ponudio utočište. Ali Rusi su ubrzo stigli.

- Čuli smo njihove glasove i kretanje njihovih vozila. Bili smo opkoljeni. Muškarci su šaputali međusobno. Nismo mogli pobjeći. Rusi imaju termovizijske detektore koji bi sigurno detektirali svaki pokušaj bijega noću - kaže.

Muškarci su odbacili svoju skromnu zalihu oružja i odlučili su uskladiti priče - ako ih Rusi pronađu, reći će da su graditelji koji rade u okrugu i da se skrivaju od borbi.

Poslali su poruke suprugama i djevojkama. Jedan od muškaraca, Anatolij Prihidko, (39), nazvao je svoju suprugu Olhu te večeri - 3. ožujka - i šapnuo "da ne može govoriti glasno". Bilo je jako tiho. Rekao joj je da se skrivaju.

Sljedećeg jutra Julija, supruga Andrija Dvornikova, inače vozača dostave, primila je poruku u kojoj je pisalo: "Opkoljeni smo, samo sjedimo, ali ja ću otići odavde čim mi se ukaže prilika." Rekao joj je da izbriše sve poruke i fotografije s telefona. I da je voli.

Dok joj suze teku niz lice, Olha Prihidko, priča o svojoj posljednjoj komunikaciji s Anatolijem u jutro 4. ožujka. - U 10:00 poslao mi je poruku ‘još uvijek čekamo‘. To je bila njegova posljednja poruka - prisjeća se.

Manje od sat vremena kasnije Rusi su provalili u njihovo sklonište.

Ivan Skiba prisjeća se batina i ispitivanja. Oduzeti su im mobitele i cipele. Do 11:00 dvije različite snimke s CCTV kamera snimile su muškarce kako ih vode preko, a zatim niz Jablunsku ulicu prema uskoro zloglasnom broju 144. Svaki je držao jednu ruku na pojasu čovjeka ispred, a drugu na svojoj glavi. Postrojeni su uza zid pored ruske baze i natjerani da kleknu. Rusi su ih natjerali da navuku košulje i džempere preko glava. Tukli su ih kundacima i verbalno vrijeđali. Prema Ivanovim riječima, vikali su: "Vi ste banderovci (antisovjetska nacionalistička skupina u Drugom svjetskom ratu). Htjeli ste nas spaliti Molotovljevim koktelima! Sada ćemo vas spaliti!"

Ivan kaže da su Rusi odlučili zastrašiti ostale pucajući u 28-godišnjeg Vitalija Karpenka, radnika u zadružnoj trgovini. Nakon toga je jedan mlađi muškarac iz grupe panično kazao Rusima da su svi oni pripadnici Teritorijalne obrane. Udarci su postali sve jači.

image

Djeca u Buči

Sopa Images/Sipa Press/Profimedia/Sopa Images/Sipa Press/Profimedia

Jezivo mučenje

Ivan Skiba i još jedan muškarac, Andrij Verbovji, otac i drvodjelac, dovedeni su u zgradu. U ispitivanju koje je uslijedilo Ivanu su na glavu stavili kantu te su ga natjerali da se sagne i nasloni na zid. Na leđima su mu slagali cigle, jednu po jednu, dok se nije srušio. Ponovno su ga pretukli, a ciglom su udarali u kantu. U nekom trenutku čuo je kako policajci govori Andriju Verbovju da će mu pucati u noge. Začuo se pucanj. Nakon toga više nije čuo Andrija.

Ivana su potom odveli iz zgrade kako bi se pridružio ostalim muškarcima. Tim događajima svjedoče lokalni stanovnici kojima su ruski vojnici naredili da se okupe ispred broja 144. Držali su ih odvojeno od zarobljenih muškaraca, a Lucy Moskalenko se sjeća kako joj je ruski časnik rekao da pokrije oči svojim kćerima jer će vidjeti stvari koje nikada neće zaboraviti.

- Rekao nam je: ‘Ne gledajte te ljude koji leže na zemlji. Oni nisu ljudi. Oni su smeće. Oni nisu ljudi. Oni su zvijeri‘ - kaže.

Njezina sestra, Irina Voljnec, bila je uz Lucy. Obojica se prisjećaju buke ruskih oklopnih vozila, zvuka granatiranja i kako su se do tada miroljubivi psi iz susjedstva tukli jedni s drugima. Kao da je ludilo zavladalo Bučom.

Tada je Irina doživjela šok. Vidjela je da njezin stari razredni kolega, Andrij Verbovji, leži krvav na zemlji. Samo nekoliko tjedana prije toga zajedno su išli kući iz trgovačkog centra. Blizu njega na tlo je bila bačena plahta.

- Ležao je, sav deformiran od hladnoće. Gledao je ravno u mene - kaže ona. Irina je htjela otići i pokriti svog starog prijatelja plahtom, bilo čime što bi ga moglo ugrijati.

- Nije me bilo toliko strah, koliko sam bila očajna. Tada sam bila stvarno zbunjena i nisam mogla shvatiti kako se to dogodilo i zašto moj kolega leži na zemlji- prisjeća se.

