CORNELIUS GURLITT

ISPOVIJEST ČOVJEKA KOJI JE SKRIVAO BLAGO NACISTA 'Samo hoću živjeti sa slikama...'

Sin Hitlerova kolekcionara živi u svom svijetu bez doticaja sa stvarnošću. Od majčine smrti razgovarao je samo sa slikama koje ga, tvrdi, jedine razumiju...
 AFP

Cornelius Gurlitt, sin i nasljednik poznatoga kolekcionara Hildebranda Gurlitta koji je surađivao s nacistima, starac u čijem su stanu prije godinu i pol istražitelji pronašli 1500 slika, uključujući radove Picassa, Matissea i Chagalla, ovih je dana razgovarao s novinarima njemačkoga Spiegela. Za otkrivenu je kolekciju javnost saznala prije dva tjedna. “Ništa mi nisu ostavili”, ponavlja shrvan.

Najteže mu pada što su odnijeli i maleni kofer u kojemu su bila probrana djela koja bi svaku večer raspakirao, izvadio i dugo s divljenjem promatrao.

Noćne more

U njegov stan, do iznenadna dolaska istražitelja, godinama nitko nije kročio. Nakon što su otišli ti “stranci”, priča, na vrata mu je pokucao novi “stranac” - psihologinja koja je po službenoj dužnosti ponudila savjetovanje i psihološku podršku. Njezin posjet opisuje kao “užasan”, jer ta je žena očekivala da joj priča o - osjećajima. Uvjerio ju je da se ne namjerava ubiti i učino da konačno ode.

Otad je ponovno sam u svom zapuštenom stanu u Münchenu, gradu koji naziva zatvorom. Oko zgrade se non-stop motaju novinari. Samo je dva puta napustio stan. Jednom ne bi li obavio kupnju, no zaslijepili su ga fleševi fotoaparata i kamera. Potom je deset dana sjedio u zamračenom stanu ne radeći ništa. Žali se da ne može usnuti, a i kad zaspe, progone ga noćne more. Drugi je put izašao zbog liječničkog predgleda.

Srčani je bolesnik, nakon kratke šetnje mora sjesti ne bi li se odmorio nekoliko minuta. No, internist kojemu godinama odlazi stotinama je kilometara daleko od Münchena, ima ordinaciju u jednoj od sporednih ulica malenoga grada. “I ima najbolju opremu u Njemačkoj”, uvjeren je pacijent Gurlitt; pa zato, eto, usamljenik kojemu je i odlazak u dućan naporan ima kardiologa koji je udaljen satima. Uzalud ga je liječnik pokušavao uvjeriti da se preseli u starački dom.

Živi zatočen u davnim vremenima, njegov je svijet polagan i tih. Televiziju ne gleda od početka 1960-ih, kad putuje k liječniku tri dana nije kod kuće, hotel mjesecima unaprijed rezervira pismom ispisanim vrpcom pisaće mašine i potpisanim nalivperom. Na isti način naručuje i taksi da ga čeka na željezničkoj stanici. Zadivljen je saznanjem da postoje telefoni koji pokazuju broj s kojega vas zovu. Čuo je i za mogućnost da na kompjutoru pretražujete razne informacije, ali nikad nije koristio internet.

Život je provodio družeći se sa slikama. Komunikacija s ljudima bila je rijetka i uglavnom službena, životna je iskustva skupljao iz knjiga. Spominje Kafkinu “Kažnjeničku koloniju”, kratku priču o zatvorenicima izvrgnutima torturi i ubijenima na udaljenom otoku, a da zapravo nisu znali kakav su zločin počinili.

“Ja nisam Boris Becker. Što svi ti ljudi žele od mene? Povučena sam osoba, sve što sam htio jest živjeti sa svojim slikama. Zašto me fotografiraju za sve te novine koje inače objavljuju slike mračnih likova?”

Nikad zaljubljen

Njegova životna misija bila je zaštititi slike. S vremenom je potpuno izgubio dodir sa stvarnošću. Otkad mu je umrla majka, razgovarao je jedino sa slikama. One su mu bile prijatelji, s njima se razumio.

