Dok se fokus dvaju recentnih tinejdžerskih, oružanih masakra u Srbiji stavlja na mlade, New York Times problematizira neke druge poveznice u srpskom društvu.
Pod naslovom "Predsjednik, nogometni huligani i podzemna ‘kuća strave‘" novinar Robert F. Worth, koji se dosad bavio pričama poput iračke kleptokracije, utopijskim snovima Saudijske Arabije i problematikom vječnih zarobljenika Guantanama, uhvatio se u koštac s odnosom vodstva Srbije i njezinih nasilnih narkobandi.
Worth ilustrira situaciju u Srbiji pričom od prije dvije godine. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u subotu se navečer, početkom ožujka 2021., pojavio na televiziji u društvu premijera i ministra unutarnjih poslova. Kao i u recentnim događanjima, i ovdje je imao za podijeliti nešto u čemu je želio ostaviti dojam da čvrsto drži konce u svojim rukama.
Važna obavijest koju je podijelio s građanima bila je da je uhićena banda iz podzemlja odgovorna za višestruka ubojstva.
Sve je potvrdio ministar unutarnjih poslova.
Srbijanski predsjednik je, tumači novinar New York Timesa, govorio polako, često zastajkujući i ozbiljno zureći u stol ispred sebe, blago pogrbljenog tijela. Pohvalio je policiju i obavještajne agente koji su istraživali bandu.
- Za dlaku su izbjegli da i sami budu ubijeni - naglasio je Vučić.
Prezentacija je bila šokantna. Pratile su je slike odsječenih glava, tijela i torza bez glava. No, bio je to tek početak kampanje jezivih otkrića.
Zatim su u medije iscurile informacije da je, navodno, grupa namamila svoje žrtve u "kuću strave" pored Beograda. Tamo su bili mučeni, raskomadani i potom drobljeni u industrijskom stroju za mljevenje mesa. Ostatke su bacali u Dunav.
Bila je to velika priča u Srbiji.
‘Banda za Vučićeve potrebe‘
Vučić je uhitio Veljka Belivuka zvanog Smutnja i Velja Nevolja, kojem se pripisalo da je vođa narkobande, a k tome je bio poznati nogometni huligan i, navodno, trgovac kokainom. Belivuk je otprije bio osumnjičen za niz teških zločina, uključujući ubojstvo, ali nikada nije završio u zatvoru. Navodno, zbog dobrih odnosa s obavještajnim službama i tamošnjom policijom.
Belivuk je na sudu, i to iza zatvorenih vrata, dobio priliku da kaže svoju stranu priče. New York Times piše da je sudu izjavio da je njegova banda organizirana "za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića". Opisao je zakulisne igre koje je banda radila za srbijansku vladu: zastrašivali su političke suparnike i sprječavali navijače da skandiraju protiv Vučića. Uputio je i izravnu prijetnju Vučiću: - Ako Vučić nastavi postupak protiv mene, imat ću još mnogo toga za reći!
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić s ljutnjom je negirao sve te optužbe.
Unatoč tome, piše novinar New York Timesa Robert F. Worth, činilo se da je slučaj Belivuk shvaćao osobno, ponekad sugerirajući da se radi o uroti protiv njega. Nekoliko mjeseci nakon uhićenja je tako, u jednom bizarnom TV intervjuu, ustvrdio da su Belivukovi ljudi od svojih žrtava pravili "ljudske ćevape" i slali ih Belivukovom šefu Radoju Zviceru. Gledajući u kameru i obraćajući se Zviceru, koji je još u bijegu, Vučić je postavio izazov.
- Pozivam ga da me ubije - rekao je Vučić i dodao da je bolje biti pretvoren u mljeveno meso nego pustiti takve da vladaju Srbijom.
Kako se suđenje Belivuku približavalo, tako je u javnosti kružilo sve više detalja o vezama bande i Vučićeve administracije. Činilo se, navodi se u članku, da ju je administracija pratila, pomagala i štitila te da se Belivuk doimao kao predsjednikov mračni blizanac, svojevrsni autokrat u podzemlju.
