Kažu da ste nacionalist - govorimo Ljudmili Kuvajskovoj dok stojimo u podrumu stare zgrade njezine volonterske udruge okruženi zimnicom, sušenim povrćem, češnjakom, lukom, rajčicom...
- A, recite mi, volite li vi svoju zemlju? Mi Ukrajinci volimo svoju, mi želimo tu živjeti, a ne negdje drugdje i ne damo im ni centimetra. Ako sam zato nacionalist, neka budem, a Rusi neka samo dođu - govori oštro Kuvajskova, koja je oko sebe okupila pravu vojsku. Volontersku vojsku, doduše, ali koja istom disciplinom i stegom reže kupus, guli krumpir, reže papriku, rajčicu, luk... Dnevno, kaže, izbace 1500 paketa gotove sušene hrane, variva, juhe i kaše koje šalju na front svojim vojnicima.
Kako možemo vidjeti, na blatnom je dvorištu Lavovske volonterske udruge barem 30 ljudi, uglavnom žena i mladih. Funkcioniraju kao dobro podmazani stroj - lijevo se reže kupus, pod šatorom žene režu povrće, u podrumu se to povrće suši, a u garaži starije žene to pakiraju u vrećice i spremaju u kutije. Od jedne vreće sušenog povrća može se napraviti deset litara boršča, kažu, i nahraniti 20 ljudi. Na čelu ovog volonterskog odreda karizmatična je Ljudmila Kuvajskova, u mirnodopsko vrijeme gradski vodič, a u ratu volonterska zapovjednica. Udrugu je pokrenula 2014., nakon napada Rusije na Krim.
- Gledajte to ovako: ako vam netko ulazi u stan ili kuću, provaljuje unutra, pa kako vas onda taj može oslobađati? Ne, on vas ne oslobađa, on vas krade. Rusi pokušavaju provaliti, ali mi ih nećemo pustiti unutra - objašnjava Ljudmila, pokušavajući ilustrirati da je napad na Ukrajinu okupacija, a ne oslobađanje zemlje od nacionalista, odnosno nacista i narkomana, kako je to Vladimir Putin pokušao oslikati. Stanovnike Lavova Rusi pokušavaju posebno ocrtati kao nacionaliste.
A oni im ne uskraćuju razloge. Lavov je jedini grad u Ukrajini koji se nije otvoreno odrekao Stepana Bandere, ukrajinskog ultranacionalista i kontroverzne figure II. svjetskog rata, rođenog u današem Lavovu. Tu se može vidjeti, u blizini željezničkog kolodvora koji sada čuva tisuće i tisuće izbjeglica iz Kijeva i Harkiva, i jedini spomenik Banderi u Ukrajini.
- To je moskovska propaganda, mi u udruzi imamo ljude različitih religija i političkih uvjerenja, zajedničko nam je jedino to da vjerujemo svojoj vojsci i Bogu - priča. Na pitanje vjeruje li predsjedniku Volodimiru Zelenskom, Ljudmila zašuti.
- Neću ništa reći, zanimaju me rezultati. Kada sve ovo prođe, onda ću ga prosuđivati - kaže. Kako bilo, njezin je posao da vojska nema prazan želudac. Članovi lavovske volonterske udruge, njih ukupno stotinu, sami donose hranu, povrće, kolače, zimnice, odjeću, opremu... ukratko sve što ovdje pakiraju, šalju na front. Posebno se ipak koncentriraju na velike pakete različitih borščeva, juha kukuruznih ili od graha, variva i zobenih kaša. Povrće ovdje režu i suše u velikim sušionicama, a dnevno pakiraju i pošalju na ratište 1500 paketa gotove sušene hrane.
Ako se od jednog paketa napravi deset litara variva, a to može nahraniti 20 vojnika, to bi značilo da dnevno samo ova mala udruga entuzijasta, susjeda i prijatelja toplim obrokom nahrani oko 30.000 ukrajinskih vojnika. Među volonterima nalazimo i 60-godišnju sveučilišnu profesoricu engleskog Larisu, koja je u udruzi volontera od 2015. Tu je zadužena za pakiranje kolača, takozvanih medivnjika, kolača od meda. Nastava je na fakultetima i školama otkazana, kaže da joj nedostaju studenti.
- Da, nedostaje mi posao i čujem se sa svojim studentima svaki dan. Neki su otišli u civilnu službu, a neki u vojsku, u Kijev. Jako sam zabrinuta za njih. Jedan je moj student već bio ubijen u sukobu 2016. - navodi. U šarolikom volonterskom odredu, napominje Ljudmila, nisu nikakvi radikali i nacionalisti. Normalni su to ljudi koji su prije svega ovog imali svoje poslove, obitelji i živote.
Svi su se uključili, profesori, direktori, čistačice, rade što mogu.