Zatim je vidjela je i da je njen sin Slavik među zarobljenim muškarcima. Bio je pretučen, očito izdvojen od grupe i naknadno doveden da se pridruži ostalima. Čekajući u redu, Slavik je vidio krv na tlu u blizini i čuo Ruse kako govore o nekom ranjenom čovjeku. To je gotovo sigurno bio Andrij Verbovji. - Čuo sam kako razgovaraju među sobom da ga dokrajče - prisjeća se Slavik. Počeo je strahovati za vlastiti život.

Irina je pronašla časnika i molila za Slavikov život. Vojnik ju je saslušao. Zatim je pozvao ukrajinskog doušnika - vjerojatno uhićenog čovjeka koji se slomio nakon pucnjave u Vitalija Karpenka - i upitao ga: "Je li on jedan od njih?"

"Ne", uslijedio je odgovor. Slavika su pustili majci. Lokalcima je zatim rečeno da idu kući. Irina se sjeća zlokobnog osjećaja dok je odlazila.

– Bojala sam se da će se dogoditi užasne stvari - kazala je.

Sljedećeg dana, 5. ožujka, žena Andrija Verbovja, Natalija, poslala mu je poruku.

"Gdje si? ​​Tvoj sretni lančić je kod mene, amajlija također. Čuvam te od svega lošeg. Molimo se za tebe. Čekamo tvoj poziv. Napiši nam barem dvije riječi."

Andrij je tada već bio mrtav.

Pomirenje sa smrću

Ivan Skiba je osjetio da mu vrijeme ističe. Do kasnog poslijepodneva 4. ožujka, dvojica od osam muškaraca iz njegove grupe ubijeni su iz vatrenog oružja.

"Rusi su počeli međusobno razgovarati što će s nama. Razgovor je tekao ovako otprilike: ‘Što ćemo s njima?‘ Pa drugi kaže: ‘Dokrajčite ih, ali samo ih onda izvadite van, da ne bi ležali ovdje‘."

Preostale muškarce odveli su iza ugla u malo dvorište. Ivan je ispod ruba odjeće ugledao tijelo muškarca kako leži na maloj betonskoj platformi. Očito je ranije bio upucan. Rusi su se počeli rugati svojim žrtvama.

- Uživali su u egzekuciji, psovali,- prisjeća se Ivan.

Suborci su se pozdravili po posljednji put shvačujući da je to kraj. Među onima s kojima se Ivan oprostio bio je i Svjatoslav Turovski, kum njegove kćeri.

Prema Ivanovim riječima, Anatolij Prihidko iznenada je odlučio pobjeći, ali je odmah upucan.

- Tada su Rusi otvorili vatru na ostale. Osjetio sam kako me je metak pogodio u bok. Pao sam - kaže.

Žudio je da makar na tren izdahne. Zadovoljio bi se samo jednim kratkim izdahom. Ali znao je da bi to značilo smrt. Temperatura je tek bila zeru iznad ništice. Njegov topli dah stvorio bi maleni oblak i upozorio ubojice. Vojnici su provjeravali tijela muškaraca koje su upravo ustrijelili. I ispaljivali posljednji metak kako bi bili sigurni da u njima nema više nikakva života. Zatim je čuo kako jedan od Rusa uzvikuje: "Ovaj je još živ!"

Ivan se pitao pričaju li o njemu. Možda je netko od ostalih. Ipak, pripremao se da primi metak. Već je ionako krvario iz rane na boku. Drugi Rus kaže: "Ionako će umrijeti!"

Onda je začuo pucanj. Nije bio namijenjen njemu. Čovjek se u takvim trenucima bori s različitim porivima. Ali da je zaplakao, bio bi otkriven. Svi ti užasi će mu se kasnije vraćati u snovima. Ali tada je ostao ležati među mrtvima. Miran kao i njegovi ubijeni suborci.

Ivan se ne može točno sjetiti koliko su Rusi nakon toga još ostali, no ne misli da je prošlo više od nekoliko minuta. Kad je osjetio da su otišli, riskirao je i provirio ispod jakne. U dvorištu su ostali samo leševi. Osjetio je priliku. Ispružio je ruku prema paru stopala u svojoj blizini - onima mrtvog čovjeka kojeg je primijetio kad su prvi put ušli u dvorište. Izuo je čovjekove cipele kako bi ih obuo na svoja stopala. Zatim je dopuzao do ograde i odvukao se u obližnje vrtove. Trebao je prijeći još jednu ogradu prije nego što je ušao u kuću koju su vlasnici napustili tijekom granatiranja.

image

Ekshumacija tijela civila u Buči

Anatolii Siryk/Avalon/Profimedia/Anatolii Siryk/Avalon/Profimedia

Povratak u Ulicu jabuka

Uslijedilo je još jedno zastrašujuće iskustvo. Ivan je u kući sanirao ranu nekom antiseptičkom tekućinom koju je pronašao u kupaonici i presvukao se u odjeću koju je ostavio ukućanin. Umotao se u deku i pokušao zaspati. Ali uznemirili su ga glasovi. Bili su to ruski glasovi. Ispostavilo se da se u kući odmara i nekoliko ruskih vojnika.

