RAZLIČITE SUDBINE

Ilko je postao gradonačelnik mjesta koje ga je primilo kao izbjeglicu, a Kristina je zapela u noćnoj mori u Nizozemskoj

Jedna priča govori o mladoj ženi koja je završila u Nizozemskoj, a druga o Hrvatu koji je Banju Luku napustio prije 20 godina

Ilko Čorković (u sredini) sa švedskom princezom Victorijom

 Lasseengstrom Lasse@tullgatan24./

Kao i većina izbjeglica, odlazeći iz Ukrajine Kristina je mislila: brzo ćemo se vratiti kući.

"Odlazimo na dva tjedna, dok se ne smiri", rekla mi je dok smo se vozili u kombiju od mađarsko-ukrajinskog graničnog prijelaza Beregsurány – Határátkelőhely prema Budimpešti. Tri generacije žena jedne obitelji. Cilj je bio Nizozemska, tamo im je rodbina. Jesam i novinarka i znatiželjna osoba, ali nisam postavljala pitanja na tom putu. Došla sam privatno, kao i mnogi drugi pomoći ukrajinskim izbjeglicama s prijevozom od granice i pretpostavljala sam da ljudima koje je zadesio rat i danima su na putu ne bi li izašli iz zemlje nije do utaživanja moje znatiželje. Uglavnom smo šutjeli dok su mađarski krajolici prolazili našim licima. Tridesetogodišnja Kristina i njezina koju godinu mlađa sestra, njihova mama, baka, strina i njezin sedmogodišnji sin. Taj dječak je bio jedina muška osoba u obitelji koja je mogla napustiti Ukrajinu.

Dva tjedna, kaže Kristina. Za baku bi ta dva tjedna mogla biti zauvijek. Možda će umrijeti ne vidjevši nikad više svoj dom. Mami bi mogle uslijediti godine izgubljenosti u zemlji čiji jezik nikada neće dobro svladati niti će više raditi. Kristina i sestra bi se mogle snaći, naučiti nizozemski jezik, naći pristojne poslove i ostati tu. A dječaku bi Ukrajina mogla biti domovina predaka na čijem mu se jeziku mama obraća, a on odgovara na nizozemskom. To mi je prošlo mislima kada je Kristina izrekla dva tjedna. Ništa nisam rekla.

Brza odluka

"Ne mogu vjerovati da je danas 102. dan da izbivamo", rekla mi je Kristina kada smo videopozivom razgovarale početkom lipnja. Sjedila je na krevetu u stanu koji su kao izbjeglice dobili na korištenje u Haagu, gradu u kojem nikad prije nije bila. Do 24. veljače je redovito išla na filmske premijere, vodila je blog o filmovima, imala stalni posao u IT tvrtki i objavljivala stajliš fotke na društvenim mrežama. A onda su krenule sirene, granate, skloništa i brza odluka o privremenom odlasku. I odjednom je postala izbjeglica, kao milijuni drugih na svijetu. Pokušava se snaći u nizozemskoj birokraciji, zahvaljujući znanju engleskog prevodi mami i baki, ide dvaput tjedno sa sestrom na tečaj nizozemskog, baka se boji prošetati sama da se ne bi izgubila, a svi zajedno strahuju za oca i strica u Ukrajini. I čekaju kada će rat završiti.

"Zapeli smo u noćnoj mori", kaže. Ne mogu se vratiti kući jer su tvornice koje gađa ruska vojska udaljene tek kojih stotinu metara od njihovog stana. Dobili su privremenu zaštitu i dozvolu boravka na šest mjeseci, ali nada se da će se do jeseni vratiti kući. Ja opet ne kažem ništa i mislim se da je dobro da uči jezik.

Na dan kada sam prvi put razgova rala s Ilkom Čorkovićem spremao se na otvorenje 150 metara dugog kupališnog mula u otočnom mjestu Bolgholm u Švedskoj. U moru je bilo 15 stupnjeva, ali to ga nije spriječilo da sa sugrađanima prošeta mjestom u bademantilu i skoči s novog mula. Naučio se i na hladnu klimu, i na lagom, način življenja prema taman mjeri, ni previše ni premalo, i na to da se ne razgovara uglas, kao kod nas.