Zemljom haraju bande
Američki medij piše da je Vučić, kao predsjednik od 2017., često isticao da želi voditi zemlju prema prosperitetu i članstvu u EU, ali je paralelno uništio mnoge demokratske institucije koje su nužne za to. Usto, zemljom su harale bande, poput mafije, i prolazile nekažnjeno. Gangsterizam, koji je cvjetao pod Vučićem, piše New York Times, uz povremene srbijanske prijetnje da će "zaštititi" etničke Srbe drugdje u regiji, pa tako i Hrvatskoj i BiH, mogao bi na kraju razotkriti nagodbu koja je vratila mir na prostor bivše Jugoslavije 1995. godine. No, dodaje da je cijela priča i prostor sukoba Istoka i Zapada. Europljani su svjesni toga što se događa u Srbiji, kao što je i Vladimir Putin.
- Kremlj ima dugu povijest potpore srpskim nacionalistima kao opkoljenim sunarodnjacima Slavenima i više nego ikad motive - zahvaljujući ratu u Ukrajini - za izazivanje nevolja na Balkanu - piše novinar Robert F. Worth.
Za Europu su politički rizici u Srbiji mnogo dublji. Vučićeva marka etničkog šovinizma i demagogije zvuči poput one Putinove, a tu je problem širenje neliberalne demokracije tek kao fasade ispod koje pravu vlast ima sprega politike i kriminala koji zajednički vladaju strahom. New York Times piše da je to ista taktika koju su koristili oni koji su prije tri desetljeća uveli Balkan u katastrofalan rat.
- Naša je banda otpočetka bila državni projekt - rekao je Belivuk čim je stupio za govornicu na suđenju.
Potom je izrecitirao usluge koje su nudili.
Naveo je i ulicu, broj stana i ime vlasnika u privatnoj kući u Beogradu gdje se jednom sastao s Vučićem.
- Jer, kako je šef rekao, da nas je netko vidio ili snimio, ne bi bilo dobro za njega - kazao je Belivuk.
Vučić je optužbe odmah odbacio i čak ponudio da o njima razgovara s istražiteljima i podvrgne se testiranju na detektoru laži. Pravno gledano, on vjerojatno neće patiti od suđenja. Niti jedan visoki dužnosnik nije optužen, a vrlo malo njih je čak ispitano.
Važnost slučaja Belivuk leži u drugome. To je natjeralo cijelu Srbiju da se suoči s obiljem posrednih dokaza da je Vučić dopustio gangsterima da postanu virtualna ruka države. Podrška koju su Belivuk i njegovi ortaci dobivali od policije i ministarstva unutarnjih poslova tijekom proteklog desetljeća opširno je dokumentirana u svjedočenjima na sudu, presretnutim telefonskim razgovorima i fotografijama. Ljudi su postali svjesniji da se sve to nije moglo dogoditi bez Vučićevog znanja. On je prije nego što je od premijera postao predsjednik reorganizirao sigurnosne službe. Uživa, kako navodi New York Times, ulizičko poštovanje u svim segmentima administracije.
Akcija europskih policajaca
Sve to se zato nije dogodilo zbog djelovanja srbijanskih institucija, već je na uhićenje Belivuka i njegove družine izvjesno najviše utjecaja imalo nešto nad čim Vučić nema kontrolu - europski policijski dužnosnici.
Oni su dvije godine pokušavali dešifrirati aplikaciju za slanje telefonskih poruka nazvanu Sky ECC, koja je bila omiljeni alat trgovaca kokainom u kontejnerskim lukama sjeverne Europe. Kada su konačno razbili šifru, otkrili su mnogo više od lokalnog kokainskog lanca. S najmanje 70.000 korisnika, Sky se pokazao kao virtualni Rosetta Stone za globalizirani svijet organiziranog kriminala.
- To je kao da ste stajali ispred kuće u mraku, a sada ste ušli unutra i upalili svjetla - izjavio je jedan dužnosnik iz Europola, ogranka EU za provođenje zakona.
