Malala Yousafzai ne sjeća se dana kada je ustrijeljena . Ne sjeća se previše ni napadača, izbrisala je tu strahotu iz sjećanja, i za čovjeka koji je prema njoj uperio oružje zna samo da je bio mlad, u dobi od dvadesetak godina, i da su mu ruke drhtale prije negoli je povukao okidač i ispalio joj metak u glavu.
- Teško je ubiti drugu osobu. Možda su mu se zato ruke tresle. Možda nije znao može li to učiniti. Ne mrzim ga. Vjerujem u milosrđe - kaže Malala (16), pakistanska tinejdžerica koju je u školskom autobusu 9. listopada 2012., na dan kada je njezina majka trebala otići na svoj prvi sat opismenjavanja, napao i teško ranio talibanski dobrovoljac.
Ni talibanski metak u glavu nije ju uspio zaustaviti: Malala se oporavlja u bolnici
Djevojčica je čudom preživjela i hitno je prebačena u bolnicu u Birmingham gdje su joj kirurzi spasili život. Otad sanja da će se vratiti u Pakistan, i sigurna je da hoće - inšalah, kako stalno kaže, ali i inspirira svojom hrabrošću i borbom. Zato je jedna od kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, dobitnica nagrada Simone de Beauvoir, International Children’s Award i Saharov.
Malala, djevojka tužna imena (“pogođena boli”), nazvana po paštunskoj pjesnikinji i ratnici, u godinu dana od napada posve je promijenila život - napustila je domovinu, postala lice otpora i upravo objavila knjigu “Ja sam Malala” u kojoj piše o svom djetinjstvu i odrastanju pod stalnom prijetnjom talibana, u društvu u kojemu se ženska djeca ne školuju i najbolji način da prežive jest da se zatvore doma i uopće ne izlaze, predaju se sudbini i činjenici da u svom životu vjerojatno nikada i ni o čemu neće odlučivati.
Vole je i zvijezde
Zbog odrastanja u represivnom režimu Malala je ostala lišena radosti koju uživaju njezini vršnjaci - ništa joj u životu ne znače Justin Bieber ili One Direction, raduje se tek kriketu jer je to inače uobičajeno i u zaboravljenim mjestima poput doline Swat. Jedini uobičajeni odnos u životu ima s dvije godine mlađim bratom Khushalom koji joj strašno ide na živce i nikako se ne mogu dogovoriti da se ne svađaju. Malala ozbiljno razmišlja o uključivanju u politički život svoje zemlje, ali ne još. - Nisam odabrala stranku zato što to ljudi rade kada su malo stariji. Kada bude vrijeme za to, vidjet ću što se nudi, a ako ne budem zadovoljna nijednom opcijom, osnovat ću vlastitu stranku - ozbiljno kaže.
Svi koji su uživo slušali pakistansku djevojku, u njoj su pronašli inspiraciju. Rado je spominju superzvijezde - neizbježna Madonna joj na koncertima posvećuje pjesmu “Human Nature”, a Angelina Jolie napisala je svojoj djeci pismo objašnjavajući im razloge napada na Malalu i objavila ga u američkim novinama. Ban Ki-moon, glavni tajnik UN-a, govori o Malali kao o “svjetskom heroju”, inspiraciji mira i napretka, traženja boljeg i ravnopravnijeg života. Njezine jasne rečenice, jasne poruke i hrabrost, nepokolebljivost i milosrđe od nježne su djevojčice krupnih smeđih očiju stvorile globalnu ikonu i simbol pravednog otpora. Nije joj uvijek lako živjeti s tim jer je odavno morala odrasti, suočena s grubim životom u dolini Swat, na afganistansko-pakistanskoj granici, u području divlje, surove prirode i jednako tako surova režima u kojemu su talibani vodili glavnu riječ. Od dvanaeste se godine uključila u borbu protiv njih, pišući, upozoravajući, koristeći modernu tehnologiju i društvene mreže.
Simbol nevjerništva
Istodobno je rasla mržnja protiv Malale, talibani su se odlučili na akciju. Čak i nakon njezina ranjavanja, kada je bila na granici smrti, ukorijenjena vjerovanja teško je izbrisati iz doline Swat.