Noć prije nego što je izbjegao iz Banje Luke bila je zadnja koju je proveo u rodnoj kući. Trideset godina će tome biti 16. prosinca 2022.. Važna mu je rodna kuća, tim više što ju je gradio njegov pokojni otac, vrsni zidar, i ne bi je nikada napustio, ali je bilo važnije da spava bez straha. To će mnoge izbjeglice reći: cilj im je bio otići negdje gdje mogu mirno spavati. A Banja Luka je za Čorkoviće tada bila puna straha. Imao je 25 godina, bio je oženjen, imao je curicu od godinu dana, nije imao posao jer je kao Hrvat dobio otkaz u tvornici gume gdje je radio šest godina i prijetila mu je mobilizacija u srpsku vojsku. Skupili su novca za jedan pokušaj bijega pa će ili tada uspjeti ili neće nikada. Supruga, kći, Ilko i njegov mlađi brat ukrcali su se na redovnu autobusnu liniju za Srbiju. I strahovali hoće li ih skinuti. Odahnuli su kada su došli u Novi Sad. Znali su da žele za Švedsku, a nisu imali ni nekog izbora jer su tada već mnoge europske zemlje za bosanske izbjeglice tražile vizu ili garanciju nekoga kod koga idu. Skandinavija je još primala izbjeglice, ali nisu znali kako doći do Švedske. Uputila ih je gospođa koja je prodavala karte: vlakom u poljsko lučko mjesto Świnoujście i od tamo brodom za Švedsku. Otprilike sve što su znali o Švedskoj bilo je: Ingemar Stenmark, Volvo, Abba, Björn Borg, dobra rukometna reprezentacija. I da tamo ima bosanskih izbjeglica. Štoviše, više od 100 tisuća ih je bilo.

U turističkoj kućici

Šveđani su ih smjestili u turističke kućice na Ölandu, drugom po veličini švedskom otoku i popularnom ljetovalištu. Njihova je bila s brojem 110 i dijelili su je s još jednom obitelj iz Bosne. Tek kada je pobjegao daleko od rata, mogao ga je sagledati i shvatio je da neće brzo završiti i da se neće brzo vratiti kući. Ni za koji tjedan, ni sljedeću jesen. I da im je graditi tu život najbolje što mogu. Već je nakon sedam dana počeo kupovati novine i čitati sportske stranice uz pomoć rječnika švedskog jezika. Deset novih riječi na dan, to mu je bio cilj. Priključio se nogometnoj ekipi, bilo mu je važno da negdje pripada, da je dio nekog tima. U izbjegličkoj kućici dobili su i drugu kći, a godinu dana nakon dolaska i boravišnu dozvolu temeljem humanitarnog azila.

Prvih godina nije htio odlaziti u taj turistički kamp gdje su im bili počeci. Tu je spona s prijašnjim životom koji su morali napustiti bila jaka, a da bi išao dalje, nije smio misliti na to, morao je potisnuti ono prije i usmjeriti snagu na ono pred njim. Danas kada trči voli prijeći sedam kilometara do kućice broj 110. Za 30. obljetnicu dolaska u Švedsku krajem ove godine pokušat će okupiti izbjeglice koji su tada, u prosincu 1992., bili s njim u kampu. Što bi proslavili tim okupljanjem, pitam ga.

"To da smo dobili šansu za novi život. A i da smo preživjeli. U ratu mnogi nisu preživjeli", kaže. Na mjesto teškog početka se može danas sa sjetom vratiti i zbog toga što je daleko dogurao od tadašnje, kako kaže, nule na kojoj je bio. Vraća se kao gradonačelnik mjesta koje ga je primilo kao izbjeglicu.

Kao kandidat socijaldemokratske stranke prvi je mandat dobio 2014., drugi 2018., a i za izbore u rujnu ove godine očekuje dobre rezultate jer ima veliku podršku među 11.000 stanovnika Borgholma, jednog od dvaju gradića na otoku.

U godinama od kućice 110 do gradonačelnika, Ilko Čorković prevalio je uistinu dug put.

Želja za školovanjem

Ostvario je davnu želju za školovanjem od koje je, iako odličan đak, morao odustati sa 17 godina kada mu je otac umro pa je početi raditi kako bi se mama i njih trojice braće mogli prehraniti. U dvije je godine završio gimnaziju u Švedskoj, potom i četverogodišnji ekonomski fakultet i onda magistrirao. Paralelno je radio sve što mu se nudilo; čistio je WC-e u turističkom kampu, kosio travu, ribao stubišta, prao suđe u hotelu dok s diplomom nije dobio posao u poreznoj upravi. Sa suprugom Valentinom dobio je i još dvije kćeri, blizanke.

image

Kristina a suprugom Valentinom i najstarijom kćeri Dajanom.

