Kad opisuje svoj grad, Paul Drurie kazat će otprilike ovako.
"Zamislite najgadniji WC na nekom višednevnom festivalu. Zatrpan je do vrha, a ljudi ga koriste i nakon što se iz njega sve stane prelijevati. I tako stoji već dva dana", ispričao je novinarima Guardiana.
I bio je brutalno iskren jer njegove dojmove, ako ne i gore, dijele i brojni drugi žitelji novozelandskog grada Christchurcha koji se mjesecima dave o odurnom smradu.
"To je miris svega najgoreg što si možeš zamisliti pa onda još ubaciš malo kiselog kupusa", kazala je lokalna vijećnica Celeste Donovan.
Najveći problem leži u činjenici što nitko ne može točno detektirati odakle dolazi taj pakleni smrad, zadržavajući se uglavnom u predgrađima, ali s povremenom tendencijom da ga razni vjetrovi donesu i do centra grada.
Nekim danima smrad je toliko jak da čovjek ima osjećaj kako mu ulazi u pore, mnogi se kunu da ga mogu i okusiti, a zasad se glavnim krivcem smatra lokalna kompostana iako je smradu pridonio još jedan značajan faktor - požar pročistača koji se dogodio 2021., a nakon kojeg se smrad kojeg se i inače nisu mogli riješiti samo pojačao.
Najgore su njime pogođeni stanovnici naselja Bromley u kojemu se miješaju mirisi kanalizacije, sumpora i crkotine. Osim što je riječ o ekološkom i zdravstvenom problemu, stanovnici Bromleyja smatraju da je riječ i o ekološkoj nepravdi kojoj su izloženi samo zato što je riječ o djelu grada sa žiteljima nešto slabije kupovne moći.
Potvrđuje to za Guardian i profesor sa Sveučilišta u Canterburyju Simon Kingham.
"Nažalost, društva na nejednak način osjećaju posljedice industrijskog otpada ili zagađenja pa je tako vaše okruženje, u pravilu, tim lošije što ste siromašniji", kazao je Kingham.
Riječ je o teoriji takozvane okolišne pravde - šanse da će ljudi biti izloženi lošijoj kvaliteti zraka veći su čim ste bliže dijelovima lišenima dobre infrastrukture, a što dalje samo povećava nejednakost među građanima. Teorija koja baš savršeno funkcionira na primjeru Bromleyja, naselja koje je onda još imalo nesreću da je između 2010. i 2011. bilo izloženo stradavanju u potresima.
"Luksuzne nekretnine uvijek su u ozelenjenim područjima, a industriji je najlakše svoj otpad izbaciti u područjima gdje žive ljudi niže kupovne moći, jer oni nužno nemaju kapital kojim bi to mogli spriječiti", kazao je Kingham.
Nakon što je izgorio pročistač, krenulo se pokušaj njegove sanacije, no problem nije uklonjen niti nakon sedam mjeseci iako je u popravak uloženo nekoliko milijuna dolara.
Zasad su gradske vlasti građanima ovaj problem pokušale nadomjestiti jednokratnom kompenzacijom od 200 dolara po stanovniku kako bi instalirali pročistače zraka, no za većinu je to slaba utjeha.
Zbog smrada, njihove su nekretnine izgubile na vrijednosti i ne mogu ih prodati, a oni ostali zarobljeni u uvjetima iz kojih se zasad ne vidi nikakav izlaz.
"Možete li zamisliti kakav je to smrad koji vas budi noću? U Bromleyju smo zarobljeni..."kazala je novinarima stanovnica Vickie Walker.