DVIJE I POL GODINE U RUKAMA SOMALSKIH GUSARA 'Htio sam se ubiti. Pa gdje da nađem 20 milijuna dolara za otkupninu?'

Američki novinar Michael Scott Moore (46) živio je u Berlinu i radio za Spiegel Online, internetsko izdanje uglednog njemačkog tjednika na engleskom jeziku. S jednim je kolegom 2012. otišao u Somaliju napraviti priču o tamošnjim piratima. Somalske pirate upoznao je bolje nego što se mogao nadati i sigurno bolje nego što je to želio: uhvatili su ga i držali u zatočeništvu pune dvije godine. Nisu ga htjeli pustiti dok Sjedinjene Države ili njegova obitelj ne plate otkupninu. Cijena - 20 milijuna dolara. U britanskom The Guardianu objavio je svoju priču: “Mojih 977 dana u zatočeništvu somalskih pirata”.

Početkom 2012. odletio je u Somaliju jer ga je privukla priča o bandi pirata kojoj se sudilo u Hamburgu. U moru 500 nautičkih milja od obala Somalije deset pirata iz dva čamca u travnju 2010. upalo je na njemački trgovački brod MV Taipan. Posada od 13 ljudi zaključala se i isključila sve motore prije nego što su poslali poziv upomoć. Poziv je dobio nizozemski ratni brod HNLMS Tromp.

Piratsko gnijezdo

Prvo su Somalce pozvali na pregovore i predaju, ali kako nije bilo odgovora, Nizozemci su krenuli u akciju. Nizozemski su marinci uz pomoć helikoptera zauzeli brod, zarobili sve otmičare i oslobodili mornare. Nitko nije poginuo, niti je ozlijeđen u akciji. Somalske pirate predali su Nijemcima.

To je bilo prvo suđenje piratima u Njemačkoj nakon više od četiri stoljeća: Michael Scott Moore je sa suđenja izvještavao za Spiegel Online i činilo mu se da bi bilo zanimljivo napisati knjigu o tim piratima. Putovao je s Ashwinom Ramanom, filmašem indijskog podrijetla, čiji su dokumentarci o Afganistanu i Somaliji osvojili više nagrada. Znali su da putuju na opasno područje i još u Berlinu dogovorili su osiguranje s Mohamedom Sahalom Gerlachom, Somalcem koji je godinama živio u Njemačkoj. Gerlach je imao dobre veze sa šefovima klanova na području Galkacyja, grada u središnjem dijelu Somalije koji je postao uporište pirata.

Nisu se brinuli, Gerlach je već vodio njemačke novinare u Somaliju. Oko osam mjeseci ranije vodio je dopisnika njemačke televizije.

Krenuli su u Hobyo, piratsko gnijezdo na istočnoj obali. Pratio ih je cijeli konvoj naoružanih zaštitara. Gerlach im je pomogao da dođu do bossa koji se predstavljao kao Mustaf Mohammed Sheikh, a s novinarima je razgovarao lica zaklonjenog maramom. Tvrdio je da je u ratu sa somalskim snagama na zapadu zemlje. Govorio je kako bijelci uništavaju Somaliju, ugrožavajući kočaricama koraljne grebene i izbacujući otrovni otpad na njezine obale. Američko-njemački novinar piše da je u tome bio u pravu: pretjerani izlov ribe i nelegalno istovarivanje otpada golem je problem na obalama Afrike. Ali, to nije izgovor za piratstvo: pirati, gusari i hajduci su se tijekom povijesti opravdavali romantičnim pričama koje su prikrivale da je riječ o običnim pljačkašima. Somalci tu nisu bili nikakav izuzetak.

Nakon deset dana u Somaliji bili su pri kraju svoga novinarskog posla, Mooreu je trebalo još malo da sve završi, ali dokumentarist Raman je bio gotov i više nije htio ostati. Moore kaže da nije imao dobar osjećaj oko toga, a osim toga, bili su se dogovorili da se neće razdvajati. Odlučio je pratiti Ramana na putu do aerodroma kako ne bi u hotelu ostao sam bez naoružane zaštite. Nije mu se sviđao ni taj put prema aerodromu, dva humanitarca su tu bila oteta prije dva mjeseca. Nazvali su još jednom svoga njemačkog Somalca Gerlacha da im savjetuje kako da se dodatno zaštite. Neki njegov prijatelj, lokalni gazda, poslao je po njih auto i s njima se vozio naoružani Somalac. Na aerodromu je let dugo kasnio, ali konačno su se Gerlach i Moore pozdravili s Ashwinom Ramanom koji je odlazio.

