FOTO: SIN NACISTIČKOG KOLEKCIONARA UMJETNINA 'Sve je ovo velika svinjarija'

Priča o otkrivenom blagu opljačkanom u Njemačkoj za vrijeme vladavine nacista dobila je svoj nastavak ovog tjedna u obliku mogućeg novopronađenog skrovišta opljačkanih umjetnina u kući supruga sestre Corneliusa Gurlitta. Njemački mediji otkrili su kako se Gurlittov rođak sam prijavio policiji, a među njegovom kolekcijom su najmanje četiri djela koje je dobio od Gurlitta i koja su vjerojatno ukradena od uglavnom židovskih vlasnika.

Kolekcija Corneliusa Gurlitta procjenjuje se, pak, na više od milijardu eura budući da je riječ o 1401 slici među kojima su remekdjela između ostalih autora poput Matissea i Chagalla. Nakon što je priča dospijela u javnost, mnogi su spekulirali kako je Gurlitt počinio samoubojstvo. No to je demantirano kad su ga prošlog petka francuski fotografi ulovili u kupovini u jednom supermarketu.

Gurlitt nije želio komentirati novinske napise, izjavio je samo kako je "odobravanje pogrešne strane najgora stvar koja se može dogoditi', što nitko ne zna što bi trebalo značiti. Nakon toga je viđen kako se taksijem u društvu nepoznate žene odvozi na aerodrom, no nije poznato kamo je otišao. "Sve je ovo velika nepravda, bilo je sve što je rekao. Nije podijelio svoju stranu priče, ali ono što se zna ne govori mu u prilog ma koliko on možda pokušavao prikazati kao nedužan.

Da bi se ispričala potpunija priča o povijesti kolekcije u otkrivene u Corneliusovu stanu potrebno je vratiti se u 1895., godinu kad se rodio njegov otac Hildebrand u obitelji cijenjenog povjesničara umjetnosti, čiji je otac, pak, bio umjetnik. Nakon Prvog svjetskog rata, u kojem je služio u vojsci, vratio se u rodni grad Dresden, a 1925., u dobi od 30 godina, postavljen je za direktora umjetničke galerije grada Zwickaua, kraj Leipziga.

S tog mjesta su ga, ustvrdio je godinama kasnije, nakon što su ga po završetku Drugog svjetskog rata pronašli Monuments Meni, odred za istragu opljačkanih umjetnina savezničkih snaga, 1930. izbacili nacisti optužujući ga za sklonost 'degenerativnoj umjetnosti' i zbog njegovih židovskih korijena.

Međutim, ta njegova tvrdnja nije sigurno potvrđena jer u to vrijeme nacisti još nisu bili na vlasti, a grad je bio u rukama socijalista. Zbog antihitlerskog stava je izgubio i drugi posao, onaj šefa Umjetničkog udruženja u Hamburgu. Gurlitt stariji je tvrdio kako je odsjekao banderu na kojoj je bila svastika.

Ova tvrdnja nije zasad pobijena, no ne znači mnogo zbog činjenice da je nakon toga krenuo u drugačijem smjeru. Naime, nakon dolaska nacista na vlast moderna umjetnost je proglašena degenerativnom i nacisti su je konficirali iz galerija, muzeja i privatnih kolekcija. Unatoč proklamiranom gađenju, nacisti mnoga djela nisu uništili već su na njima odlučili zaraditi i na taj način dodatno financirati vojnu silu. Među trgovcima umjetnima kojima je dodijeljen taj zadatak bio je i Hildenbrand Gurlitt.

Idućih godina Gurlitt je prodavao umjetnine koje dobivao po smiješnim cijenama i sebi u džep stavljao velike provizije prilikom daljnje prodaje djela. Samo jedan primjer je Henri Hinrichsen, židovski glazbeni izdavač, koji mu je dao Pissarovu sliku nadajući se izlaznoj vizi iz okupiranog Bruxellesa.

No umjesto toga je otpremljen u Autschwitz gdje je umro u plinskoj komori sa 74 godine. Sliku je kasnije prodao nesumnjivo za visoku naknadu jednom Švicarcu, 2009. ju ju aukcijska kuća Sotheby prodala za malo manje od milijun dolara. Od jedne švicarske židovske obitelji kupio je vrijednu umjetninu Paula Kleea za oko 500 kuna i prodao je jednom tamošnjem kolekcionaru.

No odigrao je i veliku ulogu u 'nabavljanju' umjetničkih djela za Hitlerov slavni, no nikad ostvareni san o velikom muzeju u rodnom mu gradu Linzu. Velik dio djela dolazio je od židovskih vlasnika i nesumljivo im je otet pod prijetnjama smrću.

Uz službeni posao Gurlitt je gomila i privatnu kolekciju koja je otkrivena u sinovljevu stanu. Nakon početka velike savezničke invazije sa zapada, Gurlitt je s obitelji i velikom kolekcijom pobjegao u kuću blizu Dresdena kojeg su šibale savezničke zračne snage.

No kad su s istoka počeli nadirati Rusi, prebacio se u dvorac u gradiću Aschbach putujući do tamo u kamionu s prikolicom punom sanduka kraj kojih je ležala njegova obitelj i njegov sin Cornelius. Jedno vrijeme je uspješno izbjegavao stranim trupama, a onda su ga pronašli Amerikanci.

No 20 godina stariji iskusni akademik uspio je zavarati Monuments Mena, Amerikanca Dwighta McKeyja, mladog pravnika iako je bio osumnjičeni pljačkaš u čijem su posjedu bile Picassove, Degasove i Chagallove slike. Vojska je te godine Gurlittu oduzela gotovo stotinu i pedeset umjetnina, no Gurlitt se nekako izvukao i uspio ih dobiti natrag.

U to su vrijeme bili bitnije i cijenjenije Tizianove i Rembrandtove umjetnine i bilo je mnogo većih lovina nakon godina kontinuiranog pljačkanja umjetnosti po čitavoj Europi. To, međutim, ne opravdava Monuments Mene, o kojima je nedavno izašla knjiga i snimljen film s Georgeom Cloonyjem u glavnoj ulozi, da naprave takav propust.

Što se dalje događalo s kolekcijom vrijednom milijarde nakon što je Gurlitt oslobođen sumnje nije poznato. Hildebrand Gurlittov poginuo je u prometnoj nesreći 1967., a njegova udovica izjavila je kako je kolekcija uništena u savezničkom bombardiranju Dresdena.

No sin Cornelius sve je ove godine čuvao vrijedno blago u svom stanu u Munichu. Do prije nekoliko dana. Mnoga djela možda su legalna imovina njegova oca, no činjenica je da je bio ratni profiter. "Sve slike koje posjedujem kupio sam od samih umjetnika koji su u to vrijeme prodavali kako bi im pomogao u trenutku nužde, tvrdio je Hildebrand. Njegov sin, pak, tvrdi: sve je ovo velika nepravda/svinjarija.

U međuvremenu, oko 25 slika iz kolekcije stavljeno je na web site za ukradenu umjetnost i njemačke vlasti čekaju da se jave vlasnici. U međuvremenu, i najmanje jedna umjetnina do koje je za male novce došao Gurlitt prije više pola stoljeća nakon nekoliko preprodavanja visi u galeriji u Munchenu unatoč zahtjevu židovske obitelji koja ju je dala da im se vrati.