– Vidjeli su me i počeli su me ispitivati ​​tko sam i što tu radim. Uvjeravao sam ih da sam vlasnik kuće i da mi je obitelj evakuirana. Rane su, objasnio sam im, rezultat granatiranja. Vojnici su povjerovali u moju priču, ali su mi rekli da ne mogu ostati tu gdje jesam. Umjesto toga, rekli su mi da će me odvesti u njihovu bazu kako bi mi pružili medicinsku pomoć. Što bi značilo povratak u Jablunsku ulicu 144. Bio sam prestravljen što će se sljedeće dogoditi - svjedoči Ivan.

No sreća ga je ponovno pomazila. U bazi su mu bolničari sanirali rane. Ako su vojnici koji su ga ustrijelili još bili u blizini, ili ga nisu vidjeli ili ga pak nisu prepoznali. Bio je smješten s civilima koji su se sklonili u skloništu zgrade. Nakon nekoliko dana dopušteno im je da odu.

Tijela ubijenih koji su s Ivanom branili Buču preostalih mjesec dana okupacije ostala su ležati u dvorištu gdje su Rusi odlagali smeće. Ivan je svoju obitelj, koja se još uvijek sklanjala od rata, zatekao kod kuće. Zatim su zajedno uspjeli pobjeći iz Buče.

Rusi su se povukli iz Buče 31. ožujka i krenuli na sjever prema granici s Bjelorusijom. No osvajači su za sobom ostavili brojne tragove. Od banalnih - opscenih grafita nažvrljanih po zidovima - do potencijalno značajnih. Pronašli smo vojnu debitnu karticu u zgradi Jablunske 144 i tako ušli u trag vojniku u sjeverozapadnoj Rusiji, točnije gradu glavnoj bazi zračno-desantnih snaga.I drugi novinari pronašli su dokaze koji vode do istih jedinica - 104. i 234. desantno-jurišne pukovnije.

Mještanin Buče pronašao je mobitel Ivana Skibe koji su Rusi ostavili dok su se povlačili. Sadržao je zapis poziva upućenih na nekoliko brojeva u Rusiji. Zapisi ne povezuju nikoga od pozivatelja izravno s masakrom. Telefon je najvjerojatnije prošao kroz ruke mnogih ruskih vojnika. No zapisi poziva mogli bi pomoći suziti potragu za počiniteljima na manje postrojbe unutar pukovnije koje su bile prisutne kad su Ivan i ostali ubijeni.

Ključni svjedok

Ubojstva u ulici Jablunska 144 i drugdje u Buči u središtu su velike istrage ratnih zločina koju zajedno provode Međunarodni kazneni sud i Ukrajina. Ukrajinsku istragu vodi policijski odvjetnik koji je donedavno bio najpoznatiji po istraživanju slučajeva brutalnosti unutar policijskih snaga te zemlje. Vodeći me po mjestu zločina, Jurij Belousov se nada da će se počinitelji na kraju suočiti s pravdom.

- Ruski vojnici koji su počinili ovaj zločin, možda su već negdje zarobljeni - kaže, ukazujući na nedavno suđenje ruskom ratnom zarobljeniku optuženom za ubojstvo civila u blizini Kijeva. Ali glavne mete istrage su predsjednik Vladimir Putin i ruska vojna i politička elita.

- Sve je bilo naprijed planirano. Vrh vlasti je naredio kako se treba ponašati. Dakle, glavni osumnjičenici bi bili oni koji su zapravo sve pokrenuli - kazao je inspektor.

No ako se ne promijeni režim u Moskvi, bilo kakvo neposredno kazneno gonjenje gotovo sigurno se neće dogoditi.

Dođe li kojm slučajem do kaznenog progona, Ivan Skiba bit će ključni svjedok.

Skiba danas radi s Poljakom koji je udomio njegovu obitelj. Rusi su daleko, ali užas se pojavljuje noću.

- Probudiš se jer očekuješ pucanj u glavu. Taj osjećaj dolazi poput vala - kaže Skiba.

Kad navečer šetamo do obližnjeg jezera, primjećujem da se obitelji pridružuje tinejdžer. Igra se s tek koju godinu mlađim Ivanovim sinom. Ivan mi kaže da je tinejdžer dijete njegovog ubijenog prijatelja i kum njegove kćeri Svjatoslava Turovskog. Dječak i njegova majka preselili su se u Poljsku zajedno s njegovom obitelji.

Savršena je ljetna večer. Ali za Ivana i njegovu obitelj, za njihove prijatelje Turovskije, za sve obitelji muškaraca iz 144 Jablunske, ništa više nije kao prije.

Sjećam se riječi Olhe Prihidko, čiji je suprug Anatolij pokušao pobjeći spašavajući život, a čiji grob ona posjećuje svaki dan s dvije šalice kave, jednom za njega i jednom za nju. - Kad me nitko ne čuje zovem ga po imenu - kaže Olha.

Dan za danom ona ga doziva, a njegovo ime odjekuje u praznini koju je stvorio rat.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. kolovoz 2022 12:37