Logor u divljini

Vraćali su se u grad prašnjavom cestom, probijenom usred groblja Somalaca ubijenih u dugogodišnjem građanskom ratu. Naletjeli su na zasjedu: kombi s muškarcima s puškama u ruci. Moore piše kako je prvo mislio da im samo žele pogledati dokumente. Desetak muškaraca iskočilo je pred njih i krenulo na automobil u koji su se zaključali. Pucali su u zrak, tjerajući Moorea da izađe iz automobila. Čvrsto se držao za kvaku, ali su mu udarcem kalašnjikova slomili zglob, istjerali ga iz auta i udarili ga u glavu. Tukli su i Gerlacha, a naoružani muškarac koji ih je trebao čuvati nije ispalio ni metak.

Najprije su ga odveli u Galkacyo, u kuću na rubu mjesta, a potom ga još svega krvavog vezali na stražnjem sjedalu i s tri naoružana čuvara satima vozili kroz pustinju. Pred sumrak su se dovezli u logor u divljini, okružen pijeskom. U napadu su mu razbijene naočale pa je 2,5 godina zatočeništva proveo gotovo poluslijep, slabo razaznavajući stvari oko sebe. Doveli su mu nekakvog tipa koji je valjda služio kao veterinar. Slomljenu ruku učvrstio mu je letvicama i uvjerio ga da će zarasti za tri mjeseca. Trajalo je dvostruko dulje. Dali su mu komad kruha i konzervu tunjevine. To će biti njegova hrana idućih nekoliko mjeseci, a poslije će je zamijeniti porcija graha, uz povremeno malo kuhane riže. Brzo je smršavio.

Američko-njemačkog novinara Michaela Scotta Moorea prvo su zatvorili s dvojicom također otetih muškaraca u dobi od 60-ak godina. Jedan je bio Afrikanac, a drugi, sa Sejšela, uskoro će mu postati prijatelj. Rolly Tambara bio je ribar sa Sejšela, svijetlosmeđe kože. Imao je četvrtinu kineske krvi, ali za Somalce je on bio bijelac, Australac. Rolly i njegov prijatelj Mark čistili su ribu na brodu oko 50 milja od obale kad su ih uhvatili Somalci. Sedam dana trebalo im je da ih dovedu do baze u Somaliji, u Hobyou, gdje je susreo Moorea. Rolly je bio otet tri mjeseca prije: otmičari nisu vjerovali da je običan ribar te su za njega i njegova prijatelja tražili 20 milijuna dolara.

Njihovi su otmičari bili uznemireni: tih su dana Amerikanci brzom helikopterskom akcijom iz logora u savani oslobodili dvoje humanitaraca otetih u Galkacyju, Amerikanku Jessicu Buchanan i Danca Poula Thisteda. Devet somalskih čuvara ubijeno je u akciji. Moore kaže da ih nisu oteli isti ljudi, ali da je piratski boss Mohamed Garfanji financirao otmičare koji su uhvatili i njega i to dvoje humanitarnih radnika.

‘Jesu li te tukli?’

Mjesec dana nakon otmice odvezli su ga samog u Land Roveru na udaljeno mjesto u savani. Tamo se susreo s glavnim mafijašem čije lice nije mogao vidjeti. Boss je utipkao broj na svom smartphoneu. Javio se Amerikanac, pregovarač koji je rekao Mooreu da je čovjek koji mu je dodao mobitel Mohamed Garfanji. Jesu li te tukli, pitao je. Ne, odgovorio je Moore, iako ga je jedan od otmičara Ali Duulaay udario nekoliko puta.