Ispostavilo se da je veliki dio dokaza sa Sky ECC-a bio iz Srbije i drugih dijelova Balkana. Dužnosnik francuskog MUP-a izjavio je da je srbijanski MUP u uhićenja išao nevoljko. Nekoliko dana ranije vođama bande bilo je omogućeno da pobjegnu u Crnu Goru, koja se opisuje kao središte za krijumčarenje droge. Tamošnje vlasti izjavile su da su spriječile likvidaciju članova bande i da iza zavjere stoje "određene sigurnosne strukture" u Srbiji.
New York Times piše da su srbijanski nogometni huligani i kriminalne skupine širili nestabilnost ne samo u Srbiji, već i u regiji. Upozorava da neki od njih izražavaju lojalnost Rusiji. Neki su se pridružili Wagneru. Vučić, pak, to javno kritizira, ali postavlja se kao linija razdvajanja Rusije i Zapada, u vrlo moćnu poziciju. Bira između stabilizacije i destabilizacije.
To se vidi na Kosovu, u Crnoj Gori i u BiH.
New York Times problematizira da Vučić tu taktiku koristi i kako bi brže ušao u EU. Upozorava da je takav scenarij, koji naziva "trojanskim konjem", stekao vjerodostojnost zbog mađarskog neliberalnog premijera Viktora Orbána, bliskog Vučićevog saveznika koji je revno lobirao za prijem Srbije. Orbán također radi na demontaži demokratskih institucija u Mađarskoj dok čuva fasadu demokracije. Orbán se možda nada da bi Srbija mogla pomoći Mađarskoj da usmjeri EU prema više populističkom i manje demokratskom smjeru razvoja.
- Siva zona između države i mafije u Srbiji je realna - piše novinar New York Timesa.
Dodaje da se Vučića ipak ne može kriviti za to da je stvorio baruštinu straha i endemski kriminal. To je, tumači američki medij, sinonim za Balkan i skraćenica za etničku mržnju i nasilje.
- Ali Vučić ima demagoški dar da udahne novi život ponižavajućim stereotipima. Briljantno je iskoristio problem mafije u Srbiji, stvarajući okruženje u kojem nejasna granica između organiziranog kriminala i države igra u njegovu korist - piše New York Times.
Šegrt Vojislava Šešelja
Nije slučajno što su i Vučić i Belivuk počeli u navijačkim skupinama. Mrtvi nogometni navijači gledaju s oslikanih murala diljem Beograda, uz ploče, kipove i druge spomenike koji svjedoče o njihovu statusu svojevrsnog "vox populi". Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat početkom 1990-ih, a huligani su bili ti koji su pružili mišiće pokretu da sruše nacionalističkog moćnika Slobodana Miloševića desetljeće kasnije. Od tada se srpski političari plaše stadiona i pokušavaju zadržati huligane na svojoj strani.
Vučić je rekao da je bio na tribinama tijekom legendarne nogometne tučnjave 1990. godine, koja se ponekad opisuje kao pravi početak balkanskih ratova. Dogodilo se to na utakmici između momčadi Crvene zvezde i zagrebačkog Dinama, a vrlo brzo se pretvorilo u metež koji je preplavio cijeli stadion. Navijači s obje strane očito su bili spremni za bitku: kamenje je bilo nagomilano na stadionu, spremno za bacanje. Desetljećima kasnije srpski mediji objavili su mutne fotografije utakmice na kojima se u publici vidi vitki mladić, identificiran kao Vučić.
Ako je nogometni stadion oblikovao Vučićev karakter, u ratu je naučio politiku. Tek što je završio pravni fakultet 1991., postao je šegrt kod krajnje desnog srpskog političara po imenu Vojislav Šešelj. Te iste godine Slovenija i Hrvatska proglasile su svoju neovisnost, što je izazvalo povremene i brutalne sukobe koji će Jugoslaviju razbiti na državice. Šešelj, zagovornik etničkog čišćenja, bio je korisna folija za Miloševića, koji ga je mogao prikazati kao dokaz da su neki Srbi još ekstremniji od njega.
Šešeljeva radikalna stranka regrutirala je miliciju koja je postala ozloglašena po svom divljanju u Srbiji, Bosni i istočnoj Hrvatskoj, gdje su pljačkali, mučili, ubijali i protjerivali nesrpske civile. Šešelj je jednom prilikom rekao da bi njegovi ljudi zahrđalim žlicama iskopali oči svojim neprijateljima, iako je kasnije tvrdio da je to crni humor. Sud UN-a za ratne zločine u Haagu na kraju ga je optužio i osudio za zločine protiv čovječnosti.