Ne razumije zašto ljude toliko zanima ono što naziva “svojim vlasništvom”. Spominje Desetu Božju zapovijed: “Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga!”, lice mu je blijedo, oči mu se pune suzama. “Nisam očekivao te ljude”, govori za istražitelje. Svjestan je, kaže, da je i sam pridonio “fatalnoj nesreći”. Trebao je zaštititi slike onako kako je to radio otac, koji ih je štitio od nacističkog uništavanja, savezničkog bombardiranja, od ruskih i američkih vojnika... Za njega je otac heroj i osjeća da je napravio golemu pogrešku time što je bio neoprezan i dopustio da policija odnese slike iz stana. “Da sam živio negdje drugdje, to se ne bi dogodilo”, kaže. “München je izvor zla. Ovo je grad gdje je pokret i počeo”, govori aludirajući na nacizam. Uporno ponavlja istu rečenicu, sve glasnije i glasnije, upirući kažiprstom u prazno, podižući obrve. Zlo još uvijek, uvjeren je, živi u tom gradu.

Uvjeren je da njegov otac nije kupovao slike od privatnih osoba, sve su umjetnine iz njemačkih muzeja ili su do Hildebranda Gurlitta stigle preko dilera. Pamti, kaže, da se u doba rata u privatnosti njihova doma o Hitleru govorilo negativno. Gurlitt o slikama zna puno, ali bi radije to zadržao za sebe, poput ljubavne priče koju ne želi dijeliti sa znatiželjnicima. “I ne postoji ništa što u cijelom svom životu volim više od svojih slika.”, govori. Na upit je li ikada bio zaljubljen u živog čovjeka, zakikoće poput dječarca pa izusti: “O, ne!”

Rastanak za rastankom

Puno je rastanaka bilo u njegovu životu, kaže. Otac je poginuo u prometnoj nesreći, majka je umrla, sestra podlegla karcinomu. “No, rastanak od mojih slika bio je najtužniji. Nadam se da će se sve brzo razjasniti, da konačno mogu dobiti natrag moje slike”.

Više je puta ponovio kako se nada da će ga javnost uskoro zaboraviti, da će im prestati biti interesantan. Dotad se namjerava prerušavati, veći dio lica omota šalom. Sluti da to neće proći... Nada se da će se negdje u svijetu dogoditi kakav napad koji će pažnju odvući s njega. Priželjkuje teroristički čin, ali bez ljudskih žrtava.

Ne razumije zašto državni odvjetnik podiže toliku prašinu. “Sad su slike u nekakvom podrumu, a ja sam sam. Zašto mi nisu ostavili slike i samo uzeli one koje su željeli provjeriti? Ne bi mi sad bila ovolika praznina...”

Stidljiv dječak koji je sanjao o tome da će zadiviti svog oca

Cornelius je bio stidljiv dječak, zbog čestih selidbi obitelji promijenio je puno, redom dobrih, škola. Uvijek je bio đak koji je zadnji bio upisan u razred i prvi koji ga je napuštao. Stranac koji nigdje nije pripadao. Neko su ga vrijeme podučavali svećenici. Otac je bio jaka figura, divio mu se, gledao ga je kako se fotografira s Thomasom Mannom, Theodorom Heussom, prvim poslijeratnim njemačkim predsjednikom. Otac je govorio francuski i engleski. “Ja govorim samo engleski, vrlo polagano”, kaže. Želio je ugoditi ocu. U Kölnu je upisao studij povijesti umjetnosti. Ipak, prekinuo je fakultet, o čemu nerado govori. Živio je s roditeljima, potom sa sestrom, pa s majkom. Kad su prije nekoliko godina na vrata njegova stana pozvonili radnici u namjeri da postave optički kabel, došlo je do naguravanja ne bi li ušli u stan. Kaže da je samo htio zaštititi svoje slike od pogleda stranaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 03:51