Privatna arhiva

"Za mene nije bilo lošeg posla. Imao sam više ciljeve, ali sam na tom putu bio spreman raditi sve što sam mogao. Mislim da me to učinilo boljim čovjekom jer cijenim svačiji rad. A to je važno i za gradonačelnika, da ne vidite samo one koji su na vrhu."

Ilko kaže da mu je za uspješnu integraciju u Švedskoj bilo presudno naučiti jezik, to što su odlučili ostati u manjem mjestu gdje se lakše snaći i to što im je društvo pružalo prilike.

"U Švedskoj sam se uvijek osjećao dobrodošlim, i ta je dobrodošlica bila iskrena, što me jako motiviralo da napredujem. Osim toga, za integraciju je važno da dobiješ šansu. Ne možemo samo očekivati da se izbjeglice beskonačno trude, mora im se i olakšati. Omogućiti učenje jezika, uključiti ih u sportske i kulturne i sve druge aktivnosti, pružiti mogućnost obrazovanja, a u Švedskoj je obrazovanje od predškolske dobi do fakulteta potpuno besplatno, uključujući i udžbenike i prehranu. Ja sam iskoristio šanse koje su mi pružene, ali sam ih morao dobiti. Ne dobiju svi i svuda šansu."

Solidarnost i jednakost važne su vrijednosti švedskog društva i iz njih proizlazi spremnost da se pomogne izbjeglicama. Jer se solidarnost i jednakost ne odnose samo na Šveđane, nego na sve. Švedska ima dugu povijest prihvata ljudi u krizama, još od Mađara 50-ih, Čileanaca 70-ih, Iračana i Iranaca 80-ih, Bosanaca i Kosovara 90-ih, Sirijaca i Afganistanaca 2015.

Njegovo izbjegličko iskustvo pomoglo mu je u prihvatu izbjeglica 2015. i 2016., u prvom gradonačelničkom mandatu. Tada je Švedska primala najveći broj izbjeglica u Europi u odnosu na broj stanovnika – 163.000 izbjeglica na deset milijuna stanovnika. Čak ih je 1700 došlo u njegovo malo mjesto. Otvorili su za njih privremene vrtiće, sportske dvorane, umirovljeni nastavnici su ih učili jezik, protestantska crkva se jako angažirala, kao i u vrijeme kada su došle bosanske izbjeglice, puno je građana volontiralo, družili su se.

Vječni izbjeglica

"Transparentno smo komunicirali s građanima i nije bilo nikakvog otpora. Dvjestotinjak tadašnjih izbjeglica je ostalo živjeti s nama. Bez njih ne bismo imali njegovatelje u staračkim domovima i pomoć u kući starijima koji žive sami."

Sad su u Borgholmu izbjeglice iz Ukrajine. Čim su došli, išao ih je pozdraviti i zaželjeti im dobrodošlicu. Teško mu je bilo vidjeti starije među njima, jer zna da je njihov život prekinut i da će se teško nanovo sastaviti. Tako je i njegovoj mami, koja je sa starijim sinom došla u Borgholm 1995., kada ih je srpska vojska izbacila iz njihove kuće u Banjoj Luci.

Bez obzira na dobar život u Švedskoj, Čorković kaže da bi se sutra vratio u Bosnu kada bi se imao čemu vratiti. "Iako ovdje živim dulje nego što sam živio u Banjoj Luci, i iako su mi djeca dobro, i tu su mi i braća i mama, izbjeglištvo je ostavilo jednu prazninu u meni. Nemam svoje najbolje drugove s kojima se mogu prisjećati mladosti. Kada me uhvati ta praznina, odem tu kod jednog Bosanca iz Goražda na ćevape i pivo pa pošaljem fotografiju drugu iz Bosne."

Pitam ga kada se prestao osjećati kao izbjeglica. Neki izbjeglice kažu kada im se rodilo dijete u novoj zemlji. Neki kada dobiju državljanstvo. Mnogi izbjeglice u Hrvatskoj ne vole taj termin, jer ih limitira, svodi ih samo na jedan identitet koji je privremen, a k tome im se ne sviđa i jer se često u Hrvatskoj koristi u negativnom kontekstu, kao da su dobili nešto što im ne pripada ili nekome nešto oduzeli. Na to kako se izbjeglice odnose prema svom statusu utječe kakva su iskustva imali, kako ih društvo tretira, kako kaže Čorković. Kako drugi vide izbjeglice, utječe na to kako vide sami sebe.

"Dok živim, ostat ću izbjeglica. To je važno za moj identitet. Opredijelio sam se za život u Švedskoj i tu sam se uklopio, ali znam odakle dolazim i kako i zašto sam došao ovdje", odgovara Čorković.

U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 14:26