Vučić je bio entuzijastični zagovornik Šešeljeve stranke, a ubrzo je postao i najmlađi zastupnik u Skupštini Srbije. Godine 1995., nekoliko dana nakon masakra gotovo 8000 bosanskih Muslimana oko Srebrenice, Vučić je održao govor u kojem je izjavio: "Ako nas bombardirate, ako vi ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu Muslimana".
U desetljećima nakon toga Vučić se nikada nije u potpunosti ispričao za zločine počinjene u ime Srbije ili za svoju retoriku. Neke osuđene ratne zločince tretirao je kao heroje nakon izlaska iz inozemnih zatvora.
Godine 1998. Vučić je postao ministar informiranja za vrijeme Miloševića, što je bio njegov prvi položaj na stvarnoj moći. Predvodio je značajnu akciju protiv tiska, nametnuvši ogromne novčane kazne organizacijama koje su kritizirale vladu. Bio je to početak preokupacije medijima koji će pomoći u definiranju Vučićeve političke karijere.
Pad Miloševića i Vučićev uspon
Ali ako su Milošević i njegov zamjenik uspjeli ukrotiti novinare, gubili su vlast nad stadionom. Mnogi nogometni huligani borili su se u ratovima, a kad su se vratili kući, "osjećali su da mogu biti arbitri nacionalnog identiteta", rekao mi je Ivan Đorđević, antropolog s Instituta za etnografiju u Beogradu, koji je napisao svoju disertaciju o nogometu i nacionalizmu na Balkanu.
Upravo su nogometni huligani tjedan dana nakon uličnih prosvjeda upali u Skupštinu Srbije 5. listopada 2000. godine. Milošević je sljedeće noći podnio ostavku, a Srbi su nakratko bili u ekstazi. U znak priznanja uloge koju su odigrali u njegovu svrgavanju s vlasti, nekim je huliganima pobjednička koalicija Demokratske oporbe izbrisala kazneni dosje. Euforija je ubrzo nestala. Ekonomija Srbije bila je olupina, a Europska unija nije namjeravala spasiti zemlju koja se smatra leglom nepoželjenih ratnih zločinaca.
Za Vučića je pad Miloševića značio trenutak duboke neizvjesnosti o vlastitoj političkoj budućnosti. Godinama kasnije dao je neobičan intervju koji ukazuje na njegove osjećaje ljutnje i osujećene ambicije.
- Sjedio sam kod kuće i doživljavao to kao tragediju za srpski narod. Onda sam izašao van, napali su me neki narkomani, pa sam ih morao prebiti - rekao je u intervjuu Vučić.
Srpski nacionalni identitet stoljećima je oblikovan osjećajima gubitka i povrijeđenog ponosa. Srbija je gotovo 500 godina bila pod vlašću Osmanskog carstva. Ti su se osjećaji ponovno probudili tijekom 1990-ih, kada su mnogi Srbi vjerovali da su nepravedno prikazani kao zlikovci složenog građanskog rata. Također su duboko zamjerali kampanji bombardiranja NATO-a 1999. godine koju je predvodila Amerika, a koja je protjerala srpsku vojsku s Kosova nakon što je optužena za etničko čišćenje i ubojstva. To protjerivanje omogućilo je Kosovu, koje se nekada smatralo srcem Srbije, da postane neovisno, što je bio još jedan udarac za Srbe.
Vučić i njegova Radikalna stranka postali su stjegonoše nagomilanog neprijateljstva u svojoj zemlji. Godine 2007. Vučić je predvodio skupinu prosvjednika u znak potpore Ratku Mladiću, vojnom zapovjedniku koji se ponekad naziva balkanskim krvnikom. Godinu dana kasnije, kada je uhićen ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, Vučić se ponovno našao na ulicama, a policija ga je maltretirala.
Čini se kao mnogo orkestriranog nasilja u državi u kojoj je nasilje sad zahvatilo najranjiviji sloj društva - djecu.