- Ta nas je djevojka napadala opscenim jezikom - tvrde talibanske vlasti koje je smatraju simbolom “nevjerništva”. Upozoravali su je da prestane - činili su to na društvenim mrežama, prijetili joj, a kako djevojčica nije odustala, angažirali su jednog od dobrovoljaca da presretne njezin autobus i ubije ju. Pucao je jednom, a metak joj je prošao kroz glavu i vrat te se zaustavio u ramenu. Hitno je prebačena u Britaniju gdje je liječena u Kraljevskoj bolnici u Birminghamu.
Za svoj nedavni govor u UN-u dobila je pohvale iz cijeloga svijeta, ali ne i u Pakistanu. Optužili su je da želi biti slavna i da se odala luksuznom životu u inozemstvu. Na to u knjizi odgovara: “Prirodno je da osjećaš bol kada vidiš da su se tvoja braća okrenula protiv tebe. Ljudi u Pakistanu nisu naučili vjerovati drugima. Vidjeli su tijekom povijesti da su ljudi, naročito političari, korumpirani. I da su bili zavedeni i pogrešno vođeni u ime islama. Kažu, Malala nije muslimanka, ona radi za Amerikance. Kažu da radim sa CIA-om ili s pakistanskim obavještajnim službama. U redu je; oni to govore za svakog političara, a i ja želim postati političarka”.
Malala je, kao i tisuće njezinih vršnjakinja, za njih manje vrijedno biće koje nije potrebno školovati, koje nema prava i koje od života ne treba ništa tražiti. Malala je tražila i zato su je pokušali ubiti. I ponovno bi, oglasili su se na godišnjicu napada, samo da imaju priliku. U novom domu u Britaniji mlada djevojka živi u posve drugom svijetu. Odlazak u školu više nije avantura, nego svakodnevica. Još se uvijek ne uspijeva prilagoditi nekim općim mjestima školskog života - strana su joj ogovaranja, djevojački klanovi, ali i otvorenost kako jedne drugima pristupaju, teme o kojima razgovaraju... Sa pakistanskim prijateljicama čuje se Skypeom i tako saznaje priče iz stare škole. - Tamo sam išla deset godina u istu školu i bila sam samo Malala, iako je škola bila stvarno nešto posebno za nas, poput Aladinove svjetiljke. A ovdje sam slavna, ljudi za mene znaju kao za djevojku koju su talibani pokušali ubiti. Prava Malala je negdje između, a ja ju ne mogu naći - priznala je u intervjuima objavljenima povodom godišnjice napada. I dalje ima pokrivenu kosu. Ali, kaže, to je njezino pravo i predstavlja slobodu izbora. - Vjerujem da je pravo svake žene da odluči što želi imati na sebi pa ako žena može otići na plažu bez ičega, onda treba imati pravo i da se posve pokrije. Ja ne pokrivam lice zato što želim da se moj identitet zna - objašnjava Malala.
Zov doline Swat
Njezin otac, Ziauddin, svojim je angažmanom za ravnopravnost otvorio put djevojčici koja je tu borbu nastavila. Osnovao je školu u dolini Swat u kojoj su mogli učiti i dječaci i djevojčice, a njegova je Malala od 12. godine krenula u vlastitu borbu protiv diskriminirajućeg režima, pisala blogove i izvještaje, ponosna zato što je djevojka, odlučna da brani svoja prava i hrabra čak i u strašnom trenutku kad je u školski autobus ušao naoružani muškarac i pitao: “Koja je od vas Malala?”
U knjizi piše i o odrastanju svog oca koji je bio na putu da postane talibanski dobrovoljac. Bio je, naprosto, okružen ljudima koji su ga nastojali zavesti obećanjima. Nije znao za drugo i nije znao za bolje. Bio je na granici da prihvati. Imao je 12 godina kada je u njegovo selo došao Sufi Muhamed, poslije jedan od najvećih ekstremista u Swatu, koji je regrutirao mlade dječake za džihad. Iako je Malalin otac tada bio premlad da bi se borio, nekoliko godina su ga pripremali da bude vojnik dobrovoljac i molio se za svoje mučeništvo.
No, učinio je nešto što je kasnije prenio i svojoj djevojčici: preispitivao je ono što mu je rečeno i ono što se očekuje od njega. Shvatio je da ne može pristati na daljnje ispiranje mozga, a od osvete talibana spasio ga je njegov zet, sekularni pakistanski nacionalist. Njegova je kći nastavila očevim putem i onoga dana kada je krenula u školu postala je “neprijatelj” ekstremista.Danas u Birminghamu živi posve drugačije, ali kako njezine rane zacjeljuju, zov doline Swat postaje sve jači.