Nervoza otmičara

Amerikanac ga je nakon par riječi spojio s majkom u Kaliforniji. “Njezin glas za mene je zvučao poput muzike, nakon toliko tjedana”, napisao je Moore za Guardian. Nakon razgovora Gurfanji je rekao Mooreu da su njegovi ljudi ubili devet Somalaca u akciji oslobađanja otetih. “Ako to pokušaju s tobom, ubit ćemo te”, zaprijetio je Mooreu. Za novinara i njegovu obitelj 20 milijuna dolara bio je golem iznos. Pritom, službeni stav Sjedinjenih Američkih Država jest da se ne smije udovoljavati otmičarima i da im se nikakve otkupnine ne smiju plaćati jer to samo ohrabruje otmičare i potiče ih na nove otmice. Moore je vjerovao da Amerikanci zbog toga puno češće poduzimaju vojne akcije oslobađanja. Trebat će mu godine da shvati da nije u pravu. Prvih nekoliko mjeseci 2012. su svakih nekoliko dana čuli nadlijetanje aviona, što mu je poticalo nadu, a otmičare zastrašivalo.

Otmičari su postajali sve nervozniji jer od SAD-a nisu dobili nikakav odgovor. Garfanji mu je zaprijetio da će ga prodati ekstremistima al-Šababa ako novac odmah ne stigne. “Imam njemačku putovnicu, možda da pokušate s Nijemcima?” odgovorio im je. Snimili su ga i postavili snimku na internet. Bili su jako nervozni jer se priča o njemu nikako nije pojavljivala u medijima. Ali njegova je majka odlučila ne izlaziti u javnost: za one taoce koji bi postali slavni, otkupnina bi samo rasla. U jesen 2012., osam mjeseci nakon otmice, prebačen je u zatvor u Galkacyo.

Nikad više nije vidio Garfanjija ni Rollyja koji će s Markom biti otkupljen i pušten u studenome 2012.

U novom zatvoru bilo mu je puno gore: lokalni boss Dhuxul naredio je da mu svake večeri u 18 sati ruke vežu lancem i da ga oslobode u pet ujutro kada bi ustajali radi prve jutarnje molitve. Otmičari su redom bili uredni muslimanski vjernici. Moore kaže da je njega spasila kombinacija katolicizma, joge i stoicizma. Pronašao je Bibliju za čitanje, joga mu je pomagala da se smiri kada bi se brinuo kako će mu obitelj skupiti tako velik novac. Razmišljao je i o samoubojstvu, to mu se znalo činiti najboljim izlazom.

‘A zašto ne ja?’

Ali, skoro svaki dan sjećao se onoga što je pisao američki esejist Richard Mitchell, koji je oživio učenje Epikteta, jednog od značajnijih grčkih stoika. Žrtva pati samo s vlastitim pristankom, a najgore što si možeš učiniti jest samosažaljenje. Biti bolestan i patiti, to je neizbježno, pisao je Mitchell, ali nije nužno pojačavati svoje patnje uvjeravanjem sebe da si nevina žrtva zlih ljudi ili zlih okolnosti na svijetu. Najbolji odgovor na pitanje “Zašto baš ja?” jest drugo pitanje: “A zašto ne ja?”, pisao je Mitchell. Taj američko-grčki stoicizam Mooeru je bio od goleme pomoći u Somaliji.

Jutro 23. rujna 2014. bilo je sasvim obično. Čekao je da mu odvežu ruke da može ići na WC, a potom na porciju graha. Nakon doručka dali su mu mobitel: ponovno je razgovarao s američkim pregovaračem, tajanstvenim čovjekom po imenu Bob. Oko podneva je čuo da se otvaraju vrata dvorišta i da ulazi auto. To je bilo čudno. Izašla su tri Somalca s velikom prozirnom plastičnom vrećom punom dolara. “Ti si slobodan!” rekli su mu. Tjedni će mu trebati da povjeruje. Na pisti aerodroma u Galkacyju čekao ga je mali jednomotorac. “Galkacyo toranj, tražimo dozvolu za polijetanje”, ponavljao je pilot. Minutama se nije čulo ništa, a onda je veza zakrčala. “OK”, čulo se i avion je zarolao po pisti. Moore je oslobođen poslije 2,5 godina zatočeništva nakon što je njegova majka s kolegama uspjela skupiti 1,6 milijuna dolara za otkupninu.